TU BI STVARI trebale biti prilično jasne: ako su sportaši privatne osobe, neka svoje političko opredjeljenje iskažu na biralištu; ako su javne osobe, nacionalne ikone, ako se kao kapetani reprezentacije ili klubovi u cjelini zauzimaju samo za jednu političku opciju, onda nemaju što raditi u predizbornoj kampanji. Time ne samo da prisvajaju (i zloupotrebljavaju) opće simbole u agitaciji za pojedinu političku opciju, već i vrijeđaju stotine tisuća navijača i simpatizera, članova klubova, već i milijune poreznih obveznika koji podržavaju druge stranke i, još važnije, u velikoj mjeri financiraju njihovo bavljenje vrhunskim sportom.

Da pojednostavimo, Blanka Vlašić, Gordan Kožulj, Niko Kovač i drugi imaju pravo simpatizirati jednu stranku i opredjeljivati se za njezinu političku opciju. Mogu to učiniti ubacivanjem glasačkog listića, učlanjivanjem u stranku, kandidiranjem na izborima poput svakog drugog običnog građanina. Međutim, nemaju pravo nastupati kao hrvatski reprezentativci, olimpijski i svjetski prvaci i tu slavu stavljati u službu jedne stranke. Pa makar to bio i HDZ. Pa makar to obično bio HDZ.

Jedno je kad se politički angažiraju Lino Červar (HDZ) i Mirko Filipović (SDP), jer oni su ušli u politiku na izbornim listama i to je njihovo pravo. Tada će ljudi glasati za njih kao kandidate jedne stranke ili će biti nezadovoljni činjenicom da su se oni odlučili baš za onu drugu, a ne njihovu stranku. Ali tu se ne može učiniti baš ništa.

Pitanje je što se može učiniti u vezi agitacije vrhunskih sportaša - nogometaša, vaterpolista, rukometaša - kroz poziranje u nacionalnom dresu ili, pak, korištenja imena sportaša i cijelog kluba (koji nije privatno vlasništvo) u kampanji za jednu političku opciju? Možda neki ukor stranci od strane Izbornog povjerenstva? O kažnjavanju sportaša već je teže govoriti.

U Hrvatskoj se već godinama ne čini ništa na sprječavanju takve prakse. Zbog toga se nacionalni heroji poput Nike Kovača mogu upregnuti u banalnu kampanju za jednu stranke u vezi teme koja je potpuno iskrivljena: ako Kovač to nije znao, SDP ne želi ukinuti pravo glasa iseljenim Hrvatima, već Hrvatima u BiH, koji uopće nisu iseljenici, nego autohtoni narod u BiH. Više je Hrvata iz BiH došlo u Hrvatsku, nego što ih je otišlo u drugom smjeru. Kovač je rođen u Njemačkoj, živio je tamo godinama i vjerojatno nikad nije iskoristio svoje pravo  glasovanja na hrvatskim izborima.
 
Njegovo je pravo da podržava HDZ, ali onda to mora činiti kao privatna osoba, daleko od sportskog terena i nacionalnog dresa, bilo sudjelovanjem na listama, izbornim skupovima ili kroz donacije. Isto vrijedi za sve druge vrhunske sportaše, one koji napadaju predsjednika Mesića da im krši osnovna ljudska prava. Ponavljamo: jedno su oni kao hrvatski državljani kojima je Ustavom zajamčeno pravo glasa, drugo kao reprezentativci.

Osim što je među njima bilo stranaca koji imaju razloge biti zahvalni, jer su dobrom voljom države za godinu dana dobili hrvatsko državljanstvo (Edo Maajka nije ga dobio ni nakon 16 godina), na popisu su bili i oni mladići koji moraju raditi ono što im gazda kaže. A taj gazda, skrivajući se iza imena kluba, štiti svoje, prvenstveno financijske interese. Domaća javnost nema previsoko mišljenje o inteligenciji sportaša, ali ovakva manipulacija prevršila je svaku mjeru. Pa tako Mario Mandžukić u ponedjeljak kaže da ga nitko nije konzultirao za svrstavanje uz HDZ, a u utorak je na web stranicama kluba osvanula njegova izjava da se slaže s upravom kluba. Izjava je ovoga puta vjerojatno autorizirana. I ovjerena kod javnog bilježnika.

Jednako gadljiva bila je i svojedobna HDZ-ova manipulacija vrhunskim sportašima koji su svrstani među javne ličnost koji podržavaju tu stranku. Toni Kukoč je na to rekao: “Jebo onog tko me tamo stavi”. Kasnije je izgubio pola milijuna dolara na propali projekt gradnje golf terena u Hrvatskoj, ali to ne mora nužno imati veze s tim. Igor Bišćan nije želio staviti ruku na grudi kad se svirala himna. Ostali sportaši su šutjeli. Valjda su se slagali. Kao Mandžukić.

Sportaši su tijekom devedesetih shvatili da im se puno više isplati slušati što im HDZ-ova vlast kaže, da će im tako biti lakše dobiti stipendije, pozive u reprezentaciju, da će lakše kasnije ostvariti poslovne ambicije. Sjećamo se kako se Iva Majoli učlanila u HDZ čim je osvojila Roland Garros, a isto je učinila Ivana Brkljačić nakon uspjeha na omladinskom Svjetskom prvenstvu u atletici. Takvih je primjera bilo puno, a vrhunac moći predstavljao je ulazak u Tuđmanove dvore.

Mislili smo da je to vrijeme prošlo, ali Sanader ga je u svojoj grozničavoj borbi za ostanak na vlasti ponovno uskrsnuo. Danas se ipak možemo sprdati s takvim primjerima i pljuvati po ljudima koji prvo agitiraju za HDZ, a onda u Skopju igraju za SDP (“Moj brat Robert također”). Ali svejedno iza svega ostaje gorak okus vremena za koja smo mislili da su nepovratno iza nas.

Tomislav Klauški