Možemo li napokon snimiti kvalitetnu seriju?

Piše:
četvrtak, 7.8.2008. 13:06
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Možemo li napokon snimiti kvalitetnu seriju?

U POVIJESTI filma i televizije postoji nekoliko konstanti. Novi film Eddiea Murphya mora biti lošiji od prethodnog, velike dječje zvijezde postaju marginalizirani odrasli glumci, a remakeovi su uvijek lošiji od izvornika. Čak štoviše, potpuno je nejasno zašto bi netko uzeo klasik, prilagodio ga novijem vremenu i upropastio ga drljavim scenarijem. Vidjeli smo to nebrojeno puta i bez obzira radilo se o "Psihu" Gusa Van Santa ili "Planetu Majmuna" Tima Burtona, stvari jednostavno ne funkcioniraju čak ni u vremenu kada sineasti ne pokazuju zavidan nivo inovativnosti. Remakeovi su osuđeni na propast i svatko tko je u životu pogledao više od 100 filmova na te strahote a priori gleda negativno. Upravo iz tih razloga nije jasno zašto bi hrvatski filmaši odlučili napraviti domaću inačicu "Bračnih voda".

Dodatni se problem javlja ako se prisjetimo da su "Bračne vode", uz neizbježnu "Dadilju", jedna od "najrepriziranijih" serija u povijesti domaćeg repriziranja. Stvar je ukusa i o izvornoj seriji možete imati pozitivno ili negativno mišljenje, ali kada znate da na području humorističnih televizijskih uradaka nismo imali prevelikih uspjeha, sama ideja domaćih "Bračnih voda" djeluje kao loša šala, a budimo sigurni, loših fora neće nedostajati.
 
Dakako, ne treba biti pesimist i seriji valja dati šansu kao bilo kojem drugom televizijskom proizvodu, ali što se hrvatskog filmsko-televizijskog pesimizma tiče, on je baziran na dugogodišnjem iskustvu i rezultat je duge borbe s katastrofalno napisanim scenarijima koji kao da se natječu u izostanku iole duhovitih dosjetki. Tajming je gotovo redovito loš, dinamika je katastrofalna, a redatelji kao da odbijaju pogledati kretanja na svjetskoj sceni. U trenucima kada američki televizijski program doživljava najveći procvat uopće (i tako je u pravilu otkad je snimljena prva epizoda "Sopranosa"), mi trend pokušavamo pratiti jedino kvantitetom. I ako netko spomene da je problem u novcu, zaista nije.
 
Ako samo ovlaš pogledamo uratke koji su britanskog komičara/scenarista Rickya Gervaisa učinile poznatim i cijenjenim, vidjet ćemo da novac nikako nije problem. Gervais je seriju smjestio u ured i bio je dovoljan samo inteligentno napisan scenarij i plejada odličnih glumaca da stvar savršeno profunkcionira. Nema grandioznih scena i megalomanskih troškova kojima se odlikuju neke domaće serije već samo ideja. Serija je doživjela veliki uspjeh i svoju američku inačicu, a njegov kasniji rad na seriji "Extras" isto je tako urodio plodom, ali s nešto većim novčanim izdacima. Obratimo li pažnju na dinamiku serije, vidjet ćemo da je standardni američki obrazac izostao. Nema brzih replika, nema smijeha publike, a radnja se odvija sporo i lagano vas uvlači u psihu kompleksnih likova čija odlika nije urnebesni isforsirani humor već suptilna i slojevita karakterizacija.
 
Stoga, ne bi li upravo taj pristup bio primjereniji našoj situaciji i kada ćemo točno prestati koristiti pretpotopne reference? 

Isto tako, promotrimo li izraelsku seriju "Be 'tipul" koja se u američkom izdanju zove "In treatment" (ne radi se o humorističnoj seriji), vidjet ćemo da je za kvalitetan televizijski proizvod dovoljna jedna soba, nekoliko dobrih glumaca i scenarij koji nije pisan kao da se Slovojed pobljuvao po listu papira. Uložen je trud tima scenarista i to je vidljivo u svakoj rečenici.