Foto: Hina, Index

"U HDZ-u nema više kriminala, korupcije i zato ponavljam, onima kojima će osobni interes biti ispred interesa HDZ-a i Hrvatske, takvima nema mjesta u HDZ-u." Tomislav Karamarko, listopad 2014.

Godinu dana. Godinu dana smo izgubili zahvaljujući Tomislavu Karamarku koji je doslovno ubio HDZ i Vladu. Za takvo političko pucanje sebi u nogu, kakve je napravio HDZ i osobno Karamarko, teško je naći primjera u povijesti. No, taj nesuđeni povjesničar praktično nam je uzeo godinu dana života. Toliko će negdje proći od prošlih izbora do vremena kada se naredna vlada, koju ćemo dobiti negdje u listopadu, ustabili i počne raditi.

A prije par godina za Karamarka je sve izgledalo ružičasto. U politici je još od mladih dana, na utjecajnim, no ipak „drugim po važnosti“ mjestima.

U najbolje vrijeme za uzdizanje u političkoj i društvenoj hijerarhiji, u svojim ranim tridesetim godinama postao je Karamarko šefom Kabineta tadašnjeg predsjednika Vlade Josipa Manolića, zatim i Franje Gregurića. Od 1993. do 1996. bio je načelnik PU zagrebačke, od 1996. do 1998. obnaša dužnost pomoćnika ministra unutarnjih poslova. Godine 2000. bio je voditelj izbornog stožera tadašnjeg predsjedničkog kandidata Stjepana Mesića. Mesić mu je sukladno svojim ustavnim ovlastima pomogao u napredovanju – od 2000. do 2002. bio je predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, a i narednih godina radi na čelnim mjestima obavještajne zajednice.

U Hrvatskom saboru 10. listopada 2008. glasovanjem je potvrđen za ministra unutarnjih poslova. U rujnu 2011. ponovno pristupa HDZ-u iz kojeg je izišao 90-tih. Na XV. saboru HDZ-a 20. svibnja 2012. u drugom krugu pobjeđuje Milana Kujundžića i postaje četvrti predsjednik HDZ-a, zamijenivši Jadranku Kosor.

Lokalni izbori 2013. godine, predsjednički izbori 2014. – sve je to prošlo dobro za Hrvatsku demokratsku zajednicu. Tadašnja Vlada, Kukuriku koalicija, patila je od istih problema koje je imala i Šestorka 2000. godine – obećali su reforme za koje nisu bili sposobni niti su imali snage provesti ih. Recesija se nastavila sve do polovine 2015. godine. Praktično idealni uvjeti za osvajanje vlasti.

Odbijanje sučeljavanja i skretanje udesno

Samo je jedna stvar bila protiv Karamarka – istraživanja popularnosti političara. U doba prilično neuspješne vlasti Kukuriku koalicije on je kao šef oporbe i dalje najmanje popularan političar – nešto prilično neobično u demokratskoj praksi.

Situacija za HDZ je gotovo idealna – praktično vojna disciplina, aktiviranje ogromnog broja članova, čvrsto upravljanje cijelom strankom po gotovo policijskom modelu – glavni tajnik HDZ-a, Milijan Brkić iznimno je uspješno mobilizirao stranku i tisuće aktivista po cijeloj Hrvatskoj. Još u travnju prošle godine HDZ na anketama uvjerljivo vodi.

Milanovićeva Vlada se pokazala plašljivom i nedorstatnom za udariti šakom i stol i krenuti u prave reforme. Od istinskih reformi te Vlade, pamtiti ćemo jedino onu ministrice Anke Mrak Taritaš i projekt legalizacije bespravno sagrađenih kuća u Hrvatskoj. Oko mnogih stvari su se totalno spetljali, npr. u Obiteljskom zakonu kojega su donijeli, i studenti prava nalazili ustavne propuste.

Međutim, počinju se događati politički čudne stvari. Tadašnji šef oporbe i potencijalni budući premijer, Tomislav Karamarko, odbija sučeljavanje sa Zoranom Milanovićem! Negdje u svibnju prošle godine, novinar Aleksandar Stanković pozvao je naime Karamarka i Milanovića da se sučele u njegovoj emisiji „Nedjeljom u 2“. Iz SDP-a su poručili da će Milanović rado prihvatiti Stankovićev poziv, ali šef HDZ-a sučeljavanje nastavlja izbjegavati. Karamarko se malo i nikako pojavljuje na svom radnom mjestu – u Saboru. Čak i za to ima objašnjenje: „Dakle, ja sam prisutan od Dubrovnika do Vukovara u svakoj našoj organizaciji. Moj dio kao zastupnika i dio posla koji tamo obavljam je i skrb o parlamentarnoj stranci, koja je najveća hrvatska stranka."

Odbijajući sučeljavanje i nastupe u Saboru – pokazuje se kao politička kukavica. Dodatno, svojim govorima skreće oštro u desno (po hrvatskim mjerilima političkog spektra), i bavi se sve više ideologijom. Još 2014. godine u listopadu Karamarko na stranačkom skupu govori: „Hrvatska je danas u rukama onih koji Hrvatsku nisu htjeli. (…)“

Pritom Karamarko rado zaboravlja činjenice. Primjerice, vrlo lako se, Registar je javan, usporedi prvi sastav Kukuriku i prethodne HDZ-ove Vlade što se tiče sudjelovanja u Domovinskom ratu. Ukratko, Kotromanović, Ranko Ostojić, Miljenić, Vrdoljak, Jakovina, Matić i Jovanović – sakupili su ukupno 4674 dana u borbenom i 848 dana u neborbenom sektoru. Od prethodne: Čobanković, Milinović, Pankretić, Bačić, Ivić, Karamarko, Bajs, Božinović, Fuchs i Kalmeta imaju 2206 dana u borbenom i 1848 dana u neborbenom sektoru.

Dodatno – sakupljanje partnera u obliku malih ekstremno desnih stranaka nije donijelo nikakve koristi osim nezadovoljstva u samom HDZ-u – trebalo je nekome dati mjesta (što znači i nekom HDZ- ovcu uzeti), a po broju preferencijalnih glasova je jasno da ti nisu donijeli ništa ukupnom broju glasova. Štoviše, neki koalicijski partneri za koje nije glasala ni rodbina valjda, postali su predmet sprdnje.

Izbori i vlast

Velikim dijelom upravo radi nesnalaženja samog Karamarka koji se ne vidi u javnim sučeljavanjima (govori isključivo pred članovima stranke) te ima očiglednih problema kada treba držati jasan motivacijski govor – na izborima su HDZ-ova i SDP-ova koalicije izjednačene (HDZ je dobio više, ali kada se lijevoj koaliciji pridoda IDS bili su izjednačeni).

Priču dalje dobro znamo – HDZ stvara koaliciju s Mostom, u Vladu ulaze neki čudni tipovi koji su se pokazali potpuno neučinkovitom (osim u smislu da ujedine i organizacijskih podignu ljevicu i centar te razne nevladine organizacije). Proklamirana „vlada stručnjaka“ u biti je teško ideološki opterećena Vlada – a Karamarko dolazi na svjetlo reflektora.

S jedne strane je prvi potpredsjednik Vlade, s druge strane nema gotovo nikakva zaduženja. Ono što počinje curiti vani – Karamarka jako zanima kontrola na MUP-om i tajnim službama – upravo kontrola nad onime gdje se snalazi dobro i gdje je bio jak. I usput se počinje zanimati za INA-u. Priča INA-MOL se počinje širiti po medijima.

Pred svjetlima reflektora, pred novinarima i pred javnošću, Karamarko se ne snalazi. Zamuckuje. Ne zna brojati. Priča besmislene ideološke gluposti. Dodatno, bira suradnike koji generiraju sukobe i animozitet. Uskoro, počinju i afere. INA i drugo. Članovi Vlade komuniciraju presicama, a ne za zajedničkim stolom.

Sredina travnja je ove godine – dolaze i unutarstranački izbori u HDZ-u. Na neposrednim izborima Tomislav Karamarko dobiva preko 90.000 glasova. Svi su za njega! Ministri ga hvale, članstvo ga hvali, a istovremeno – Vlada sve rjeđe održava i redovne sjednice. HDZ iznutra pokazuje potpunu monolitnost i odanosti Karamarku, a izvana se koalicija gdje on vodi najveću stranku naočigled građana raspada.

Osamljeni čovjek

Prošlo je tek pola godine otkada je Karamarko potpisao pobjedničku koaliciju HDZ-Most i samo dva mjeseca otkada je s nekih 99% glasova izabran za predsjednika HDZ-a. U međuvremenu, Vlada je pala, a Sabor se samoraspustio.

Ono što je Tomislav Karamarko stvorio – nestalo je. Nestalo je sve osim njegovih afera. U stranci se guraju tko će sada biti dalje od njega i to na način da je postupanje članova vrhuške HDZ-a gadljivo i onima koji baš ne populariziraju Karamarka.

Nema mjesec dana – svi su bili spremni za Tomislava Karamarka i u vodu i u vatru i založiti desnu ruku za njegovu čast i poštenje – sada paze da ih novinari slučajno ne vide s Karamarkom. Radi opstanka Karamarka se rušila Vlada, a sada se ruši Karamarko – i to od strane istih ljudi koji su ga uzdizali. Ima li itko tamo da ostane do kraja s Karamarkom i da ga podrži? Ili je borba za stranačka mjesta, za ulizivanje nekom novom čelniku za mjesto na novoj listi za Sabor sve i sva?

Politička karijera Tomislava Karamarka je u smislu šefa HDZ-a, a možda i općenito gotova. Minute ili sati nas dijele od njegove ostavke, od trenutka kada ćemo dobiti još jedan dokaz Peterovog načela: „Svatko napreduje do granice svoje nesposobnosti.“ Tomislav Karamarko je do granice svoje nesposobnosti došao u trenutku kada je iz mjesta drugog postao prvi.

Nije mu bilo dosta da je grupa smušenjaka na čelu sa Zoranom Milanovićem otvorila mjesto HDZ-u. Nije mu bilo dosta ni da je Milijan Brkić reformirao stranku iznutra i stvorio snažnu za izbornu bitku spremnu stranačku vojsku. Nije mu bilo dosta da su osnovali i svoje medije i stvorili široku koaliciju desnice. Nije mu pomogao ni premijer s najboljim kanadskim školama.

Karamarko je ostao čovjek koji je uporno htio upravljati „straga“, iz pozadine, koristeći razne službe, a ne mikrofon i reflektore. A to nije išlo. Ideja koja ga je gurala – biti prvi, biti onaj koji odlučuje, a ne biti onaj koji radi za druge šefove: Manolića, Mesića, Sanadera – ta ideja ga je gurala i ta ideja ga je politički uništila. Karamarko se kao lider pokazao potpuno nesposobnim.

U pola godine ovaj danas usamljen čovjek koji ubrzano stari i sijedi uništio je saborsku većinu, srušio vlastitu Vladu, izgubio stranačke „prijatelje“, ali položaj u stranci mu je takav da ga već možemo smatrati bivšim predsjednikom HDZ-a. Njegova politička karijera je gotova. Ako je negdje i nekako pokuša nastaviti – biti će izbačen iz HDZ-a (već viđeno) i postati politička karikatura kakve opskurne stranke koji se javlja na još opskurnijim portalima.

Kao političar – svojim eksperimentom Hrvatskoj je uzeo godinu dana, godinu dana koje su se trebale provoditi reforme i mijenjati ova zemlja. A došlo je do toga da je Vlada funkcionirala samo telefonski. I to „manualno“; poziv po poziv. Stoga, politički, zato jer je uzeo naše vrijeme, dio naših života i naše budućnosti – želimo mu da se tornja iz politike.

Privatno, naravno želimo mu sve najbolje – i zdravlja i budućnosti, no koju on više politički nikada neće pisati. Hrvatska treba nove ljude. A za Karamarka tu nema mjesta. On je politički čovjek prošlosti i primjer kakav političar u ovom stoljeću ne treba biti.