Pušiona: 1% Index.hr-a

Piše:
nedjelja, 15.12.2002. 19:59
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: 1% Index.hr-a

VJEROVALI ili ne, postao sam truli kapitalist. Vlasnik sam čak 1% Index.hr-a.

To je, ovako, jedna moćna firma u nastanku pa ćemo pokušati prenijeti radnu atmosferu iz iste.

Nedjelja je najčešće mamuran dan s mjestimičnim bolovima.

Najčešće glava i želudac. A i dosadno je. Ono, vani snijeg i poledica, a na TV-u Božić već skoro tjedan dana. Onda odeš do firme čisto da vidiš što se događa.

Mislim, odjebo bi ja to da sinoć u Pauku nisam vidio šefa koji me napao da se ne pojavljujem već duže vrijeme i da koji mi je kurac i da zna kako nemamo love, ali da nije to razlog da ne svratim.

Pa sam mu objasnio da nije stvar u lovi, da bi na index-u pisao i mukte jer mi nigdje drugo ne bi dozvolili da objavljujem sva ova sranja.

A u Pauku je bilo zabavno. Ne toliko koncert koliko mini-sastanak redakcije index-a kraj šanka. Ono, šef i urednik glazbe. Dopilio do njih. Kao, šta ima i te fore?

Kaže šef da nemaju ni kune, da je ovaj upao na akreditaciju, a da se on na ulazu grebao za kunu. Platio im piće.

I bio malo razočaran. Mislim, jebiga, ipak mi je taj šef vlasnik perspektivne mlade firme u Hrvata. Pa mu upadam razočarano.

- Pa pizda mu materina, kad ćeš više počet šmrkat koku i vuć neke koke okolo. Jebemu mater, jesi mladi biznismen ili koji kurac?

Poslao me u kurac.

I tako jutros upadam u firmu. Sve mi se vrti. Ovaj piše vijest o nekim Čečenima. Ispaljuje čim sam upao.

- Već se dva sata zajebavam s ovom vijesti o Čečenima, a ova sa Shakirinim gaćicama, koju napišeš za dvije minute, već sad čitanija.

Tako to ide, jebiga. Sex, automobili i sport. Koga više briga i za šta drugo? Pravila autolimarskog marketinga uvijek pale.

Uostalom, svatko bi se radije družio sa Shakirom nego s nekim Čečenom. Pogotovo kad su gaćice u pitanju.

A do njega unosačica vijesti. Njen posao je da prepisuje Hinu. Ili, jednostavnije rečeno, da broji leševe u zemlji i svijetu. Zajedno sa slikama.

Radio sam to jedno vrijeme. Nije baš zabavno, pogotovo kad radiš dvanaest sati u komadu. Kako to zapravo ide?

Bodycount počneš oko jedanaest ujutro. (Tad je Makedonija bila u điru.) Pa te krenu bombardirati. Leševi iz Makedonije, leševi s Bliskog istoka, leševi iz Vijetnama (tad su klinci tamo ginuli u poplavama), leševi iz Čečnije, a tu i tamo pogine i koji Amerikanac. Sve u slikama.

Mjesto na naslovnici odrediš prema broju mrtvih, ali u unaprijed zadanim, nepisanim omjerima. Tipa, jedan Amerikanac = stotinjak Vijetnamaca (utopljeni klinci).

U tom razdoblju sam počeo intezivnije duvat. Ono, treba ti čišćenje mozga nakon svih tih sranja.

Prištekan si na Internet dvanaest sati i svako sranje koje se desi plesne te s monitora zajedno sa slikom. Da ispališ.

Mislim, ako ovo nije razlog da protivnici legalizacije pokažu barem malo razumijevanje, ne znam što je.

Uglavnom, više ne pratim zbivanja ni u zemlji ni u svijetu. Čak sam prestao čitati i Feral. Mislim, deprimira te previše jer skopčaš u kolikim smo govnima već duže vrijeme. Tako da ga sad čitam čisto kao humoristični list.

Tako bi se trebao i oporezivati jer sve ono što nam se dešava, nekome sa strane liči na komediju. Tako da se jedan prosječni Austrijanac, dok čita Feral, vjerojatno smije kao luđak i pita se «Koji je kurac ovim ljudima?»

I tako, na tom istom području sam postao suvlasnik moćne firme u nastanku.

Postat ću bogat, hahahaha, i otvorit kafić. Puštat ću samo Thompsona, Zečića i Magazin, a klijentela će mi biti mesari s kutijama bijelog Marlbora i zippo-upaljačima.

Stavit ću prst u uvo, šmrkat koku, kupit mečku, barit splitske pičoke i živjeti sretno do kraja života. Moš mislit.

denis_lalic@yahoo.com

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije