Pušiona: Amo gledat rat
DA, TA MODA je jako previdljiva stvar. Evo, po izlozima zagrebačkih butika već mjesec dana stoje maskirne majice, hlače s džepovima sastrane i slične gluposti.
Tako da će kolekcija proljeće-ljeto vjerojatno, kao obavezne, sadržavati barem jedan maskirni odjevni predmet, u žuto-smeđim tonovima s pripadajućim šeširom ili kapom i cvikama kakve trenutno nose američki vojnici po pustinji, negdje doli di se puca. I padat će izjave tip "Skuži mi cvika, orginal NATO. Imaš ih kupit u onom dućanu, znaš tamo na Črnomercu… Prodaju samo vojnu opremu. Moš kupit i orgnalnu uniformu."
A i prodaja speeda bi mogla naglo porasti. Jer, tim se sad pucaju Amerikanci doli di se puca. Tako su, naime, piše se, u Afganistanu sravnili ono vjenčanje sa zemljom. Pilot je bio toliko naspidiran da nije imao pojma što radi.
To se sve odnosi na šminkere, naravno. Ovi što šeću po antiratnim skupovima i tome slično nosit će, kao i do sada uostalom, Arafat-marame, ako Sadam ne lansira neki novi modni detalj. Onu maramu oko vrata, recimo. A i nargile bi se mogle malo bolje prodavati. To bi sad moglo bit popularno u tim alter-krugovima. Oni su protiv svega toga, jebiga.
No, da ne bi moji čitatelji pomislili kako sam apsolutno bez stava što se ovog sranja doli di se puca tiče, to ćemo riješiti u startu. Mislim da bi Busha i Sadama trebalo kalašnjikovom (može i M16) natjerati da stanu u pozu 69 pred kamerama CNN i na taj način objave primirje. Bilo bi to puno manje perverzno nego, recimo, smrt jednog civila, ali bi naravo, izazvalo gnušanje svog «civiliziranog svijeta». Puno veće nego, recimo, smrt 500.000 djece koji su, kako se piše, do sad umrli zbog sankcija Iraku.
Onda opet, koga briga što ja mislim o tome? (Moram priznat, nekad nije ni mene.) Recimo, petkom navečer me uopće nije briga što se puca tamo negdi doli i što ja mislim o tome. A nije ni Doktora Matu koji mi cijeli uživljen prepričava kako trenutno sistematski pregledava neke klinke iz neke srednje škole. Čovjek, jebiga, ima licencu za pedofiliju. Ali, o tome više naknadno.
Dakle, petak je navečer i sjedimo kod Doktora Mate u stanu. Gledamo televiziju i duvamo.
Na TV-u klasika. Neka utakmica, na HTV-u film koji smo gledali već par puta (isto na HTV-u), VIVA i MTV piče Britney ili Christinu ili Shakiru. Jebote, te sam stvari već počeo učit napamet. Efekt Thompson.
- Šta ćemo gledat? – pita Mate.
- Neman pojma. Prošetaj programe.
Mjuza, serija, modne piste, utakmica, rat, rat, rat…
- A jebiga, ostavi rat.
- Ma jebote rat.
- Čisto da vidin šta se zbiva. Tija bi nešto pisat o tome, a ovi iz Indexa mi nisu tili platit put u Irak da izvještavan s mista događaja.
Poslao me u kurac glupa i ostavio CNN.
I gledali smo rat. Ameri poravnavaju Bagdad. Statična kamera. Snima grad iz daljine. A ovi štemaju. Svako malo grune nešto, pojavi se gljiva, onda opet malo čekaš pa grune ponovno. I ponavlja se tako kao tehno. Ništa, ništa, BUM!, ništa, ništa, BUM!, ništa, ništa, BUM!
A rat na mene, skužio sam, djeluje kao oni čajni keksi na Prousta. (To je onaj pisac što se izolirao od svijeta, jeo te kekse jer su ga podsjećali na djetinjstvo i onda o tom djetinjstvu pisao jako emotivne, tople i dosadne knjige. Poanta: Keksi različito djeluje na ljude.)
Tako je mene to gledanje rata na televiziji teleportiralo natrag u Split u 91. godinu kad su isto tako neki frikovi tko zna gdje duvali i gledali na televiziji rat u Hrvatskoj. Samo mi onda nismo bili toliko IN koliko je sad Irak. Mislim, nije bilo direktnih prijenosa.
Iz današnje perspektive, to vrijeme mi djeluje nekako idilično. Kao i svako djetinjstvo, jebiga. Koliko god to bolesno zvučalo. Tu i tamo bi se spustili do skloništa i igrali karte, nosili metke u školu, ekipa iz razreda je iz čista mira tukla penzionere po gradu, radio je javljalo da peta kolona snajperima puca po djeci iako nikad nisam upoznao nikog tko je znao ikog tko je znao ikog tko je znao ikog kome je nekog pogodilo s prozora. Jedini zajeb u Splitu bila je Lora i kad je JNA otamo otišla, postala je popularna po nečem drugom o čemu se dosta pisalo zadnje vrijeme.
S druge strane, radio nije javljalo da se, valjda iz preventivnih razloga, potencijalna peta kolona izbacuje iz stanova iako se po ulici dosta pričalo o tome.
Tako da se, kad vidim rat na TV-u, ne samo ja nego dosta ekipe iz Splita vrati u to vrijeme kad smo rat gledali na TV-u, skupljali sličice CRO-Army, nosili maskirne kape i one crne marame sa šahovnicom, prepričavali ratne priče koje bi rulja koja je inače visila po kafićima donosila s ratišta, pisali sastave na temu «Zašto volim svoju domovinu?», na likovnom crtali «naše vojnike», na vjeronauku molili za «naše vojnike», na tjelesnom trčali oko igrališta i pjevali «O hrvatska mati, nemoj tugovat…», a u slobodno vrijeme visili po napuštenoj kasarni na Visokoj i skupljali čahure, metke, torbe, kape i što već ovi nisu uspjeli ponijeti.
Iz tog Proustovskog snatrenja prenuo me Mate.
- Amo vani!
- Di?
- Neman pojma, OTV?
- Ali gledan rat, jebate.
- Ma dosadno je. Ništa se ne događa. Samo gruvaju. Triba čekat film, onda će bit zanimljivije.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati