Pušiona: Dalmatiiiiinka, Dalmatiiiinka...

Piše:
utorak, 4.11.2003. 12:45
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: Dalmatiiiiinka, Dalmatiiiinka...

KAD SE PIŠE ili govori o položaju žene u Hrvatskoj, najčešće se počinje i završava s konstatacijom kako je Hrvatska patrijarhalna zemlja u kojoj ženama, još od stoljeća sedmog,  nije nimalo lako. Međutim, u svim tim tekstovima jako rijetko se konkretizira stvar.

Mislim, ni u književnim ni u novinskim tekstovima zadnjih godina nisam još naletio na ženskog lika utopljenog u strogo patrijarhalnu sredinu. Cijela ta priča nekako je zamagljena, opterećena sociologijom, psihologijom i sličnim znanstvenim kerefekama, bez puno veze sa stvarnošću.

A patrijarhalnu stvarnost naći ćete, a gdje drugdje, nego u Dalmaciji. O Splitu, njegovom zaleđu i problemima s kojima se suočava cijelo to područje već su ispisane tolike stranice da se tema malo ofucala. Opet, o Dalmatinkama i njihovim problemima ni riječi. O njima se govori i piše na dva načina. Oba iz čisto muške perspektive – ili su "najlipše žene na svitu" ili "umišljene kokoške koje misle da će ostat noseće ako ti se nasmiju". Na pitanje o tom drugom jedna od njih dala mi je jako koncizan odgovor – "A pogledaj nam muške, bit će ti jasno zašto smo takve."

Idemo sad malo konkretizirati stvar. Recimo, sinopsisom za film, za dosadnjikavu dramu snimljenu na jednoj lokaciji da ne odudaramo puno od hrvatskog standarda. Radnja se odvija u kafiću jednog dalmatinskog gradića s, po mnogočemu, tipičnom klijentelom – hrpom nezaposlenih tipova od 20 do 25 godina s eventualno završenom srednjom tehničkom. Glavni lik je zgodna konobarica od nekih dvadesetak godina s vječitim ljutito-depresivnim izrazom lica koja u rijetkim momentima kad je kafić prazan pušta Josipu Lisac - "Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet".

Prelazimo na situaciju. Za šankom sjede dva lika. Obojica jako šutljivi. Jedan je već mjesecima zaljubljen u nju, kao i većina tipova iz kafića, a drugi je, držat ćemo se tradicije, HSHI (Kratica koju je uveo prof. Nemec za najčešćeg lika hrvatske moderne, a znači hipersenzibilni hrvatski intelektualac.) Radi se o depresivnom liku koji se intenzivno bavi razmišljanjem o sebi i ljudima oko sebe, ubija se alkoholom (u modernoj inačici narkoticima) i, kao, piše nešto, a zapravo ne radi ništa. On nam treba kako bi se ona imala kome povjeravati jer je on, u tom kontekstu, pičkica koja, zamislite, priča sa ženama o njihovim "ženskin pizdarijan".

U scenu, zatim, uleće polupijani lik koji sjeda do ove dvojice, uzima papir i olovku i počinje s monologom. "Da vidiš s kakve četri ženske san maloprije sidija. Njemice neke. Ovako je bilo." Crta četiri kružića koji simboliziraju njihove glave i peti koji bi, kao, trebala biti njegova da nam dočara razmještaj ljudi na terenu, kao da se radi o vojno -redarstvenoj akciji. Naravno, nije sjedio za njihovim nego za stolom do. "A znaš kako san ji upira. Došli neki tipovi i krenili nešto pričat s njima, a ja se diga i počeja se derat `Maknite se od nji! Krvi ću van se napit!` Onda su se makli, a ja osta s njima." Na to ga HSHI pita: "Čekaj. Kao, upirao si cure, a derao si se na tipove? Zar ne bi trebao pričat sa ženama kad ih upireš?" "A o čemu ću pričat sa ženskin… a ni jezik ne znan. " Tu se HSHI zapita "Mili Bože, kud sam zaš`o? Noć me snašla u tuđini." Iako je, čisto geografski gledano, doma.

Nakon toga se zaljubljeni ustaje i odlazi. Previše je tipova tu da bi se ova mogla koncentrirati samo na njega. HSHI i konobarica počinju pričati i taj dijalog predstavlja glavni dio filma. (Ipak se radi o hrvatskom filmu.) Pijani cijelo to vrijeme trusi viski i javlja se s upadicama tipa "Ala šta si se skockala.", "Vide ti se tange." Ili, dok ova pere čaše, "Vidi kako ulazi!" dajući tako spužvi metaforičko značenje. Trudi se iz petnih žila privući pažnju na sebe. Ona ne reagira čime u njegovim očima postaje ona umišljena kokoška s početka teksta.

HSHI priča s njom o srednjoj školi. Kaže mu je da je završila srednju umjetničku, slikarstvo. Inače, radi se o školi u kojoj su na upisu rigorozni kriteriji i samo talenti uspijevaju. Na to se javlja pijani: "Završila je crtanje pizdarija." I smije se. To on doživljava kao humor i oblik barenja. Ona i dalje ne reagira. HSHI i ona nastavljaju priču, pita je što planira dalje. Ona se zbunjuje, radi stanku, pa stidljivo kaže da bi se željela baviti modnim dizajnom. Na to se opet javlja pijani: "Opet pričaš pizdarije. Samo ti sanjaj. Ajde, utoči mi još jednoga." Ona mu šutke lijeva još jedan viski i vraća se do HSHI-a, nastavljaju priču. "I zašto ne upišeš to?", pita ovaj. "To ima samo u Zagrebu.", kaže ona.

Odjednom, pijani, razljućen razvojem situacije, razbija čašu o šank, izreže ruku i počinje urlati: "Samo ti s njin pričaj! Našli si najvećega drogaša u gradu! Lipo ćeš završit!", okreće se prema HSHI-u, ali pošto ovaj dimenzijama i  dinaroidnom facom malo odudara od HSHI-standarda, pijani samo odlazi bez da je platio. Udariti nju mu nije ni palo na pamet. Jer, postoji kodeks časti prema kojem se na ženu ne smije dići ruku. Istina, više se radi o svijesti da iza nje stoji vlasnik kafića, pet zaljubljenih tipova te brat i otac.

Ona počinje mesti staklo s poda. "Je li se ti bojiš ovakvih tipova?", pita HSHI. "Ne.", odgovara ona mrtva hladna, "Navikla sam, a i zna da me ne smi taknit." U tom momentu upada zaljubljeni, vidi krv na šanku i pita što se dogodilo. Ona mu prepriča, njemu lice trenutno pocrveni, izleti mu vratna žila i istrči kroz vrata. Ona urla za njim: "Nemoj! Pusti ga!"

Ovi dvoje nastavljaju priču. "Kužiš da je ovaj zaljubljen u tebe?" "Ma kužim, ali nikako da to pokaže. Samo sidi tu i gleda me cilo vrime. Ka, čuva me i odvede doma navečer." "A ti?". "Ma dobar je on, ali ne mogu s njin ništa pričat. Razumiš šta ti oću reć? Ka da ništa ne kuži." Tu HSHI dolazi do zaključka da tipovi ovdje imaju problema s izražavanjem emocija (muški ne plaču), a ljubav ženi iskazuju fizičkim kontaktom s drugim tipom. Počinje se smijati. Ona ne kuži zašto.

Nastavljaju s pričom o njoj. "Pa zašto se ne počneš baviti dizajnom?" "Ma ne mogu ja to.", kaže ona, "Nije za mene studiranje." "Kako to misliš?" "Ma bojin se svega toga." "Čekaj, prošla si najrigorozniji upis u srednju, završila je i bojiš se faksa. Zašto?" "Ma ja san žensko, a i to ima samo u Zagrebu, a starci nemaju para."

I tako oni pričaju satima, kad odjednom u kafić ponovno ulazi pijani, ovog puta trijezan, s modricom na oku i natečenom vilicom, ostavlja punu bocu viskija, ispričava se i odlazi.

HSHI vraća temu na studiranje. Saznaje da su starci u potpunoj krizi s lovom. Naime, bratu su platili studij jer je on muško i nasljednik loze i "Ima volju za to", kako ona kaže. U međuvremenu je propala firma u kojoj je otac radio pa ona mora raditi kako bi pokrila barem svoje troškove te dala bratu za džeparac. Pogađate, i on je nezaposlen, a pošto je, eto, završio fakultet, sramota je da radi neki "šporki posa". Za nju je, sama kaže, lako, ona će se udati. "Za koga to, imaš nekog?", HSHI je uporan. "Ma imala san neke tipove, ali da san se baš zaljubila u nekoga, i nisan. Valjda će se pojavit i taj." "A i nije ti neki izbor.", ovaj će cinično. Ona se nasmije.

HSHI i dalje upire i sve je svjesniji da iza cijele te priče ne stoji samo financijski problem nego i jedan veliki strah. Ne od muškarca, nego od sebe same. Jednostavnije rečeno, apsolutni nedostatak samopouzdanje i vjere u vlastite sposobnosti. Pa je pita o starom. Iz priče saznaje da ni on nije daleko od mišljenja da je završila "crtanje pizdarija" te da se odgoj sastojao od urlanja na nju za svaki, po njegovom mišljenju, krivi korak.

Nakon cijele priče, HSHI dolazi do zaključka ključnog za cijeli film. Ona se uopće ne boji muškaraca jer se strah ovdje svodi na strah od fizičke sile, ali su je ti isti muškarci (o kakvim se tipovima radi, valjda je očito) i sredina u kojoj je odrasla i živi uspjeli uvjeriti da je nesposobna da ostvari, recimo to Coelhovim jezikom, vlastite snove. Svega toga, naravno, nije ni svjesna jer, iako se svi, pa tako i ona, u ovoj sredini busaju u katoličanstvo, ne priznaju ni jedan svijet osim fizičkog (Slično stanje uma dovelo je do toga da se homoseksualci smatraju prirodnom greškom jer Crkva ne poznaje seksualnost nego samo seks). Istovremeno joj takvi tipovi (kojih se ne boji fizički) toliko rasturaju psihu da se na kraju miri s činjenicom da je završila "crtanje pizdarija" te da je dobra udaja jedini prirodan kraj priče.

(Kako sva ova HSHI-eva razmišljanja pretočiti u film, nemam pojma. To je režiserov posao.)

Razočaran takvim stanjem i nemoćan da išta promijeni, HSHI, što se od pravog HSHI-a i očekuje, plaća piće i odlazi. U kafić zatim ulazi zaljubljeni s početka filma. "Nisi ga mora istuć.", kaže ona. "Neće niko ispri` tebe čaše razbijat! Neka in to bude jasno!", radi stanku, "Nego, šta ovi tip oće od tebe?", "Ma ništa, samo smo pričali. Okej je on.", "Ma je okej, znan ga i ja, ali nemoj puno visit s njin. Znaš šta se po gradu priča o njemu, a ako te vide s njin još koji put, počet će i o tebi svašta govorit." "Znan.", kaže ona, pušta Josipu Lisac i počinje s čišćenjem zahoda. On je za to vrijeme čeka na barskoj stolici, a kad zahod bude čist, vozit će je doma. Iz pozadine se čuje "Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet." Tu film završava.

Ide popis glumaca, kostimografa, muzike, a nakon svega natpis "Svi likovi i događaju u ovom filmu su izmišljeni. Svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima je slučajna."

Da barem je.


P.S. Eventualni nastavak filma izgledao bi ovako:

a) Ona odlazi u, tko zna, neki drugi svijet u kojem se slikarstvo ne smatra "crtanjem pizdarija" i postaje poznata modna kreatorica ili barem uspijeva živjeti od toga.

b) Vjerojatnije: Udaje se za tog zaljubljenog koji je svaku večer čeka da završi s poslom i rodi mu troje djece, barem jedno muško. U rijetkim slobodnim trenucima kad nije na poslu, s klincima ili kad nije zauzeta kućanskim poslovima, crta kemijskom olovkom modele po marginama Slobodne Dalmacije.

Profil Denisa Lalića

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije