Foto: Index, FAH

ČUVENA prva rečenica romana Ana Karenjina – "Sve sretne obitelji su slične, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način" vrijedi i za društva i države. Sve sretne države su slične, a svaka nesretna ima svoj paket nesreća i ekstremizama. Imamo i mi svoj. Nadam se da ne treba objašnjavati da je Hrvatska duboko nesretna i nezadovoljna zemlja, pogledajte oko sebe. No, cilj nam je biti sretan i "normalan", zar ne?

Čvrsto sam uvjeren da se protiv ekstremizama i luđaštva najbolje boriti, ne drugim ekstremizmima, nego normalnošću. Npr. neprijatelj fanaticima vjere X, nisu fanatici vjere Y (oni se zapravo jako dobro slažu i nadopunjavaju u svom ekstremizmu), nego razum, normalnost i uredan, pristojan život srednjeg puta. To je dugačak, nezahvalan i težak put, za koji se tek nakon silnih godina možemo nadati da će ga netko shvatiti. Stvar treba gledati kao centrifugalnu i centripetalnu silu – ekstremizmi i svi oblici nasilja centrifugalno vuku na rub, čak i kad su na prvi pogled na dijametralno suprotnim točkama tog ruba, a razum i normalnost vuku u središnju točku, koja je uz manja odstupanja samo jedna. Svi vole udoban život i visok standard, i desni i lijevi i katolici i pravoslavci. Svi žele biti jedna od Tolstojevih sretnih obitelji, među sretnima nema razlika, to su oni u sredini kruga. Svi na rubu kruga su nesretni, čak i kad imaju naizgled suprotne položaje.

Naravno, dolazak do tog centra sreće je teško provediv, jer zastupanje razuma i "normalnosti" nije lagano niti atraktivno, bukači i ljudi koji u svakom momentu spuštaju razinu diskusije u blato imaju lagan posao i ometaju taj put razuma i normalnosti. Neki narodi u tome imaju upornosti i strpljenja – Danci, Nizozemci, Šveđani... I zato iako i kod njih ima ekstremizma svake fele, on je marginaliziran i pod kontrolom. Previše ljudi u tim zemljama živi normalan, razuman, udoban život, da bi se zajebavalo nekim budalaštinama.

Hrvatska, iz dana u dan sve veći cirkus

Gledajući potpuni cirkus u koji se ova zemlja pretvara dan za danom, čemu se trebamo čuditi? Pred četiri godine na vlast je, super premoćno, došla ekipa za koju smo vjerovali da će promovirati baš tu normalnost. Poslovnost. Biznis. Biznis je dosadan, ali kad dobro vodiš posao imaš love za sve i svašta i bude ti super. Vjerujte mi. Probao sam imati love i ne imati i bolje je kad imaš. Pogledajte Norvešku.

Za tu orijentaciju na "normalnost" imali su opću podršku. Vjerovali smo, barem ja, da se tada razina diskusije s gluposti Kosoričine vlade i HDZ pljačke može pomaknuti na zaista bitne teme – javni dug, porezi, tko i kako raspolaže javnim novcem, školstvo, strateški projekti, investicije, demografija, prestanak beskonačnog neproduktivnog bujanja državnog budžeta bez vidne dobrobiti za građane... od čega ćemo živjeti sutra, tko u ovom društvu nešto proizvodi, a tko parazitira, rasipa i živi na tuđi račun, koje su to vrijednosti koje cijenimo... višak ministarstava, općina, državnih ureda i agencija, gdje se ova zemlja misli pozicionirati u globalnoj ekonomiji?

Rumunjska daje oslobođenje poreza na plaće IT-jevaca (dalekosežna strateška odluka!), Slovačka se pozicionirala kao powerhouse za auto industriju (također rezultat strateških odluka), olakšanje pokretanja startupa, rješavanje milijarde birokratskih gluposti, kao što je recimo potreba za skladištem i kod prodaje e-knjiga, ili izjednačenje poreza na papirna i e-izdanja itd.

Hrvatska ne može bolje

Mislili smo da će umjesto šuplje ideologije dominirati takve teme – ekonomija, normalnost, razum, organizacija posla, biznis, obrazovanje za globalne industrije 21. stoljeća, zarađivanje – i gorko smo se razočarali. Mislili smo da Hrvatska može bolje, ali ne može.

Pokazalo se da je to ekipa koja niti zna, niti može, niti uopće ima volje diskutirati o tome. Ekipa lijenčina, "brigo moja pređi na drugoga", tupavaca, čistih idiota i neznalica. I Linić kao staljinistički otimač svega svakome tko nešto radi, da naloži taj stroj, hinduistički bog bijesa, razdora i financijske destrukcije. Četiri godine se apsolutno nijedno bitno pitanje nije otvorilo niti riješilo, razni Bauci su slijegali ramenima, Linići su gazili bakice na pijaci i privatne firme da skupe lovu za Šegone i Merzelice, državni budžet je nezasitno rastao (bez temelja u privredi, koja je u istom periodu padala), novac se rasipao, nije ukinuta nijedna općina, srezana nijedna agencija, nijedan lažni branitelj, a predstečajne nagodbe su pak priča za sebe...

Čak niti naj naj najsitnija pitanja s ovog popisa, ona zaista minijaturna i ideološki nesporna, recimo izjednačenje PDV-a na e-izdanja i papirna, nisu riješena! To je zaista 10 minuta nečijeg ministarskog posla, ali – ne. Ne da se to njima. Neće, ne znaju. Štoviše, sve te stvari samo su se još pogoršale – samo Mrsićevo ministarstvo donijelo je čitavo novo brdo birokratskih komplikacija za svakog tko želi raditi. Zemlja je propadala, svi pokazatelji su bili u padu. Uz to, kad im je prigustilo, vrlo veselo su sa svojim partnerima s druge strane prihvatili spuštanje diskusije na razinu blata, i najjači argument za reizbor bio im je "pa nećete valjda izabrati fašiste". Ta spika paše objema stranama. Jer argumenata iz sfere razuma i "normalnosti" nemaju.

Dubina hrvatske propasti

I sad, nakon svega, Zoki ima energije ko Duracell zec kad se treba svađati s "fašistima" ili pak vlastitim stranačkim kolegama, a ova ozbiljna pitanja uvođenja "normalnosti" su mu dosadna i bez veze.

U tome je sva dubina hrvatske propasti – da ekipa koja treba diskutirati ozbiljne teme to ne može (neće, ne zna). Sigurno ne očekujem diskusije o ozbiljnim pitanjima od Karamarka. Od njega dobivamo točno što očekujemo, on još ničime nije razočarao, isporučuje sve po očekivanjima. SDP je fejlao u borbi za normalan, produktivan život u globalnoj ekonomiji. O svađi s desnicom znaju puno, ali to je zaista lagano i to može svatko, o organizaciji posla – ne znaju ništa. A kako rekoh na početku – bitka sa svim ekstremima, pa tako i desnim, najbolje se dobiva ako si dosadno normalan i ekonomski uspješan.

Rezultat četiri godine slijeganja ramenima je svakome bilo lako predvidjeti i vidimo ga oko sebe – kad normalnost ne napravi ništa, i pokaže se da uopće nije bila normalnost nego otimačina, lijenost, briga za vlastite guzice i glupost, slijedi odron u još veću propast. Ništa novo, ništa iznenađujuće. Globalni savjeti senseija ostaju isti: Promatrajte cirkus, nastojte što više uživati u osobnim užicima, izbjegavajte svaki kontakt s državom na svim razinama, a mlađe generacije uputite da, ako ikako mogu, odavde odu što dalje...