O GLAZBI ne pišem, ima potkovanijih, ali kako slučaj Škoro ima veze sa svačim, ali s glazbom baš nikakve dozvoljavam si ovaj izlet.

Miroslav Škoro dva je puta u dva dana napunio veliku dvoranu Doma sportova, što je u novije vrijeme za rukom pošlo samo Balaševiću i Thompsonu. A kako je Škoro čas klon jednog čas klon drugog, uspjeh nije mogao izostati.

Škorini nastupi, ne samo ovi već svi oni u serijalu Nove TV SSNMT - neodvojivi od tužne priče o nagloj popularnosti prosječnog autora, groznog pjevača i besramnog plagijatora, najbolji su odgovor na pitanje zašto je od svih Latinica najgore prošla ona o smislu za humor u Hrvata. Isti ne postoji.

Škorine upadice na eliminacijskim emisijama SSNMT-a smiješne su koliko je smješno sprdanje iz nemoćnih u bilo kojem drugom freak showu.

Što se glazbe tiče, njegovi najuspješniji uratci tek su kopije vodećeg regionalnog prodavača patetike koje su mu koliko-toliko pošle za rukom. "Dvorište" i "Mata", kopije su Balaševića slušljive za one s još višim pragom otpornosti na loš humor i nikakvu glazbu.

Škoro Balaševića ne imitira samo što se pjesama tiče, to mu je još najteže. Vicevi iz sedmog ce, naglasak, geste, predvidive šale s mjerom na vlastiti i šale bez mjere na tuđi račun, izgled - odnosno stav da je isti suvišan ili čak štetan, načinjanja dubokoumnosti poput "svi se mi nekud vraćamo" i "ima jedno drvo koje čeka na mene", doskočice "nego, što sam htio reći" i slično bile su grozni deja vu, iz gotovo istih užasavao sam se prije nekoliko dana gledajući snimku Balaševićevog koncerta na televiziji Braće Karić.

Ja ne poznam nikog kome je Škoro i približno slušljiv, ali ne poznam niti nekog tko je glasao za HDZ, a čini se da ih ima. S željom da shvatim zbog čega je i kome takav Škoro odjednom postao popularan sa zanimanjem sam na Novoj TV popratio sinoćnju snimku njegovog koncerta. I Škoro, stvarno, vjerovali ili ne, jest popularan.

Dovođenjem Thompsona na koncerte Škoro je idealno filtrirao publiku: Škoro paše onima koji bi Balaševića htjeli slušati, ali im domoljublje ne dopušta. 

"Sude mi" nije Balaševićev, ali je zato uspješno primjenjen Thompsonov recept. U pjesmi kod koje Škoro pušta suzu sudi se, jasno, onome koji je još uvijek iza devet sela, a možda malo i Norcu. A da to bude posve očito, Škoro i pjeva s Thompsonom.

A publika u transu urliče i maše rukama. Uz klince koji nedjelje dočekuju u Starim kotačima tu su i ušminkane djevojčice koje zapravo čekaju deset sekundi Rafe i Saše Lozara, svi u glas pjevaju s gospodom u crnom o magli koja će se opet spustiti. Ma ko da je bitno što curice ne znaju ono što Škoro dobro zna - kakva bi se to magla trebala opet spustiti, a i ono što ni sam Škoro ne zna -  zašto je istina voda duboka, šta ima veze, Škoro je in.

I dok je sve to nažalost legitimno, dovlačenje sjajnih i simpatičnih protagonista SSNMT-a Saše Lozara i Ivane Radovniković na Škorin koncert prljavo je siljenje na glazbenu prostituciju.

A upravo te talentirane mlade osobe s ropskim ugovorima na Novoj ključan su faktor Škorinog uspjeha. Više srećom nego spretnošću Škoro je uletio u show koji gledaju mladi, koji su u nasumičnom gutanju idola nekako progutali i Škoru.

A ako i nisu, hoće. I tu stvari postaju bolesne: za one koji slušaju Balaševića i Thompsona ionako nema spasa, ali za trovanje djece ovakvim glazbenim šundom i ustaškim asocijacijama nema opravdanja.

Matija Babić