´GRANICA NA DRAGONJI´, naslov je uredničkoga teksta najnovijega broja ´Hrvatske revije´ (4), tromjesečnika Matice hrvatske, koja donosi prikaz javnih nastupa o hrvatsko-slovenskoj granici, profesora Božidara Ekla.

Uredništvo Revije navodi da je nedavno od jednog Eklovog prijatelja primilo svežanj novinskih isječaka, kopija dokumenata i fotografija koje se odnose na hrvatsko-slovensku granicu, a potječu od pokojnoga Božidara Ekla, sveučilišnog profesora i autora hidrotehničkih zahvata u dolini Dragonje .

Božidar Ekl (1910.-2001.) bio je profesor Građevinskog fakulteta u Rijeci i istaknuti stručnjak za područje vodogradnje i hidrotehnike. U svojim istupima zauzimao se da Hrvatska u pregovorima o granici sa Slovenijom krene od stanja kakvo je bilo nakon Drugoga svjetskog rata.

Nakon Drugoga svjetskoga rata Božidaru Eklu, direktoru Istarske vodoprivredne zajednice, i Nikoli Vekariću, direktoru riječke Vodogradnje, zbog uzastopnih poplava na ušću Dragonje koje su onemogućavale proizvodnju soli, vlast je povjerila rješenje toga problema.

Uredništvo podsjeća da je zbog čestih poplava i ugrožavanja solana početkom 20. stoljeća (1904.-1905.) prokopan odvodni kanal (šest metara širine i metar dubine) kod sela Mlini gdje prirodni tok Dragonje naglo zavija prema sjeveru, do morske obale. No, on je bio jedino djelotvoran kod povišenoga vodostaja Dragonje. Budući da nakon Prvog svjetskog rata taj odvodni kanal nije održavan sve slabije je služio svrsi i na kraju je zapušten.

Upoznavši se s problemom Ekl i Vekarić zaključili su da je najbolje produbiti postojeći zapušteni prokop i pretvoriti ga u obodno-odušni kanal. Riječko poduzeće ´Vodogradnja´ radove je počelo 1948., a završilo 1952.

Budući da je kanal bio kraći i bliži morskoj obali s vremenom je preuzeo ´ulogu´ glavnoga riječnog toka.

´To je dalo ideju (Eduardu) Kardelju i društvu da kanal nazovu Dragonjom. A zatim tu podvalu i ozakone´, izjavio je Ekl za ´Glas Istre´ 1998., prenosi Revija.

Po Eklovoj ocjeni, navodi Uredništvo, Slovenija je ´zloupotrebila preusmjerenje dijela vode u delti Dragonje´, što nije bilo ´ni slučajno ni spontano´, nego sračunata ´konstrukcija slovenske strane s namjerom pomicanja granice na štetu Hrvatske´.

Uredništvo Revije upozorava i na novija izdanja topografskih zemljovida, na kojima se za prirodno korito Dragonje pojavljuje naziv Stara Dragonja, dok se kanal (sv. Odorika) naziva rijekom Dragonjom, a njegovo ušće - ušćem Dragonje.

´Prava granica išla je i mora ići prirodnim tokom rijeke Dragonje, koja kod mjesta Sečovlje skreće prema Piranskom zaljevu. Premještanjem granice na kanal sv. Odorika, odnosno preimenovanjem tog kanala u rijeku Dragonju, Hrvatska je izgubila po širini i dužini oko 2 kilometra svog teritorija´, izjavio je 1998. Ekl za ´Novi list´, navodi Revija.

Između kanala sv. Odorika i starog korita Dragonje nalazi se portoroška zračna luka, odnosno uzletište, te znatan dio piranskih solana.

Uredništvo Revije također napominje kako u Sloveniji nije riješeno pitanje nekadašnje benediktinske imovine. ´Riješi li se ono povratom imovine nekadašnjim vlasnicima, hrvatska župa Dajla postat će ´većinski´ vlasnik sadašnjih piranskih solana´, tvrdi Uredništvo.

Zaključno napominje da će vrijeme pokazati hoće li Eklovi argumenti, za kojima dosad nije posezano, postati i ´službeni pregovarački zahtjevi ili aduti hrvatske strane´. ´Dok se u to ne uvjerimo, svejedno ih je dobro znati, ako ni zbog čega drugog, onda zbog povijesne i zemljopisne istine´, dodaje Uredništvo ´Hrvatske revije´.