Popu pop, a Bobu "bio si dosadan"

Piše:
utorak, 17.6.2008. 14:59
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Popu pop, a Bobu "bio si dosadan"

Domaći ljubitelji američke glazbene ikone Boba Dylana, nedavno su imali priliku uživo ga pogledati na domaćem terenu. Iako njegov dolazak nije nagnao mase podivljalih fanova da preplave ulice grleno urličući refren "Maggie's farm" u isto vrijeme prevrčući automobile nevinog puka kao što je to slučaj sa razgaljenim navijačima, svaki Dylanov dolazak tretira se kao "posebna prilika" ili u ekstremnim slučajevima - drugi dolazak Isusa Krista. A kako i ne bi kad je Bob Dylan čovjek koji je postao sinonim za dugotrajnost na glazbenoj sceni i stoji na tronu skupa s velikanima kao što su Rolling Stonesi ili neki drugi metuzalemi koji su svojim ruženjima zaslužili posebno mjesto u povijesti.

Osobno nisam fan Boba Dylana iako obožavam "Subterranean homesick blues" i obrade koje, ruku na srce, zvuče daleko bolje u izvedbi nekih drugih izvođača, ali mogu razumjeti što njegov dolazak znači ljudima koji su na njegovoj glazbi odrasli, razumiju ga ili barem osjećaju. No, ono što ne mogu razumjeti očito su razočarani fanovi koji su s nedavno održanog koncerta otišli noseći zbunjeni pogled u očima tupo mantrajući ekstremno pozitivan komentar kao da će se nakon tridesetog ponavljanja pretvoriti u činjenicu. Mare Milin jedina je u kameru, jedva jedvice izgovorila da se na koncertu nije zabavila, pritom se ispričavajući svima kao da je izgovorila: "Brate mili, ovaj lik je bio dosadan k'o stari proljev, a svi koji ga slušaju mogu se napušiti..."

Naime, Dylan je cijeli svoj koncertni repertoar izveo na klaviru, a ne gitari i poneki iznenađeni fanovi izlazili su i u kamere s oprezom pirotehničara na zadatku izgovorali rečenice uvijene hvale pomno birajući svaku riječ kao da će ih netko kazniti ako koji slučajem konstatiraju da im koncert baš i nije bio nešto. Što će se desiti ako narod dozna da vas je razočarao čovjek čije pjesme fanatično obožavaju milijuni slušatelja diljem svijeta? Što ako kažete "neka se prestane preseravati i nek' uzme tu gitaru"? Hoće li to značiti da ste apsolutni ignorant i da raspolažete glazbenim znanjem vjedra kišnice? Znači li to da se vaš ukus ne smije uzeti u obzir ako se kojim slučajem nađete u krugu ljudi koji trkeljaju o glazbi? Znači li to da nikad niste razumjeli Dylana i da ne zaslužujete da udišete isti zrak kao i polu-bog koji svira na pozornici? Isto se dešava i s ljudima koji se pokušavaju natjerati na "kul glazbu" koju ne razumiju pa ih možete pronaći kako noćima lutaju gradom, slušaju mp3 player i nasilu pokušavaju "osjetiti" Bjork i njen vokalni uradak "Medulla".

Ljudi imaju naviku na bolestan način razglabati o glazbenim legendama, stavljati ih na smiješne pijedestale, pisati kritike i osvrte koji nemaju veze s razumom i svijetu pokazivati koliki su ustvari čudaci. Prosječni fanatik koji, primjerice, Doorsima lijepi epitet benda koji "potekao od Boga" nimalo se ne razlikuje od čovjeka koji se obučen u smeđu halju na popisu stanovništva deklarira kao Jedi vitez. Kada bend postane "velik" ljudi su često skloni otići u jednu od dvije krajnosti:

a) Kretenski stav glazbenog elitista a.k.a. starog kretena koji je zaključio da je bend smeće istog onog trenutka kada ga počnu slušati ljudi do čijeg glazbenog mišljenja ni najmanje ne drži ili veliki broj ljudi
b) Stav nekritičnog dweeba koji obožava sve što bend izbaci pa makar snimili i 60 minuta pretencioznog izdrkavanja na lutnji

Najsmješnije je kada netko zaključi da "Stonesi uživo zvuče gotovo nedostižno". Hej, Rolling Stonesi su počeli svirati u vrijeme kada su žice na gitari pravili od mamutova izmeta i dlaka sabljozubog tigra i bilo bi stvarno žalosno da im live svirka zvuči jadnjikavo nakon svih tih godina.

Glazba je prekrasan hobi, bez obzira bavili se glazbom ili je samo slušali , još je ljepše ako na bilo koji način za život zarađujete glazbom jer tada posao postaje nešto što volite (a to je odlično i ako se bavite pčelarstvom), ali nemojmo zaboraviti da su bendovi samo bendovi i ništa više. Bendovi mogu biti bolji ili lošiji, ali oni su i dalje samo bendovi i kada o bendu govorite sa neprirodnim strahopoštovanjem poput neke zaluđene šiparice, ne valja smetnuti s uma da niste normalni i da je vrijeme da se glazbe ostavite na neko vrijeme.

Stoga nije problem ako priznate da na posljednjem koncertu Boba Dylana niste uživali jer to ne znači da ste ne neki uvrnuti način izigrali povjerenje koje je Dylan (glavom, bradom i nemilim klavirom) polagao upravo u vas kao obožavatelja već da ovog puta jednostavno nije bio zanimljiv.

Hrvoje Marjanović