O ukusima se ne raspravlja, oko ukusa lete šake

KLJUČNI PODACI
  • Arsen Dedić i Josipa Lisac ono su čemu službeno težimo, a Lepa Brena i Šemsa Suljaković predstavljaju ono što mnogi od nas jesu
  • Ova scena savršeno oslikava našu borbu protiv uvezene nekulture koju tako vatreno preziremo
Piše: Hrvoje Marjanović
utorak, 12.4.2011. 08:28
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

O ukusima se ne raspravlja, oko ukusa lete šake

Foto: Index

POSTOJI nešto "predivno" i tako očekivano u cirkusu koji se nedavno odigrao u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Dakako, riječ o Predragu Raosu koji se, pogođen glazbenim neukusom garderobijera, izborio za kulturu i u jeku nesvakidašnje borbe protiv vjetrenjača s istoka zaradio prekršajnu prijavu.

Svi smo mi Arsen Dedić, ali nakon pet piva...


Valja biti iskren, svi donekle osjećamo piščevu bol jer turbo folk je agresivna glazbena pošast koja već godinama hara ovim prostorima i istinski ljuti svakog Hrvata koji još uvijek živi u zabludi da su njegovi sunarodnjaci u najvećem broju slučajeva profinjeni glazbeni znalci koji su prije "provale Turaka" sjedili na verandi, nosili monokle, povlačili paralele između Prokofjeva i Šostakoviča, pijuckali fini konjak i svisoka promatrali upitni glazbeni ukus istočnih susjeda. Naravno, stvar je vrlo jednostavna, turbo folk kao i svaki drugi glazbeni žanr uspijeva na plodnom tlu, a hrvatsko je tlo očito plodno. Racionalizirajte koliko želite, ali tako stvari stoje. Arsen Dedić i Josipa Lisac ono su čemu službeno težimo, a Lepa Brena i Šemsa Suljaković predstavljaju ono što mnogi od nas jesu.

Međutim, to su potrošene priče jer sve se svodi na to da ponovno raspravljamo o tome tko što voli i mudrovanje o žanru koji se od ostalih žanrova razlikuje jedino po popularnosti i mjestu nastanka. Ovdje se radi o nečem drugom. S jedne strane imamo pisca i zaljubljenika u "finije stvari u životu", s druge "pripadnika plebsa", prostaka koji je NSK pretvorio u svoj mali privatni disko na gradskoj periferiji, a mjesto sukoba je knjižnica. Briljantno.

Dakle, književnik je reagirao i to je u redu ako i sam nije bio inicijator naguravanja, ali puno je zanimljivije to da velik dio nas smatra da je rasprava u knjižnici (još jednom, KNJIŽNICI) trebala eskalirati do šaketanja jer domaću kulturu treba braniti od divljaka čak i onda kada se radi o nečem što je bez problema moglo proći bez nepotrebnog natezanja. Morate prepoznati svu raskoš apsurda balkanskog pristupa promicanju kulture i dobrog ukusa. Uglavnom, sve bi se moglo svesti na: "Ugasi to čobansko sranje! Ovo je knjižnica, jeb'o mater svoju nekulturnu i prostačku". Prvo padnu teške riječi, zatim krene naguravanje, u pozadini drnda dugmetara, a uskoro upada i policija. Nedostaje još samo obžderani kum masnih brkova koji u flekavoj potkošulji sjedi za obližnjim stolom, zubima kida janjetinu, cucla kosti, umače mladi luk u tanjurić soli, potpiruje vatru i povikuje: "Daj ga kružnim kume. Samo taj rad! Op, op".

Ova scena savršeno oslikava našu borbu protiv uvezene nekulture koju tako vatreno preziremo. Knjižnica nije mjesto za seljačku glazbu, ali ako u taj hram kulture unesete balkanski neukus, pripremite se odmazdu jer netko bi vam mogao uknjižiti jednu zidarsku i podsjetiti vas da se zgrada i dalje nalazi na Balkanu.

Knjižnica III - Krvava zakasnina

Predrag Raos nije majstor borilačkih vještina, ali kada bi to bio, njegove bi kung-fu metode uveselile sav "kulturni" svijet koji se zasitio čobana i njihovog katastrofalnog glazbenog ukusa. Da se njih pita, oprostili bi Raosu i da je u knjižnicu upao vozeći motor na zadnjem kotaču i zaletio se pravo u to leglo zla držeći gorući štapin dinamita. Da stvar bude gora, velik broj zabrinutih nikada nogom u knjižnicu nije kročio i ne bi prstom mrdnuli da se NSK sutra pretvori u šoping centar, ali užasno su uzjebani kada shvate da se tamo prakticira "šund". I to ne bilo kakav jer ne treba zaboraviti da šund nikada nije bio problem. Problem je mjesto odakle šund dolazi, a knjižnica je bitna jedino u kontekstu "srpstva" koje se tamo odigrava.

Gotovo je fascinantna ova opterećenost pogubnim utjecajem turbo folka na domaću kulturu. Čak toliko da ne primjećujemo da o kulturi masovno raspravljamo samo onda kada je povod apsolutno bizaran i u pravilu nema veze s kulturom već puno češće prepucavanjem na nacionalnoj bazi. Čiji je Ivo Andrić? Naš? Ako nije, tko ga jebe. Ne zanima nas kultura, zanima nas tko se mlati na školskom igralištu jer kultura je samo riječ kojom se razbacujemo svaki puta kad pričamo o budalaštinama kao što su cajke, knjiga Nives Celzijus ili kako BB utječe na mladi um. Zato ne serite jer da je garderobijer udarao po Thompsonu, mnogi bi Raosa nazvali ludom srbendom.

Isto tako, što točno očekujete od majstora koji se izvalio i u knjižnici gruva Acu Lukasa? Civiliziran razgovor i otvorenost za tuđe mišljenje? Ako nije dovoljno kulturan da glazbu stiša, vjerojatno neće imati sluha ni za vaše primjedbe pa se razgovor s ljudima koji su ga zaposlili čini kao daleko bolje rješenje. Od natezanja pred garderobom očekujte natezanje pred garderobom i ništa više. Iako je riječ o nečem što je toliko očito da to ne bi trebalo ni isticati, određeni se nivo očekuje upravo od onih koji popuju o nedostatku kulture druge skupine.

Stoga, ako netko za stolom glasno mljacka i podriguje, poželjno je ne započeti seriju gromoglasnih prdeža jer cijeli se taj ogavni spektakl vrlo brzo pretvara u natjecanje seljačina.

> Ostale komentare autora možete pročitati ovdje