Foto: Facebook

SLUČAJ Marka Franciškovića kojemu su po tvrdnjama odvjetnice prekršena prava kada je prisilno smješten u psihijatrijsku ustanovu otvorio je pitanje o tome štiti li zakonska regulativa dovoljno njihova prava, a sumnju pobuđuju podaci Ureda pučke pravobraniteljice prema kojima su se lani pritužbe građana s duševnim smetnjama najviše odnosile na prisilnu hospitalizaciju.

Desno orijentirani aktivist Francišković zbog posjedovanja oružja proveo je devet mjeseci u trima ustanovama - Remetincu, zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj i psihijatrijskoj bolnici u Popovači nakon što je po pisanju medija ministru unutarnjih poslova Ranku Ostojiću na društvenoj mreži poručio da će ga objesiti na banderu zajedno s ostalim veleizdajnicima.

Franciškoviću je potom u pretrazi stana pronađeno oružje te je u sudskom postupku poglašen neubrojivim i opasnim za okolinu zbog čega je na nekoliko mjeseci prisilno hospitaliziran.

Takav postupak osudili su njegovi istomišljenici, ali i udruge za zaštitu ljudskih prava, no jesu li Franciškoviću prekršena prava odlučit će Ustavni sud kojem je njegova braniteljica podnijela tužbu.

Iako se može smatrati opravdanim da neubrojive osobe za koje se utvrdi da su opasne za okolinu trebaju biti hospitalizirane, postavlja se pitanje da li zakonska regulativa u dovoljnoj mjeri štiti njihova prava.

Osim zbog slučaja Franciškovića to pitanje mediji su problematizirali i zbog primjera u kojima su, primjerice, supruge moćnih osoba završavale na prisilnom liječenju.

Kad je riječ o zakonskoj regulativi, Ured pučke pravobraniteljice smatra da je potrebno ojačati kontrolne mehanizme za sprječavanje mogućnosti kršenja ljudskih prava osoba s duševnim smetnjama, prije svega izmjenama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, Prekršajnog zakona te pravilnika kojim se uređuju i uvjeti koje moraju ispunjavati psihijatrijske ustanove u kojima se provodi prisilan smještaj.

Zbog nedostatka zatvorenih odjela neke osobe se fizički sputava

Primjerice, jedan od razloga neujednačenog postupanja prema prisilno hospitaliziranim osobama s duševnim smetnjama je i činjenica da neke ustanove nemaju zatvoreni odjel na kojem se treba provesti mjera prisilnog liječenja, što je jedan od razloga da se prema pacijentu primjenjuje sredstvo fizičkog sputavanja.

Kako bi se ubuduće izbjegle takve situacije, Ured je uputio preporuku Ministarstvu zdravlja da se u pravilniku o minimalnim uvjetima u pogledu prostora, radnika i medicinsko-tehničke opreme za obavljanje zdravstvene djelatnosti, trebaju propisati uvjeti kojima moraju udovoljavati sve zdravstvene ustanove za obavljanje specijalističko-konzilijarnog i bolničkog liječenja iz područja psihijatrije.

Vezano za prijedlog Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, koji je u postupku donošenja, Ured ocjenjuje da sadrži snažnije kontrolne mehanizme od kojih očekuje da u značajnoj mjeri smanje mogućnost zloporabe instituta prisilnog smještaja.

Ured upozorava pritom da postojeći zakon sadrži institut "smještaja bez pristanka" koji omogućava da se dio osoba s duševnim smetnjama hospitalizira bez njihove suglasnosti i sudske kontrole, što smatra dvojbenim.

Tako su u nekim slučajevima, uz suglasnost centara za socijalnu skrb, mogle biti hospitalizirane osobe koje nisu bile lišene poslovne sposobnosti, a prema mišljenju psihijatra nisu bile sposobne dati svoj pristanak na smještaj. S druge strane, osobe lišene poslovne sposobnosti mogle su biti smještene, uz suglasnost skrbnika, u psihijatrijsku ustanovu bez vlastite suglasnosti i usprkos ponekad vrlo izraženom protivljenju.

Predloženi zakon vraća prisilni smještaj pod sudsku kontrolu

Novi prijedlog Zakona u tom smislu čini pomak i vraća pod sudsku kontrolu smještaj osoba s duševnim smetnjama koje nisu sposobne dati pristanak, smatra Ured, napominjući da radi jače pravne sigurnosti tih osoba, treba predvidjeti i da vrste mjera prisile moraju biti propisane zakonom, a ne podzakonskim aktom.

Općenito, što se tiče pritužbi građana u odnosu na zaštitu prava osoba s duševnim smetnjama, tijekom 2013. one su se ponajviše odnosile na prisilnu hospitalizaciju, navodi Ured.

Ured je zbog toga u konkretnim slučajevima Ministarstvu zdravlja i Ministarstvu pravosuđa upućivao preporuke koje su se odnosile na jačanje kontrolnih mehanizama u situacijama koje mogu predstavljati opasnost za kršenje ljudskih prava osoba s duševnim smetnjama.

Ured je zaprimao i pritužbe na uzimanje psihofarmaka, odnosno kršenje prava pacijenta na suodlučivanje, odnosno na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka.

Iako bi se se moglo zaključiti da se prisilna primjena farmakološke terapije odnosi samo na pacijente koji su prisilno hospitalizirani, Ured je dobio obavijesti i o slučajevima koji mogu ukazivati na nedobrovoljnu medikaciju, a da se ne radi o prisilnoj hospitalizaciji.

Ured pučke pravobraniteljice je dosad u više navrata postupao po pojedinačnim pritužbama osoba s duševnim smetnjama, njihovih obitelji te udruga, na način smještaja osoba s duševnim smetnjama u psihijatrijske ustanove te na tretman osoba u domovima, ispitujući zakonitost postupanja nadležnih tijela.

Odvjetnica Ines Bojić je zbog kršenja Franciškovićevih prava podnijela u veljači ustavnu tužbu jer smatra da su mu prekršena prava na pošteno suđenje i ravnopravnost u postupku.

Bojić upozorava da je Francišković podvrgnut vještačenju bez upozorenja da bi rezultati tog postupka mogli utjecati na njegovu daljnju sudbinu.

Francišković u dobroj vjeri iznosio stavove o svjetskom poretku

"On je u dobroj vjeri iznosio svoje životne stavove i mišljenje o svjetskom poretku, gospodarstvu, politici, Bibliji i vjeri da bi mu na koncu temeljem toga bila utvrđena paranoidna šizofrenija", kazala je njegova odvjetnica koja je zbog kršenja prava u tom slučaju u veljači podnijela ustavnu tužbu.

"Ako vam netko postavi dijagnozu imate pravo tražiti da se imenuje drugi vještak", kazala je Bojić, dodavši da to nije bio jedini primjer kršenja prava u njegovom slučaju.

Francišković nije proglašen krivim zbog nezakonitog posjedovanja oružja nego neubrojiv. U takvim se situacijama ne izriču kazne već se procjenjuje treba li osoba biti podvrgnuta liječenju i lišena slobode. Kod Franciškovića je bila procjena da je opasan za okolinu pa je nakon mjesec dana boravka u Remetincu i tri mjeseca u Svetošimonskoj doneseno rješenje kojim je upućen u Popovaču, otkud je pušten 3. svibnja.

Bojić zaključuje kako je taj slučaj na kraju imao dobar epilog, no istodobno upozorava kako je njezin dojam da to nije usamljen slučaj kršenja prava zbog čega se građani na tjednoj bazi obraćaju Kući ljudskioh prava.

Okrivljenici su često suočeni s problemima jer nemaju adekvatnu obranu, a osim toga često nisu upoznati s sudskim spisom i pravima, dok oni imućniji mogu bolje proći jer mogu obabrati odvjetnika, kaže Bojić.

Problem je i dugotrajno zadržavanje u ustanovama, a često se dugo čeka i ishod drugostupanjskih odluka i rješenja o premještanju. Jednom kad se utvrdi da je osoba neubrojiva može se dogoditi da se dugo čeka transfer u psihijatrijsku bolnicu na lječenje. To prati i nedostatak prava na drugo liječničko mišljenje, sporne terapije i uvjeti u bolnicama, iz kojih zatvorene osobe često nemaju mogućnost izlaziti na zrak.

Kršenja prava u psihijatrijskim ustanovama tema i okruglog stola

Kršenja prava osoba u psihijatrijskim ustanovama jedna je od tema o kojoj će biti riječi na okruglom stolu o stanju ljudskih prava u 2013. koji u ponedjeljak organizira Kuća ljudskih prava.

Kad je riječ o konkretnim slučajevima, Ured se ne upušta u komentiranje sudskih postupaka niti ulazi u sadržaj psihijatrijskih dijagnoza, već, cijeneći neovisnost sudbene vlasti i poštujući integritet liječničke struke promatra pojave i postupke u cjelini, s gledišta zaštite ljudskih prava osoba s duševnim smetnjama.

Pravobraniteljica je tako postupala i povodom zamolbe Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava koje mu je proslijedilo pritužbu roditelja Franciškovića radi kršenja prava njihovog sina i postavljene dijagnoze duševne bolesti. Njezino postupanje odnosilo se na propitivanje zakonitosti postupanja nadležnih tijela, prije svega Zatvorske bolnice u Zagrebu.

Ured je roditelje Franciškovića uputio na mogućnosti korištenja pravnih lijekova te drugih postupaka za njegovu zaštitu, uključujući i traženje mišljenja sukladno Zakonu o zaštiti prava pacijenata.

Ured zaključuje kako je važno da o procesu donošenja propisa koji reguliraju ovako delikatno područje, ali i njihovoj adekvatnoj provedbi, bude cjelovito informirana stručna, ali i šira javnost. Međutim, istovremeno, veliku važnost treba dati i zaštiti privatnosti osoba s duševnim smetnjama te izvještavati o problemima s kojima su suočene, bez da ih se time dodatno viktimizira.