54.80.89.146 US
 

Za razliku od prve zaljevske krize danas nema suglasnosti

Piše:
petak, 7.3.2003. 10:18
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

ZA RAZLIKU od prve zaljevske krize prije 12 godina, kada nije bilo teško dobiti suglasnost sila za rat, između ostalog i zato što je Bagdad invazijom na Kuvajt nedvosmisleno prekršio Povelju -, Sjedinjene Države sada nikako ne uspijevaju uvjeriti dobar dio međunarodne zajednice u nužnost vojne intervencije u Iraku.

Cijeli svijet danas je suglasan da Irak mora uništiti svoje oružje za masovno uništavanje, ali podjela je nastala na pitanju može li se to provesti mirnim putem preko UN-a ili uporabom sile, odnosno zašto baš sad pribjegavati sili. Oko iračke krize razilaze se i unutar Europske unije, pa su Amerikanci već podijelili kontinent na ´staru i novu Europu´.

Prethodna kriza u Perzijskom zaljevu započela je 2. kolovoza 1990. godine kada su iračke snage ušle u Kuvajt i okupirale ga. Bagdad je objavio da je intervenirao na zahtjev ´slobodne i privremene vlade Kuvajta´, a već 8. kolovoza Irak proglašava ´potpuno i nepovratno ujedinjenje s Kuvajtom´.

Nekoliko sati poslije iračke invazije, Vijeće sigurnosti UN-a reagira najbrže u svojoj povijesti doneseći rezoluciju 660 u kojoj osuđuje iračku invaziju na Kuvajt i traži od Iraka da odmah i bezuvjetno povuče svoje snage na položaje koje su zauzimale prije 1. kolovoza. Nekoliko dana poslije, UN proglašava potpuni trgovački, financijski i vojni bojkot Iraka.

Sjedinjene Države vrlo brzo reagirale su slanjem vojnika u Saudijsku Arabiju, ali svjesni opasnosti od jednostrane akcije u tom dijelu svijeta koji pliva na nafti, odlučile su kroz Vijeće sigurnosti iskoristiti mogućnosti koje pruže Povelja UN-a kako bi pridobile svoje partnere za suprotstavljanje Iraku. Posao im je bio olakšan jer je Sovjetski Savez zbog unutarnjih problema bio na izdisaju, a Kina je tada nastojala izići iz međunarodne izolacije nakon krvavog gušenja studentskih prosvjeda u Pekingu. Tako su se Moskva i Peking, koji imaju pravo veta u Vijeću sigurnosti, bez većih otpora priklonili američkom stajalištu, dok su europske stalne članice Vijeća, Francuska i Velika Britanija od početka bile uz Washington.

Unatoč prilično velikom suglasju najvažnijih svjetskih aktera, Irak je uporno odbacivao sve pozive da se povuče iz Kuvajta. Vijeće sigurnosti stoga je 29. studenoga uputilo ultimatum bagdadskom vodstvu da napusti Kuvajt do 15. siječnja 1991. inače će biti izbačen silom. Nikada do tada UN nije reagirao tako brzo i odlučno.

Ni nakon ultimatuma svjetske organizacije, Sadam Husein nije pokazivao nikakve znakove da se namjerava povući. Sjedinjene Američke Države nastavljaju gomilati vojne snage u Zaljevu, već u prosincu bilo je razmješteno oko 400 tisuća vojnika. Uz intenzivne pripreme za rat istodobno se odvijala živa diplomatska aktivnost na spriječavanju sukoba. Tadašnji glavni tajnik UN-a Perez de Cuellar neuspješno je pokušavao posredovati otputovavši dva dana prije isteka ultimatuma u Bagdad kako bi pokušao pridobiti Sadama na povlačenje. De Cuellar se uputio u ´misiju posljednje šanse´ nakon neuspješnog završetka susreta iračkog ministra Tareka Aziza i američkog državnog tajnika Jamesa Bakera 9. siječnja u Ženevi. Tadašnji predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov također je bio vrlo aktivan, predlažući, među inim, održavanje međunarodne konferencije o Bliskom istoku. Njegov izaslanik Evgenij Primakov je i nakon izbijanja rata pokušavao postići prekid vatre.

Francuska je 14. siječnja, dan prije isteka ultimatuma preko jemenskog premijera poslala u Bagdad mirovni prijedlog. Pariz je predlagao da Vijeće sigurnosti uputi ´posljednji poziv za mir´ Iraku, što je Washington odbacio.

U Perzijskom zaljevu dva dana prije isteka ultimatuma bile su koncentrirane goleme vojne snage - 370 tisuća Amerikanaca i još 270 tisuća iz ukupno 27 zemalja koliko ih je bilo uključeno u savezničku koaliciju. S druge strane, Irak je imao, prema podacima Pentagona, 540 tisuća vojnika, dok je Bagdad tvrdio da ih ima 750 tisuća.

U prvim satima 17. siječnja 1991. godine počela je ´Pustinjska oluja´. Najveći ratni stroj nakon Drugog svjetskog rata krenuo je u oslobađanje Kuvajta. Nakon višednevnog intenzivnog savezničkog bombardiranja, Irak je, kako su javljali strani dopisnici, bio doslovice ´preoran´. Saveznici su 24. veljače započeli kopnenu ofenzivu, a dva dana kasnije Irak je objavio da se povlači iz Kuvajta. Američki predsjednik George Bush, otac sadašnjeg predsjednika Georga W. Busha, objavio je 28. veljače prekid neprijateljstava. Nakon sedmomjesečne okupacije Kuvajt je bio slobodan, a Sadam Husein, koji je rat protiv saveznika proglasio ´majkom svih bitaka´, bio je prisiljen na uzmak nakon 40-dnevnog rata.

Odluka predsjednika Busha da se zaustavi i ostavi Sadama na vlasti u Bagdadu od tada je predmet kritika.

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije