Jasmila Žbanić: Dala bih sve da sam mogla zaviriti u Ćirinu svlačionicu i vidjeti kako od luzera nastaju pobjednici!

Piše:
petak, 12.2.2010. 11:19
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Jasmila Žbanić: Dala bih sve da sam mogla zaviriti u Ćirinu svlačionicu i vidjeti kako od luzera nastaju pobjednici!

Razgovarao: Petar Vidov
Foto: Arhiva

JASMILA ŽBANIĆ je, bez dileme, najtalentiranija redateljica na Balkanu. Režija je na prostorima bivše Jugoslavije (koja je u kinematografskom smislu opet prilično ujedinjena) rijetko bila ženski posao, ali Jasmila je vrlo rano pokazala da se može nositi sa svojim muškim kolegama. I nadmašiti ih.

Već s prvim dugometražnim filmom, "Grbavicom", osvojila je glavnu nagradu na Festivalu u Berlinu, uz Cannes i Veneciju najvažnijoj svjetskoj filmskoj smotri. Dnevni avaz proglasio ju je osobom godine u BiH za 2006. godinu. Njen drugi film "Na putu", koji će svoju zagrebačku premijeru imati 27. veljače, također je uvršten u glavni program Berlinalea. A nije joj još ni 36 godina. Takva postignuća prije nekoliko godina nitko nije mogao očekivati, ali Jasmila se nije nimalo umislila.

"Nikad nisam razmišljala u kategorijama nagrada, kao naj ovaj ili naj onaj. Mene iskreno zanima da se bavim poslom koji volim i da to radim najbolje moguće. Ne radim to da bih bila po novinama, nego da bih sama sebe izgradila kao ličnost. Želim raditi s ljudima koje volim i imati slobodu raditi onako kako mislim da bi trebala. Naravno da mi sadašnja pozicija to omogućava jer mogu brže dobiti sredstva za film i doći do ljudi s kojima želim raditi. Ali to je sporedna stvar, nije glavni cilj", rekla nam je Jasmila Žbanić s kojom smo u Lisinskom razgovarali prije puta za Berlin.

Ipak, sva ta priznanja moraju vam barem malo laskati?

"Čuvam se takvih misli jer mislim da onda krenu nekakve ego priče. Uvijek se stavljam u poziciju u kojoj sam bila prije nego sam radila 'Grbavicu' jer autori uvijek počinju od nule. Meni nagrada ne može pomoći da riješim scenu. Ne može mi pomoći da odlučim hoću li upotrijebiti krupni plan kad bi možda bilo bolje upotrijebiti total ili hoće li kamera biti statična ili u pokretu. A tu se događa prava drama i tu mi nikakva nagrada ni laskava titula ne znači apsolutno ništa jer sam ja pred tim problemom sama sa sobom".

Scenarije za oba filma pisali ste sami. "Grbavica" se bavi žrtvama ratnih silovanja, a "Na putu" obrađuje temu vehabija u BiH. Obje su teme vrlo osjetljive, čini se da volite dirnuti u "osinje gnijezdo"?

"Proces pisanja scenarija pa zatim i režije je jako dug. Na filmu 'Na putu' koji sada ima premijeru počela sam raditi 2006. godine. Mnoge se teme pojave i izmjene, mnoge ideje mi budu u glavi neko vrijeme, ali nisu sve dovoljno dobre da bi rekla 'e sad ću tri godine života posvetiti toj temi'. Bavim se onom temom koja me opčini ili opsjeda. Možda je to zato što je nedovoljno istražena pa je ja želim istražiti ili u nečemu prepoznajem određeni energetski potencijal koji me drži i ne pušta iduće tri godine".

Gledajući vaše filmove publika dobiva osjećaj da su oni jako osobni. Ima li išta autobiografsko u vašim pričama i likovima?

"Nisam doživjela sudbinu svojih likova, ali te emocije koje imaju oni sam možda doživjela od nekih drugih stvari pa ih znam uzeti, znam koja im je mjera pa ih mogu dozirati. Svaki trenutak lika proživjela sam pišući i on se dogodio iako ja nisam proživjela njihova iskustva. Puno sebe dajem u likove, svoje razumijevanje stvari, svoje osjećaje. Tako da, kad me pitate jesu li oni autobiografski, moram se zapitati; činjenično nisu, ali toliko je mog svijeta unutra da bih čak rekla i da jesu".

Dok ste radili "Na putu" pričalo se da snimate antiislamski film i da dobivate prijetnje smrću iz vehabijske zajednice. Koliko je toga točno i jeste li se ikad bojali da bi vam se nešto moglo dogoditi?

"Ja se stvarno nisam bojala. Mediji su pisali o tome, ali ja nisam dobivala prijetnje. Mediji su zapravo čitavu priču napravili iz jednog komentara na forumu. Tijekom svog istraživanja nisam dobivala nikakve prijetnje, nisam se sretala s ničim što je izgledalo opasno. Naprotiv, ljudi koje sam sretala bili su prilično otvoreni. Naravno, trebalo im je vremena da steknu povjerenje u mene i uvjere se da ih ne želim ocrniti kao većina medija u Bosni i Hercegovini. Mene su doista zanimale njihove priče, zanimaju me žene koje se prekriju nikabom da im se vide samo oči. Zanima me zašto su to uradile i kako se osjećaju.

Prilazila sam takvim ženama bez ikakve osude i one su mi se otvarale. Pričale su mi svoje priče što mi je pomoglo u pisanju i građenju likova, a kasnije je puno pomoglo i glumcima da izgrade svoj lik. Mirjana Karanović igra ženu pod nikabom. Ona cijelo vrijeme nosi taj kostim i za njen je lik bilo izuzetno važno da shvati zašto se ta žena odlučila na takav korak. Ona igra sporednu ulogu, ali bilo je važno da imamo biografiju tog lika. I ona je doista pričala s takvim ženama i ti su joj razgovori pomogli da shvati kako je taj komad garderobe zapravo njihova sigurnost. Ja se kao građanin ne slažem s takvim načinom odijevanja niti bih ga ikad prihvatila, ali film je nešto drugo; lik mora imati svoje opravdanje i glumac ga mora razumjeti".

Poklopilo se da film izlazi u trenutku kad je tema vehabija u BiH vrlo aktualna. Pratili smo odjeke policijske akcije "Svjetlost" i dojam je da se stvorila vrlo napeta situacija u odnosu prema toj zajednici. Strahujete li možda da bi vaš film mogao biti iskra koja će zapaliti "bure baruta" i dodatno pogoršati stvari?

"Ne. Stvarno ne. Možda ja imam previše vjere u dobro ljudi tako da se nadam da će se vidjeti da smo film stvarno radili bez ikakvih propagandnih ili zlih namjera. Mislim da u filmu nitko neće osjetiti nešto što je manipulacija i voljela bih da se ne dođe u situaciju da netko filmom manipulira".

Prije nekoliko godina dali ste jednu vrlo zanimljivu izjavu. Rekli ste da je "Bosna loša u fudbalu, ali dobra u filmovima". Vjerujete li u to i dalje?

"Haha... To je bilo dok još nismo imali reprezentaciju. Nismo ni danas puno bolji, ali bar je malo krenulo".

Kako je ta nogometna manija koja je zahvatila BiH izgledala iznutra, iz perspektive filmskog redatelja?

"Meni je to bilo izuzetno zanimljivo pratiti. Čak smo tražili da radimo cijelu priču o reprezentaciji i o svemu, ali neki se faktori nisu poklopili. Meni je kao redatelju bilo zanimljivo pratiti kako se ista ekipa ljudi može od potpunih gubitnika transformirati u pobjednike. Jer su oni, kao i svi mi, u jednom trenutku povjerovali da su potpuni pobjednici. Meni su ta psihologija i taj način komuniciranja bili užasno zanimljivi. S moje točke gledišta, kao redateljice, dala bih sve da sam mogla ući u te svlačionice i slušati što selektor priča svojim igračima. Sigurna sam da je to nešto što svaki redatelj treba znati, kako motivirati ljude da kompletno promjene svoju psihologiju. Ja nisam nogometni fan pa ne mogu pričati što se postizalo strateški, ali mi je strašno zanimljiv taj psihološki aspekt - kako od luzera napraviti pobjednike".

No, Bosna je u svakom slučaju i dalje bolja u filmu nego u nogometu. Što mislite da je ključ tog razvoja koji je počeo tamo negdje s Tanovićevim Oscarom za "Ničiju zemlju", nakon čega se BiH kinematografija razvila u zapravo najjaču na prostoru bivše Jugoslavije?

"Ja ne volim previše definirati film kroz nacionalni ključ. I u Danisovom filmu igrali su glumci iz Hrvatske, Srbije i BiH. U 'Grbavici' također. BiH filmove vjerojatno najbolje karakterizira što su bili otvoreni, ne samo prema regiji već prema cijelom svijetu. Mislim da je ta vrsta otvorenosti u scenariju, režiji, produkciji rezultirala dobrim filmom. Svako zatvaranje, spuštanje na nivo nacije, čini stvari nekako bez kisika. A dobar film mora imati zraka".

Koga od kolega, filmskih redatelja, najviše cijenite?

"Upravo idem u Berlin i tamo ću gledati novi film Martina Scorsesea. On mi je jedan od najfascinantnijih majstora filma. Njegovi zadnji filmovi mi se možda nisu toliko sviđali, ali ono što je ranije radio za mene je bila škola filma. Barem 20 puta sam gledala 'Alice više ne stanuje ovdje' i proučavala svaki kadar. Tako da mi je fenomenalno da ću njegov film gledati u istom programu sa svojim. A za mene najbolji film prošle godine su Tarantinovi 'Nemilosrdni gadovi'. Znam da je to mnogim ljudima trash i trivia, ali za mene je to na površini izuzetno zabavan, a u dubini uistinu majstorski film".

A koji su vam najdraži autori na našim prostorima?

"Sve što se događalo u povijesti filma bivše Jugoslavije čini mi se vrlo zanimljivim kao jedan put kojem i sama sada pripadam. Mislim da svaka nova generacija treba zadržavati taj kontinuitet, ali istovremeno ga rušiti. Cijenim mnoge autore, od Saše Petrovića do Kusturice u svojim ranijim radovima. Zatim Žilnika, Karanovića, Batu Čengića, Mirzu Idrizovića... To su naši očevi koje moramo poštovati, ali istovremeno ih odbacivati, kao što mislim da inače djeca trebaju raditi s roditeljima".

Spomenuli ste i Kusturicu. Kakvo je danas vaše mišljenje o njemu. S obzirom da je on svoje mišljenje o vama prilično jasno izrazio, a glasilo je "boli me kurac za tu redateljicu"?

"Mislim da je Kusturica redatelj prošlog vijeka. U ovom nije napravio ništa značajno. Nemam nikakav stav, ne želim ulaziti u te nekakve privatne stvari. Ja volim gledati filmove koji su dobri, a mislim da on već odavno nije u krugu dobrih filmova".

Vaši filmovi u sebi nose jednu snažnu političku dimenziju, a ni sami niste od toga nikad bježali, što se pokazalo i u Berlinu. Tada ste, kad ste primali nagradu, prozvali sustav koji omogućava ratnim zločincima poput Mladića da i dalje slobodno šeću. Što mislite o političkoj situaciji u BiH danas. Ima li znakova da se nešto poboljšava?

"Teško pitanje. S jedne strane, postoji medijska slika koju, nakon što je analizirate i iščitate možete se samo ubiti zbog toga kakva je situacija. Ali realnost nije samo ono što mediji prikazuju. Ja vjerujem da ljudi u BiH žele živjeti skupa i imaju razloga za to, bez obzira koliko se spominjale podjele i mržnje. BiH je izuzetna zemlja; koliko je luda, toliko je i divna.

Jedna moja prijateljica nedavno je prevodila jednu priču za New York Times. Radili su reportažu u vlaku između Sarajeva i Beograda, koji se tada otvorio prvi put i razgovarali s ljudima u tom vlaku. Bio je srpski Božić i ljudi su uglavnom išli iz Republike Srpske u Beograd. Nitko od tih ljudi, a nitko tko je bio u vlaku nije odbio intervju, nisu rekli da se RS treba odcijepiti od BiH. Oni sebe smatraju Bosancima i Hercegovcima, a tako ih gledaju i u Srbiji. Svi odreda su razočarani što se rat dogodio i što Milorad Dodik priča gluposti. Moja prijateljica je bila šokirana da su svi tako pozitivno pričali o zajedničkom životu, a ništa od toga ne dolazi u medije.

Na tome nitko ne gradi svoju politiku zato što stranke samo rade na tome da zadrže osvojeni ratni plijen. Na tome se baziraju, nastoje nas zadržati u stanju kaosa. Niti jedna od tri dominantne stranke ne želi da se stvari promjene, to im nije cilj. Ljudi mogu reći kako nam sad predstoje izbori pa postoji mogućnost promjene, ali to je komplicirano pitanje jer je BiH i dalje pod protektoratom Europske unije.

A EU ima katastrofalnu politiku prema BiH. Od rata, gdje je BiH bilo zabranjeno da se brani, gdje je dozvoljen genocid, gdje je dozvoljeno razjedinjavanje, gdje je EU direktno radila na korumpiranju političara... Onaj tko prvi shvati da treba krenuti ujedinjenim snagama, kao ravnopravan partner, a ne poslušnik Europske unije, taj će sigurno dobiti izbore u Bosni i Hercegovini".

Zar doista mislite da za situaciju u kojoj se BiH danas nalazi može biti odgovorna samo šačica ljudi koja se nalazi na vlasti?

"Ne želim romantizirati situaciju u narodu, ali ono što se u medijima prikazuje nije jedina slika svijeta. Ja kad čitam sarajevske novine, zapitam se kakav je to grad i tko tu može živjeti. A kad taj dan ne pročitam novine, doživim puno lijepih stvari i predivnih trenutaka. Kao svuda u svijetu ima i lijepog i ružnog, samo što mediji pretendiraju taj dramatičniji momenat.

Mislim da je situacija znatno drugačija od onog što političari promoviraju. BiH je danas u poziciji posttraumatskog društva. Cijelo je društvo oboljelo od PTSP-a i treba se pažljivo i s ljubavlju liječiti. A povrh tog traumatiziranog faktora dolazi još i financijska kriza, dolaze zabrane putovanja, odbijenice od EU... A stranke koje su sada na vlasti ne žele boljitak. U tim strankama su ljudi koji su izuzetno profitirali od rata i oni ne žele pravni sustav koji će funkcionirati niti zajedničke institucije koje će im oduzeti fotelje. Jer jedini posao koji oni mogu raditi jest da budu u politici. Za njih nema drugog posla jer u ničem drugom nisu dobri".

I za kraj, recite nam još, s obzirom da kažete kako svaki novi film pripremate vrlo dugo, znate li već koji je vaš sljedeći projekt?

"Radim na nekoliko stvari, ali čekam da se 'Na putu' prikaže za publiku jer imam osjećaj da završavam film tek kad dođe u kino i kad dobijem feedback od publike. Tek tada mogu vidjeti što sam napravila i onda znam u kojem smjeru želim ići dalje. To je aspekt koji mi je užasno važan jer tek tada mogu reći da sam završila film. Film mi nije završen kad izađe iz laboratorija ili kad se prikaže na festivalu. Bitne su mi sarajevska premijera 25. veljače i zagrebačka premijera 27. veljače da vidim što će ljudi reći i kako će osjetiti film. Jer ja kao autor ipak radim za publiku".