Gotovčevo novo ruho

Piše:
nedjelja, 6.9.2009. 08:23
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Gotovčevo novo ruho

Foto: Darko Bavoljak/Cropix

TOM GOTOVAC, Vlasta Delimar i Milan Božić prošetali su prije nekoliko dana potpuno goli ulicama Zagreba privlačeći pritom poglede zbunjenih prolaznika koji najvjerojatnije nisu mogli prepoznati genijalnost njihova performancea kojim su očito htjeli poručiti da… Što? Osnovna je ideja bila preispitivanje odnosa prema ljudskom tijelu, ali za većinu to su i dalje goli starci koji nas tjeraju da preispitamo samo jednu stvar - želimo li stvarno gole starce na ulicama. Yoko Ono i njoj slični alternativni umjetnici tvrde da je konačni cilj umjetnosti izazvati reakciju, neovisno o tome bila ona pozitivna ili negativna. Sve u svemu, reakcija je tu, ali postavlja se pitanje je li to dovoljno da nešto nazovemo umjetnošću.

Umjetnike koji uokolo mlataraju spolovilima i to nazivaju umjetnošću s jedne strane možete gledati kao ljude koji se vole skidati i pokazivati svima što skrivaju ispod kaputa, a s druge kao umjetnike koji su ipak "preduboki" za ove prostore na kojima umjetnost neće biti prepoznata osim ako ne dođe umotana u Severinu (koja je, baj d vej, nedavno postala "ikona ljevice" što je pak komad bedastoće koji zaslužuje posebnu temu).

Isto tako, bilo bi površno i glupo otpisati Toma Gotovca alias Antonia Lauera čak i ako vas se njegove "predstave" nisu dojmile jer riječ je o čovjeku koji se dokazao kao fotograf, filmski redatelj, glumac i, na kraju krajeva, performer i konceptualni umjetnik. No, kako god gledali na to što radi, u ovom je kontekstu ipak samo simpatični starac koji se voli skidati i možemo to nazivati raznoraznim imenima, ali u suštini ostaje činjenica da ovaj tip umjetnosti može raditi baš svatko jer ne samo da se više ne radi ni o šokantnom ponašanju ili genijalnoj zamisli do koje ne može doći baš svaka glava, već se i cijela priča toliko istrošila i djeluje kao nešto čime se umjetnici bave kad izgube inspiraciju i počinju prodavati muda pod umjetnost. Proglasiti nešto što radite umjetnošću nije dovoljno baš kao što vas ni izjava "ja sam patak" ne pretvara u patka.

Naravno, uvijek će se naći oni koji će masturbiranje na pozornici ili stolicu na koju je naslonjena lopata nazvati "performanceom" ili "instalacijom", ali za takvo što ne treba vam ni inspiracija, ni predznanje, ni vještina, pa čak ni umjetnička crta. Dovoljna je dobra volja i velika doza egoizma da se nazovete umjetnikom. I u istu skupini spadaju i oni koji misle da je izazivanje raznoraznih vjerskih skupina dokaz njihove kontroverznosti. Svi znamo da je crtanje karikatura proroka Muhameda nešto što može izazvati velike probleme, ali to nije umjetnost nego podjebavanje.

I odakle uopće obraz zgražati se nad nečijim tobožnjim seljaštvom u  slučaju da niste prepoznali svu dubinu i relevantnost njihova rada?

Kao, jedino malograđani i homunkulusi ne mogu prepoznati veličinu onoga što rade jer mi smo i dalje vukojebina u kojoj se pravi umjetnici nikada neće cijeniti. Da smo vukojebina, to stoji i ne postoji ništa lakše za izgovoriti, ali reći da smo vukojebina ne znači automatski da je ono što radite umjetnost. To su dvije nepovezane stvari.  I sat koji stoji pokazuje točno vrijeme dvaput dnevno. Ponekad je prva stvar koja vam padne na pamet ujedno i točna jer ako vam se cijela ova priča čini kao mlaćenje prazne slame, vjerojatno ste u pravu. Ovo nije otpor i nije umjetnosti nego lijenosti i nedostatak inspiracije. Sličnu priču slušamo svaki puta kada članovi grupe Let 3 ispale čepove iz guzice ili se okupaju u kadi punoj hobotnica. "To je umjetnost. Otpor mainstreamu i establišmentu". Sve je to pizdarija i privlačenje pozornosti u zemlji u kojoj je to prilično jednostavno, ali ako ništa drugo, zabavno je, ni oni se sami ne shvaćaju preozbiljno, a Let 3 je grupa koja uživo zvuči jako dobro.

Ovo više podsjeća na priču o carevom novom ruhu samo što bi u ovom slučaju netko trebao reći "care, trebao bi se obući i smisliti nešto novo".

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje