Tekst: I. Ćimić
Foto: Davor Pongračić (Cropix)

"TREBAMO drugačiju preraspodjelu 32 milijarde kuna godišnje koje Vlada mora osigurati za plaće u javnom državnom sektoru", rekla je jučer na konferenciji za novinare premijerka Jadranka Kosor pitajući se je li realno davati toliki novac? U toj izjavi kao i zabrinutosti za tolike plaće kao i broj zaposlenika u državnom aparatu ništa ne bi bilo čudno da upravo njena politika, kao i politika Ive Sanadera u HDZ-u nije napravila da se u posljednjih sedam godina izdvajanja za plaće s mršavih "17 milijardi kuna" nije gotovo pa udvostručilo.

Smiješnih 24 milijarde

Kosor je u svom gospodarskom programu najavila smanjenje broja zaposlenih u javnoj upravi kojih bi do isteka 2010. godine trebalo biti manje za 5 posto, no još uvijek nije poznato po kojim kriterijima posebice ako se zna da još uvijek ne postoji registar javnih i državnih službenika zbog čega je u kolovozu osnovno novo Ministarstvo uprave.

No, danas, gotovo nevjerojatno zvuči podsjećanje na izjavu ministra financija Ivana Šukera iz lipnja 2006. godine kada je jednako dramatičnim glasom kao jučer Kosor rekao da je proračunsko izdvajanje za plaće državnih službenika i javnih službi preveliki iznos koji se mora smanjiti. Danas smiješno zvuči da je Šuker tada bio zabrinut zbog "tek" 24,2 milijarde kuna". Tada je najavio da će se morati rezati državna uprava, no njegovo "rezanje" svelo se na dodatno povećavanje i to za više od 8 milijardi kuna!

Napuhavanje državne uprave

Šuker je tada osnovao Nacionalno vijeće za vrednovanje modernizacije državne uprave koja je brojala 11 članova. Vijeće koje je formirano da bi riješilo problem stiglo je tek do konstituirajuće sjednice. Tada je stalo, a državni aparat počeo se opet puniti nesmiljenom i galopirajućom žestinom.

Najveći problem ovako glomaznog državnog aparata zapravo i nije cijena rada, odnosno koliko se izdvaja za plaće već upravo efikasnost odnosno kvaliteta rada koja je daleko ispod europskog prosjeka, ali i tradicije. Uostalom sama premijerka Kosor u naletu iskrenosti priznala je da je svaki peti zaposleni u javnoj upravi neki rukovodeći kadar odnosno neki šef što je uz podobnost kao jedini kriterij zapošljavanja pravi i istinski problem.

Da i ne govorimo o tome da je vladajuća politika do sada rješavajući problem glomaznog aparata uvijek rezimirala s još većim troškovima.