54.162.154.91 US
 

Svatko ima svoju cijenu

Piše: Nikola Bajto, Novossti.com
petak, 25.7.2014. 08:49
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Hina, Index

SVATKO ima svoju cijenu, kaže stara izreka, a u slučaju predsjednika Republike Ive Josipovića ona i nije neka: svega 200.000 kuna. Radnici propale tvrtke DIOKI Roberta Ježića, koja mu je tim iznosom financirala predsjedničku kampanju, prošlog tjedna su zatražili od Josipovića da održi obećanje koje je dao nakon Ježićevog hapšenja koncem 2010. godine, da će novac vratiti utvrdi li se uzročna veza između te donacije i Ježićevih kriminalnih aktivnosti. Da je Ježić kriminalno bio aktivan, pravomoćno je prije mjesec dana oglasio Vrhovni sud, potvrdivši presudu po kojoj je MOL-ovih pet milijuna eura mita za bivšeg premijera Ivu Sanadera sjelo na račun Ježićeve švicarske tvrtke Dioki holding. Da uzročna veza između donacije i kriminala postoji, smatraju radnici, govori već to što je Ježićev hrvatski DIOKI bio u vlasništvu njegovog švicarskog Dioki holdinga. Osim toga, dodaju radnici, protiv Ježića i Sanadera vodi se još jedan proces, zbog malverzacija u samom DIOKI-ju, ali to ionako nije suština stvari. Suština stvari, po njima, nije u legalitetu novca, već u tome što je upitna moralnost osobe od koje ga je Josipović uzeo.

Kada bi serijski brojevi novčanica koje je Ježić kriminalno stekao odgovarali serijskim brojevima novčanica koje mu je donirao...

No Ivo Josipović na te pozive radnika stao je pravnički sitničariti. Rekao je da se kriminal utvrđen presudom odnosi isključivo na tvrtku Dioki holding. Rekao je da će svoje obećanje ispuniti kada se pokaže da je donacija koju je primio u vezi s nezakonitim poslovanjem, a da zasad takvog dokaza nema. "U presudi nema podataka koji bi ukazivali da je novac ostvaren kaznenim djelom za tu tvrtku korišten za bilo kakve donacije u Hrvatskoj, neposredno ili preko tvrtke DIOKI sa sjedištem u Hrvatskoj", priopćio je predsjednik, a iz toga je vidljivo koje forenzičke kriterije on smatra da bi trebalo zadovoljiti kako bi se stekli uvjeti iz njegovog obećanja. Kriminalna veza o kakvoj on govori bila bi ostvarena tek kada bi serijski brojevi novčanica koje je Ježić kriminalno stekao odgovarali serijskim brojevima novčanica koje mu je donirao.

Takvog dokaza, jasno, nikada neće biti. Njegovo obećanje od početka je bilo isprazno, baš poput njegove parole o "novoj pravednosti", na koju ga podsjećaju DIOKI-jevi radnici. "Očekivanje da vratim novac prema presudi koja se ni na koji način ne odnosi na donaciju koju sam primio, jest traženje da učinim više od onoga što sam obećao, bolje rečeno, ono što nisam obećao", sasvim precizan bio je Josipović. Uzalud radnici govore da je suština u osobi, a ne u porijeklu novca donatora. Načelno gledano, predsjedniku Republike Hrvatske ne smeta ako mu kampanju financira kriminalac, bitno mu je samo o kojem se točno kriminalčevom novcu radi. Pa ako bi, primjerice, bila riječ o narkodileru, bilo bi najvažnije da se razluči je li donacija uplaćena novčanicama stečenima preprodajom heroina ili pak onima koje je diler izvukao iz ulaganja u građevinski biznis.

Ježić novac dao i Hebrangu i Primorcu

Nakon što je u lipnju 2009. preuzeo pet milijuna eura mita, Robert Ježić koncem iste godine razdijelio je milijun DIOKI-jevih kuna različitim predsjedničkim kandidatima. HDZ-ovom Andriji Hebrangu uplatio je 300.000 kuna, a Nadanu Vidoševiću, Draganu Primorcu i Josipoviću po 200.000 kuna, uz što je za Josipovićeve potrebe još 100.000 kuna uplatio SDP-u. Već tada je bilo poznato da se DIOKI nalazi u teškim problemima jer su mu se prihodi prepolovili i jer mjesecima nije plaćao struju, dugujući HEP-u 90 milijuna kuna. Josipović danas tvrdi da je tvrtka tada poslovala uredno i da nije bilo razloga da itko sumnja u njenu sudbinu, no ona je tu godinu završila s gubitkom od čak 158 milijuna kuna, čiji dio čine i donacije predsjedničkim kandidatima. Isplatiti ih u takvim okolnostima, bilo je kriminalno samo po sebi.

Njeni radnici danas potražuju svoja prava u stečajnoj masi, pa su apelirali na Josipovića da bude primjer ostalima za čiji je račun Ježić oštetio tvrtku. Poručili su mu da ima priliku izvući se iz priče čista obraza i pokazati da postoje političari koji stoje iza svojih riječi i obećanja. No Josipović je donirana sredstva odavno potrošio, forenzički bi bilo teško utvrditi da li na jumbo plakate ili na TV spotove "nove pravednosti". Jedini način da novac uplati u stečajnu masu bio bi da posegne u vlastiti džep, što mu – s obzirom na to da mu prijavljeno bogatstvo teži 7,8 milijuna kuna, od čega par milijuna drži na računima, i da Josipovići godišnje od plaća obrnu pola milijuna kuna, a samo od kamata još 120.000 kuna – ne bi trebao biti toliki problem.

Međutim, Josipović je svojom reakcijom takvu mogućnost odlučno otklonio. Dvjesto tisuća je dvjesto tisuća, a koliko je njemu stalo do vlastitog novca on je pokazao još 1998., kada je u biranom društvu privilegiranih štediša izvukao svojih pola milijuna kuna iz blokirane Komercijalne banke, prepustivši ostale da grcaju u stečaju. Istu vrstu osjetljivosti pokazao je i preklani, kada je zbog pisanja "Novosti" o golemim profitima koje njegov prijatelj Marko Vojković ubire od ZAMP-a pokrenuo destruktivnu kampanju protiv ovog lista i njegovog izdavača.

Presudu dočekao galamom protiv Sanadera, da se nitko ne bi sjetio asistenta Ježića

Da se Josipović nakon pravomoćne presude Sanaderu odlučio za povrat novca, nema sumnje da bi takav potez pozitivno odjeknuo. Umjesto toga, on je presudu dočekao teškim riječima o Sanaderovoj "veleizdaji", oduzevši mu smjesta i državna odlikovanja, očekujući da će takvom galamom nadglasati primjedbe o donaciji "veleizdajnikovog" ključnog asistenta. No priča o donaciji će mu se u nastavku kampanje stalno vraćati, kao što mu Milijan Brkić stalno uzvraća pričom o ZAMP-u, a neki drugi HDZ-ovci i onom o Komercijalnoj banci. Tako je, na slabosti prema novcu, neslavno propala priča o pravednosti koju on sa sobom donosi, ali samo da bi se u novoj kampanji pojavilo nešto gore, slabost prema moći.


Predsjednik Josipović tijekom cijelog svojeg mandata nije primijetio da je golemi posjed na Pantovčaku, s pogonom od 150 ljudi i godišnjim budžetom od 40 milijuna kuna, disproporcionalan veličini države i funkciji koju obnaša. Upravo suprotno, on je primijetio da su njegove ovlasti skromne u odnosu na veličinu pogona, pa ih je odavno poželio proširiti, prvi put kada je htio dobiti mogućnost odbijanja pojedinih zakonskih akata. Na neka razmišljanja u SDP-u da bi ulogu predsjednika ionako valjalo svesti na prikladnu mjeru i napustiti model izravnih izbora, Josipović je lani uzvratio naručivši anketu u kojoj se građane pitalo podržavaju li izravan izbor predsjednika i smatraju li da ima premale ovlasti, na što su oni uglavnom pozitivno odgovorili. Predsjednika je, između ostalog, tada zanimalo i bi li trebao dobiti mogućnost raspisivanja referenduma o pojedinim pitanjima, ali i predlaganja glavnog državnog odvjetnika, ustavnih sudaca i drugih dužnosnika.

Želi prekrojiti Ustav

Ideja o izmjenama Ustava u njemu je malo-pomalo rasla, sve do toga da je za novu predsjedničku kampanju osmislio projekt, kako ga je nazvao, "cjelovite promjene Hrvatske kroz promjenu Ustava". Već sama ambicija da bude kreator novog hrvatskog ustava govori o tome koliko se tijesno osjeća na funkciji koju obnaša. Unatoč tome što krojenje ustava nije u ustavnom opisu posla na koji je izabran, on je prošle subote, dao intervju "Večernjem listu" u kojem je paket ustavnih izmjena proglasio dijelom svojeg političkog programa.

Neke obrise tih izmjena, za koje je oformio posebnu radnu skupinu, predstavio je još u travnju, kada je spominjao pitanja biranja i položaja ustavnih sudaca, referenduma, izbornog sustava, profiliranja odnosa između triju grana vlasti, ustroja lokalne uprave i demokratizacije stranaka, ali na dovoljno općenitoj razini da se ne bi moglo razaznati što se iza svega toga valja. Ni u subotnjem "Večernjaku" nije bio detaljniji, ali je sada otkrio da je njegov projekt zadobio novu dimenziju. Na početku, Josipović je govorio da će svoj paket ustavnih izmjena ponuditi Saboru, no kako za to nije naišao na razumijevanje vodećih stranaka, pa ni samog SDP-a, sada je došao na ideju da nakon predsjedničkih izbora ponudi građanima izmjene na referendumu, u čemu računa na suradnju pojedinih političkih opcija i nevladinih udruga.

Važeći Ustav predsjednika ovlašćuje da raspiše referendum o promjeni Ustava samo na prijedlog Vlade i uz supotpis premijera, stavljajući ga time u pasivnu poziciju. Josipović je najavom da će referendum tražiti putem svojevrsne građanske inicijative iskoračio iz te ustavne pozicije da bi zagazio u opasno područje manipulacija koje su svojim antimanjinskim inicijativama utabali Željka Markić i Tomislav Josić. Za razliku od parlamentarnih izmjena Ustava, gdje se traži dvotrećinska većina glasova ukupnog broja zastupnika, za raspisivanje referenduma dovoljno je prikupiti potpise deset posto birača, a onda na samom referendumu postići običnu većinu, uz nevažan odaziv građana. Željku Markić zanimala je, srećom po zemlju, samo jedna ustavna odredba. Predsjednik je u nastupajućoj grandomaniji poželio na taj način po svojoj mjeri prekrojiti Ustav.

Zanimljivo je da njegov novi projekt, osim što mu se daje prostora, ne izaziva uobičajena medijska razmatranja, iako predstavlja udar na stranke i ustavotvornu ulogu Sabora. Znamo jedino to da njegova inicijativa živcira šefa Vlade i SDP-a Zorana Milanovića jer je on nakon Josipovićevog intervjua izjavio da u ovom trenutku ima važnijeg posla od promjene Ustava. Milanović bi kao premijer mogao zajedno s predsjednikom raspisati referendum o promjeni Ustava, bez potrebe da se radi peticija, kada ih ne bi razdvajala ideja o potrebi jačanja uloge Pantovčaka. Stoga je Josipovićeva referendumska inicijativa još jedan od pokušaja da zaobiđe Milanovića, što ovoga vjerojatno iritira, kao i Josipovićevo stalno nastojanje da se za potrebe pozicioniranja u vlastitoj kampanji distancira, kao da se radi o kužnim bolestima, od SDP-a i Milanovićeve vlade, kako se za njega ne bi zalijepili problemi s kojima je ona suočena.

U tome ima podršku ulizničkih medija koji računaju da će on potrajati duže od Milanovićeve vlade, pa je u ponedjeljak u "Jutarnjem listu" odmah objavljena opsežna kronologija njihovih sukoba u kojoj je, naravno, pravda uvijek bila na strani predsjednika. Tu smo mogli doznati da su se razišli oko Lex Perković, oko predsjednikovih ovlasti, oko predsjednikovog obračuna s Miloradom Pupovcem, oko ekonomske politike, oko ćirilice, oko Mladena Bajića, oko izmjena Ustava. Gotovo da nema pitanja oko kojeg se Ivo Josipović nije sukobio sa službenom politikom SDP-a.

No postoji jedna SDP-ova stvar od koje se Ivo Josipović, koliko god se pokušavao dodvoriti desnici, nikada ne distancira, a ta stvar je, naravno, stranačka blagajna. SDP je njegovu prošlu kampanju financirao sa 7,3 milijuna kuna i predsjednik mu nema namjeru vratiti taj novac, dapače, očekuje da ga stranka čiju politiku tako često kritizira i ovog puta izdašno financira. A nema nikakvog razloga ni da mu Robert Ježić, pod strogim predsjednikovim uvjetom da to ne učini putem švicarskog Dioki holdinga, opet ne uvali koju kintu.

Nikola Bajto, Novossti.com

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije