U interesu Domovine
HRVATSKA javnost burno je reagirala nakon Ivičinih izjava koje više nije potrebno ponavljati.
"Okaljavanje" imena Ivice Kostelića bila je tema broj jedan u kontakt emisijama, Internet forumima, naš Inbox zatrpan mailovima u kojima nas posjetitelji kude zbog prenošenja informacije.
Ogorčenje, međutim, nije nastupilo zbog Ivičine izjave već zbog činjenice da je ista objavljena.
Ivicu smo hvalili bezbroj puta do sada, a zbog njegovih sportskih rezultata činit ćemo to i ubuduće. Ali Hrvatska kao da mora imati svete krave o kojima ne smijete pisati ako ih ne mislite hvaliti.
Nakon što je izjava očekivano izašla iz okvira Hrvatske, dio javnosti napao je Nacional, i sve koji su Nacionalove tvrdnje prenijeli, zbog nanošenja štete Ivici Kosteliću, Hrvatskoj i nama samima. Jer sportaši poput Ivice jedna su od rijetkih stvari u državi s kojima ćemo se s ponosom identificirati.
Usporedba ne zvuči lijepo, ali toliko ogorčenja izazvanog novinskim tekstom ne pamtimo od kada je Feral pisao o zločinima hrvatskih vojnika.
I nije bilo bitno što je i sam glasnogovornik Kostelićevih potvrdio da Ivica doista jest takvo što izjavio. Doduše, "u drugom kontekstu". Nije bilo bitno čak ni za dio medija koji su se pridužili hajci (na Nacional, ne na Ivicu) objavljivanjem Ivičinog demantija s naslovom u obliku u kakvom ga je državna novinska agencija objavila: bez navodnika na "zlonamjerne optužbe".
Prenesena izjava odmah je službeno postala optužba, a zlonamjerna je jer ne ide u prilog Ivici.
Devedesete nisu Hrvatsku puno naučile. Ne prvi puta, pokazalo se da nije bitno je li nešto istina, već je li u interesu domovine. A da je malo kome palo na pamet da je u interesu domovine istina sama po sebi.
Ivica Kostelić nije nacist, niti simpatizira nacizam. Ako se ne varam, baš nitko to nije ni rekao tim riječima. Ako ste tako shvatili iz njegovih izjava, možda problem nije u mediju.
Ivica je danas sportski bog. Sutra će to biti Mario Ančić. Kao takve ih obožavamo i probdijevamo noći da bi pratili njihove sportske uspjehe.
Ali i sa sto pobjeda u Kranjskoj Gori i Australian Openu, ostat će samo ljudi koji mogu pogriješiti, što ih ne čini ništa manjim sportašima.
Volimo Ivicu ovakvog kakav je. Od vrijednih, upornih i uspješnih ljudi trebamo i učiti. Ali baš zato Ivica mora paziti što govori.
Jednako kao što Šuker usprkos (ili baš zbog) Svjetskog prvenstva u Francuskoj mora paziti gdje parkira. Pauk ima pravo dići i Ferrarija (čitaj: svetu kravu), što ne znači da se djelatnik Zagrebparkinga nije veselio bronci 98 jednako kao i ostali.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati