Zemlja histerije, fantazma i bestidnih manipulacija

Zemlja histerije, fantazma i bestidnih manipulacija

Foto: Index, FAH
 
HRVATSKE političke elite zbilja se svojski trude da iskoriste svoju neukost i posvemašnje neobrazovanje te da ih pretvore u histeriju kada god im se ukaže kakva zgodna prilika. Taj trend očito pada na plodno tlo, jer su konzumenti takvih obmana (gledajmo ih za sada kao obmane, iako su analitikom po svojoj strukturi ti iskazi posvemašnje gluposti) izuzetno podložni histeriji koja se na neki način hrani prilično nenormalnim obimom portala i tabloida za jednu tako malu sredinu.

Društvene mreže tako su izrazito zanimljive analitičarima, koji bilježe porast histerije svakim novim skandalom koji je postao pravilo, a ne iznimka - kako je, barem u suvremenom, civilizacijskom svijetu, ustaljena praksa. Tendenciju gluposti, koja bi trebala biti najstrože zabranjena u vladajućim strukturama, možemo tako promatrati iz dva aspekta. Onaj prvi je ona esencijalna, sirova glupost koja isijava iz svake poruke odaslane javnosti, bilo preko državne dalekovidnice ili preko statusa na društvenim mrežama, kojima su vladajuće elite od prije godinu dana neobično sklone. Znakovito je da su upravo društvene mreže puls naroda koji se iznenada drži relevantnim, do sada je taj oblik javnog diskursa bio ismijavan i marginaliziran, promjenu su potaknule same strukture vlasti koje nisu mogle zanemariti strukturu društvenih mreža koje izvanredno pokazuju svo licemjerje moderne Hrvatske - koja stečene beneficije uglavnom brani histerijom, koja ostaje bez sankcija upravo na javnom servisu kakav je internet.
 
Ta nazovimo je esencijalna glupost svakako je porazna činjenica i na mnoge načine frustrira građane ove zemlje te ona zorno oslikava taj prvi segment koji je svakako bitan. Glupost koja isijava jasan je znak potpunog nedostatka elementarnog obrazovanja i baratanja uvriježenim činjenicama te ona nastupa impulzivno, ona reagira na „prvu loptu“, bez da se konzultira barem s modernim tehnologijama, Googleom  ili Wikipedijom na primjer. No to je onaj prvi dio priče. Onaj drugi mnogo je zlokobniji i opasniji, naime taj drugi dio je podmukla i disharmonična manipulacija javnošću, koja se planski i smišljeno plasira stvarajući histeriju. U Hrvatskoj, barem ja tako mislim, a vjerujem da će se složiti mnogi, na djelu je kombinacija tih dviju sfera djelovanja, dakle glupost i neobrazovanje koji se savršeno uklapaju u smišljenu manipulaciju.
 
Prilično diletantski zar ne? I prilično diletantski i jest.
 
Ako pogledate malo bolje medijski prostor, zasipanje informacijama i one koji ga kontaminiraju, upravo taj zaključak strši kao monolit iz kaljuže kao smišljena i planska manipulacija koju provode nevjerojatno glupe i neobrazovane osobe u cilju stvaranja histerije, i to je definicija današnje hrvatske medijske kaljuže, koja isključivo služi da se prikriju stvarni razlozi stvaranja histerije, a oni su skandalozni oblici kriminala na svim razinama, koji se ne procesuiraju.
 
I to je prava istina o Hrvatskoj 2016. godine, u kojoj je eskalirao kaos upravo kobnim miješanjem tih dviju supstanci, gluposti i svjesne manipulacije, a u namjeri da se stvori histerija, opasan produkt i magma uglavnom totalitarnih režima.
 
Primjer generala De Gaullea
 
Na primjeru generala De Gaullea možemo mnogo toga naučiti o suvremenim hrvatskim sredstvima manipulacije, njenim uzrocima i posljedicama. General De Gaulle uporno se i sistematično odbijao ispričati za zlodjela koja su počinili kolaboracionisti vlade iz Vichya u ime Francuske. Stav koji je zauzeo De Gaulle bio je tvrd i jasan, kolaboracionisti nisu i ne mogu biti Francuska, kao ni režim koji se zalagao za antisemitizam, klerofašizam  i patrijarhat, koji nikada, po De Gaulleu, nije bio francuski način života niti dio njezine povijesti. Tim činom De Gaulle se jasno ogradio od pripadnika svojeg naroda koji su surađivali s Hitlerom protiv svoga naroda i to maligno tkivo De Gaulle nije htio priznati kao dio povijesne odgovornosti koju bi Francuzi trebali prihvatiti, kao i opravdavati se bilo kome za nju ili ispričavati. Taj svoj stav zadržao je do svoje smrti, a zauzela ga je jasno i sama Francuska koja se nikada nije ispričala za izručenje Židova koji su spas pokušali pronaći upravo u Francuskoj, kao jedinoj liberalnoj demokraciji u koju su vjerovali. Taj čin zasigurno je jedna od  nedoumica na kojoj se lome koplja povjesničara, ali je isuviše znakovita da bi je olako zanemarili. Naime, De Gaulle je držao da se priznavanjem  kolaboracionista (u slučaju da se ispriča za njihove zločine) samim time izdajnicima daje i značenje, da ih se na neki način rehabilitira i da oni u vremenu mogu postati sredstvom manipulacije određenih struktura. Vremenom, mislio je De Gaulle, pojavit će se dovoljno glupe i neobrazovane osobe s podlim ciljevima manipulacije da iskoriste povijest, ukoliko se ne uspostave jasne ograde i ne krene se naprijed.
 
Slična stvar se trebala dogoditi i u Hrvatskoj, no Hrvatska na prijelazu stoljeća nije imala takav civilizacijski problem s kojim se suočio De Gaulle. Hrvatska politika nikada nije jasno postavila odrednice prema ustaškom režimu niti se upitala u to kakve veze ima s činjenicom da su kolaboracionisti koristili hrvatsko ime i hrvatsko znakovlje. Pavelićev režim jednostavno je ukrao ime kao i sva značenja tog imena posvetivši državu koja to nije bila, kao i narod koji to nije bio, svojoj ideologiji davši joj stigmu koje se nikakvom jasnom odrednicom, kakvu je napravio De Gaulle, nije riješio.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
 
Pavelićev režim bio je klasičan primjer režima kojeg su nacisti uspostavili diljem Europe iz pukih i praktičnih razloga, ne bi li njemačke postrojbe oslobodili poslova okupacijske uprave, ali i čvrste suradnje koja je počivala na bestidnom služanjstvu koje je participiralo određene beneficije pojedinaca. Nuspojava nacističke okupacije tako su bile te novonastale države u kojima se provodio teror i na koncu sam holokaust. De Gaulle, da je bio general hrvatske vojske, jasno bi kazao kako NDH nije bila hrvatskom državom niti su ustaške i domobranske postrojbe bile hrvatskom vojskom te tom činjenicom hrvatski narod se nema što opravdavati za njihove zločine. Hrvatski narod ginuo je na Sutjesci, Neretvi i ostalim bojištima za oslobođenjem od fašizma i De Gaulle bi fokus preusmjerio isključivo na njih. Rehabilitacija ustaštva tako je propust kod uspostavljanja moderne države Hrvatske za koju je djelomično odgovoran Franjo Tuđman, koji je bio prilično dvojben zbog suradnje s dijasporom koja  je tada, a i sada, izrazito proustaški orijentirana.
 
Istu stvar ponovili su i Veljko Kadijević i Slobodan Milošević prilikom ekspanzije na teritorije bivše SFRJ, vođeni nacionalističkom i velikosrpskom politikom. Slobodan Milošević svjesno je koristio jugoslavensko ime da bi kompromitirao samu Jugoslaviju, koju će naknadno dezintegrirati i topovima. Ta manipulacija stvorila je omrazu koju danas tako javno i tako bestidno koriste hrvatski nacionalisti, ali i vladajuće elite u Hrvatskoj koji ime Jugoslavija automatski vežu za razaranje Vukovara, što je besmislica upravo proizvedena iz Miloševićevog aparata za manipulaciju.

Amputirane granice

Nacionalizam je nespojiv s udobnostima, tehnološkim dostignućima i napretkom, njegov terminus je državna granica i tu je jasno podvučena crta, etnička crta koja razdvaja. No granice su, mada amputirane, jako nalik na amputirane udove i one pamte fantomski, tako da, ma koliko se trudili, trgovina i kulturna suradnja odvijaju se nesmetano, što nacionalistima posebno smeta i bode oči jer je prirodan odgovor kako njihova manipulacija pada u stvarnom svijetu koji mora i treba nastaviti živjeti bez – histerije.
 
Granice koje su fantomski nastavile pamtiti tako su postale nacionalistička distopija, a utopija sve ono što su bezočnom manipulacijom ostvarili do sada, posvemašnju eroziju razuma, standarda i politike.
 
Orjunaštvo, jugoslavenstvo, neprijatelji naroda, nisu ništa doli obična histerija, histerija koja nema temelja ni u jednoj povijesnoj ili realnoj činjenici. Kako se u jugoslavenskom  antifašizmu nije prepoznalo pravo hrvatstvo, tako se u jugoslavenskoj zajednici nije prepoznalo ni ono etničko iz kojeg je nastala današnja država Hrvatska i te činjenice, koje su iskoristile vladajuće elite, današnja su bezočna sredstva manipulacije, sredstva kojima se permanentno i sustavno širi histerija, ali i mržnja.

Manipulacija koja vješto skriva zakamuflirani strah
 
Kriviti nekoga ili ga stigmatizirati jugoslavenstvom koje se gleda na način na koji na njega gledaju elite, opasno je koliko i igranje vatrom, a vatra je na ovim prostorima izuzetno eksplozivna pojava. Da je samo glupost i neobrazovanje u pitanju, vjerojatno bi stvari bile manje važne i manje sustavne, no u slučaju hrvatskih vladajućih elita u pitanju je manipulacija, manipulacija koja vješto skriva zakamuflirani strah, strah od povratka u normalu koji bi neminovno pokrenuo određene procese.
 
Poanta priče je da će dok se god jasno ne definiraju činjenice iz povijesnog rakursa i kako one uistinu stoje, jugoslavenstvo, ustaštvo ili najnovije orjunaštvo, koristiti kao sredstvo bezočne i bestidne manipulacije. Kada jednom stvari postavimo na pravo mjesto ostat ćemo suočeni sa samima sobom bez svojih fantazmi.
 
Ostat ćemo suočeni samo sa svojim manipulatorima.
 
Pravosudni procesi bi trebali suzbiti histeriju, a one koji je namjerno šire javno prokazati te sankcionirati. Bez tog segmenta i dalje ćemo živjeti u zemlji histerije, zemlji fantazmi i zemlji koja se mora stalno nekome za nešto ispričavati ili dokazivati svoj identitet.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara