Foto: FAH

UGLAĐEN, šarmantan, iskusan diplomat, fluentan na tri jezika, služi se i četvrtim. Tko bi to mogao biti? Ivo Sanader, Zoran Milanović ili Andrej Plenković? Kada su se prva dvojica tek pojavila na političkoj sceni pratili su ih slični epiteti.

Obojica su uspjeli postati premijeri, Sanader u dva uzastopna mandata – drugi neslavno okončan u zatvoru. Ministarstvo vanjskih poslova očito je rasadnik poželjnih šefova dvije najveće stranke pa se uspješnom dvojcu sada želi pridružiti i Andrej Plenković koji je istaknuo kandidaturu za predsjednika HDZ-a.

Plenković bildao imidž

O Plenkovićevoj kandidaturi pričalo se i prije nekoliko mjeseci kada su se u HDZ-u održavali redovni izbori za predsjednika HDZ-a. Već je tada Tomislav Karamarko imao problema s nezadovoljstvom u HDZ-u. Stranka je bila duboko nesretna rezultatom izbora koji nisu donijeli očekivani plijen usprkos relativnoj pobjedi. Karamarko nije isporučio što je obećao, ali to nezadovoljstvo nije bilo dovoljno da bi se Andrej Plenković usudio pokušati detronizirati Karamarka. Nije se kandidirao i Karamarko je kao jedini natjecatelj dobio respektabilnih devedesetak tisuća glasova.
 
Plenković je ocijenio da ima vremena čekati i cijeli izborni ciklus i kao eurozastupnik bildati svoj imidž, ako odluči krenuti na vrh stranke, ili uživati koliko može u nezahtjevnim birokratskim hodnicima. I jedna i druga opcija su mu bile prihvatljive. Jedino što mu je bilo neprihvatljivo je da pokuša i izgubi te tako prokocka šansu da se ikada uspne stepenicu više. U HDZ-u, znao je, nema mjesta za poražene pretendente.

Četiri godine prošle u dva mjeseca
 
Četiri su godine, međutim, prošle u samo dva mjeseca. Dva mjeseca je proteklo otkako je Karamarko potvrdio svoju vlast nad HDZ-om. I u ta dva mjeseca sve se promijenilo. Karamarko je sam sebe srušio, a HDZ potjerao na vrlo neizvjesne izbore. Stranački prvaci koji su do prije samo nekoliko dana poslušno klimali i povlađivali svome predsjedniku sada traže njegovu glavu. U tipičnoj kolektivističkoj i autoritarnoj maniri tijelo, u ovom slučaju stranka, nije odgovorno. Kriva je glava. I glava mora odletjeti da se tijelo ne bi raspalo.

Plenković - kukavica ili junak?

Andreju Plenkoviću danas mnogi zamjeraju kukavičluk. Prigovori na njegovu odluku da ne ide u izravni sraz s Karamarkom dolaze i iz medija, ali i iz stranke – od onih istih ljudi koji su sluganski povlađivali svakoj Karamarkovoj gluposti. Prigovaraju mu kukavičluk, a Plenković je samo ispravno ocijenio svoje šanse i pokazao naznake političkog talenta. Dok su se drugi zaklinjali u Karamarkovu genijalnost, on je ipak skupio hrabrost i usudio se na Saboru HDZ-a kritizirati šefa. Kritika je bila blaga i uvijena, ali ipak dovoljno razumljiva. Plenković je Karamarka indirektno usporedio sa Sanaderom i upozorio da stranka ne smije biti talac jednog čovjeka. Tog jednog čovjeka nije imenovao, ali i to je bilo dovoljno da ga divlji Frenki Bilaver proglasi izdajnikom. Plenković je jedini od aktivnih HDZ-ovaca stao ispred Karamarka i rekao da mune valja posao.

No, je li to dovoljno da zasluži najveći ured na Trgu žrtava fašizma. Da bismo ne to odgovorili moramo se vratiti Sanaderu. On je stranku osvojio surađujući s ratnim zločincem Branimirom Glavašem, a državu na nacionalističkoj dernjavi sa splitske Rive. Nije izbore dobio jer je bio uglađeni diplomata. Upravo suprotno. I sljedeće, na kojima mu je Zoran Milanović puhao za vrat, dobio je inzistirajući na nepostojećoj opasnosti od povratka komunizma. Njegova nasljednica Jadranka Kosor nije išla tim putem i izgubila je. Njoj i HDZ-u tada, doduše, nitko nije mogao pomoći i zapravo je sve osim ponižavajućeg poraza bilo čudo, a HDZ ni tada nije ponižen.

Tomislav Karamarko do relativne pobjede, koliko god ona bila gorka, također je stigao na nacionalističkom valu.

Što Plenković može ponuditi?

Što s takvom poviješću Plenković može ponuditi HDZ-u? Da ga u rujnu uglađeno odvede u opoziciju, ništa drugo. Nisu njegovi jezici, šarm, diplomatsko iskustvo ono što HDZ-ovi birači žele.
Oni traže čvrstog vođu koji će ih povesti u pobjedu protiv nepostojećeg neprijatelja. Oni su, pokazao je prošli Sabor HDZ-a, željni Zlatka Hasanbegovića, a ne Andreja Plenkovića.

Važnija od isticanja kandidature nad krvarećim Karamarkovim tijelom za Plenkovića mora biti odluka kakav će HDZ voditi. Mora odlučiti hoće li doliti još benzina na požar koji se Karamarko podmetnuo ili će pokušati preobraziti HDZ u pitomu konzervativnu stranku. Ovaj drugi put je puno neizvjesniji i pitanje je hoće li se ikada isplatiti ili će se jako desni birači odreći HDZ-a i ostaviti ga da peca desno od centra. A tamo su ribe nesigurne. I izbirljive.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala