Pušiona: Dani kiselog kupusa

Piše:
utorak, 2.3.2004. 14:20
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: Dani kiselog kupusa

U ŽIVOTU svakog poštenog ČKIH-a dođe taj dan u kojem on osjeti poziv Domovine. I iz objektivnih razloga pristane na služenje istoj poradi prije svega svoje, zatim njene, a onda i dobrobiti svekolikog hrvatskog puka.

Tako sam se i ja, jedan od najvećih hrvatskih domoljuba, priključio jednoj od najdomoljubnijih hrvatskih stranaka. Povijesni dogovor o suradnji dogodio se prošle subote u jednom restoranu za vrijeme trajanja Dana kiselog kupusa. I odmah sam dobio titulu – vitez za medijska pitanja.

A sad ću vam ispričati kako je došlo do tog povijesnog trenutka, velikog koraka za mene, a malog za Domovinu.

Prošli mjesec bio je jedan od uspješnijih u životu, i na privatnom i na društvenom planu - skarali smo Thompsona, dao sam neke ispite, bio promoviran u stup društva i tako dalje pa sam se odlučio počastiti. Sredio piz trave i par bombona i subota je mogla početi u svom najljepšem izdanju.

A onda sam osjetio poziv. Mobitel mi je titrao u džepu hlača, a na drugoj strani bila je Majka. Ne Majka Domovina, nego ova obična. Zove i kaže da mi je po rođaku poslala neke papire, a da je on na nekakvoj skupštini Stranke.

Par sati kasnije osjetio sam drugi poziv. Zove Rođo i kaže da u toliko i toliko sati budem u tom i tom restoranu poradi uručenja već spomenutih papira. I u toliko i toliko sati, ja zapalim povijesni joint, obučem se u crno kako i doliči i krenem na taj sastanak koji će se ispostaviti povijesnim.

Iznad ulaza u restoran, stoji ogroman transparent – Dani kiselog kupusa, a unutra svekoliko tijelo Stranke sjedi za stolovima i priprema se na mukotrpan cjelovečernji nastavak sjednice blagujući usput kisele darove rodne nam grude.

Rukujem se s Rođom i sjedam s njim za stol u predvorju sale. Restoran izgleda prilično soc-realno. Aluminijski šankovi, konobarica u borosanama, ali spomenuti da sve to izgleda socijalistički i zaključiti da vuk ćud mijenja, ali dlaku nikada nije imalo smisla. Pa kažem.

- Rođo, izabrali ste pravo mjesto. Ne smije se zaboraviti u kakvoj se sredini rađala ideja o nezavisnosti i u kakvim se teškim uvjetima za vrijeme komunizma blagovao kiseli kupus.
- Ne seri. – kaže on.
- Šta ima? – pitam.
- Znaš one novine šta smo ih pokrenuli u Gradiću, to je otišlo u kurac i tribaš mi pisat za njih.
- Ali to ti nema smisla. – kažem.
- Zašto?
- Prvo, Gradić je premala sredina da bi ijedan medij u njemu imao smisla. Prvo, svaka baba s pazara ti može diskreditirati svakog novinara, a grad je toliki da svaka vijest do eventualnog korisnika prije dođe usmenim putem nego medijskim i on tu usmenu puno ozbiljnije shvaća.
- Jeba me bog, pametan si ti kad se potrudiš. Ali, moramo raditi da se to promijeni.
- Tako je od stoljeća sedmog, jebote, ko će to prominit.
- Ajde, nemoj me zajebavat, moš baren misečno jedan tekst napisat. Evo, liti ti dan ključe od stana ako pristaneš.
- Jako rado, jako rado. Treba raditi na promijeni načina mišljenja.

Uto predsjedniku Stranke par stolova dalje zvoni mobitel. Koliko shvaćam iz razgovora, zove ga neki novinar da ovaj da izjavu glede današnje skupštine. Ovaj govori.

- Ja ću se povući kao pravi hrvatski intelektualni vitez, dostojanstveno, ali nastavit ću se boriti za Hrvatsku kako sam to uvijek i radio. Dostojanstveno i hrabro.

`A nemoj srat!`, izleti mi onako napušenom, našto me Rođo pokretom ruke ušutka.

- Baš je lipo to reka. – kaže on meni – Šta se koji kurac buniš?
- Ajde sad ti meni, ali ozbiljno, reci je li i tebi jasno da sere?
- Je, ali tako to ide.
- Ne ide, jebote. Ako je tebi jasno da sere, onda će bit i svakomu tko to pročita. Ljudima je pun kurac vitezova i te mitološke priče. U ciloj toj rečenici nije ništa konkretno reka, razumiš, samo metafore prodaje.
- Ide ća sad, jebe ti se.
- Ko će ga smijenit?
- Ne znan, ja ću se kandidirat i mislin da iman šanse.
- Čekaj, ti ćeš bit predsjednik?
- Valjda. Oš doć u stranku onda?
- Neću.
- Daj, nemoj me zajebavat. Ja znan radit, ali kad triba govorit za novine, napravit ću koju pizdariju. Tribaš mi za te novine. Mlad si, pametan, znaš kako ljudi misle, šta bi triba govorit.
- Ka vitez za medijska pitanja?
- Nemoj me zajebavat. Lipo te pitan, baren razmisli.
- Razmislit ću.

Onda je on iz džepa izvadio 500 kuna uz riječi `Evo, da imaš za piće i razmisli o tomu šta ti govorim.` Tu sam ja stao razmišljati kako me Thompsonovi obožavatelji mrze kao antidomoljuba i Srbina, kako me čitaju u cijeloj bivšoj Jugoslaviji i kako bi prihvaćanje ovog prijedloga bilo ravno ideološkom samoubojstvu.

Onda sam pogledao tih 500 kuna i u tom momentu se nešto dogodilo. U tom momentu osjetio sam poziv Domovine i nestalo je sve ono u što sam do sada vjerovao. Domovina me zvala, a nju se kao pravi vitez ne smiješ odbiti. Pa sam uzeo 500 kuna i rekao: `Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za šta!` Pa vi, dragi čitatelji, i dalje mislite da nisam pravi hrvatski domoljub.

I tako sam se s 500 kuna u džepu zaputio do frenda koji me čekao u jednom bircu u koji zalaze sve sami novinari i kreatori javnog mijenja, svi redom lijevo nastrojeni. A usput sam progutao i bombon.

Počeo me peglati nakon desetak minuta. Onda sam uzeo u ruku grudu snijega i počeo od nje raditi kuglu usput se osjećajući genijalno. Naime, maštao sam da je kugla sisa.

I kako sam je vrtio u ruci, počeo sam misliti kako se priroda trudi da sisa bude što okruglija i da što bolje sjeda u ruku. Onda shvatio zašto je dobra sisa okrugla sisa, onda shvatio da zato žene ugrađuju silikone, onda shvatio da je težnja ka savršenoj sisi i ignoriranje nesavršenih sisa u samoj svojoj biti fašističko razmišljanje. Onda shvatio da je svaki čovjek koji želi savršenu sisu zapravo fašist i da u se u momentu kad sam pristao na suradnju s ultradesničarima zapavo ništa nije promijenilo. Fašist bio, fašist ostao.

Kad sam frendu rekao da mi Rođo postaje predsjednik Stranke i da sam, eto, postao vitez za medijska pitanja, ovaj umro od smijeha.

- Čestitam. – kaže – Sad imamo razlog za pit, a mislio sam predložiti da pijemo za prvog premijera Dalmatinca.
- Isti kurac. – kažem i dam mu bombon.

Nakon pola sata i još po bombon, počinje nas prati špica. Izlećemo na snijeg, govorim mu da uzme grudu i da počne od nje raditi kuglu.

- Je li tako da je ka sisa?
- Aha.
- Vidiš, jebo mater, i ti si fašist.
- Kako, jebote?

Objašnjavam mu, a ovaj umro od smijeha. Onda smo se zagrlili kao pravi latentni fašisti, a bomboni su nas tako oprali da nam je bilo toliko lijepo da smo počeli pjevati HSP-ovu himnu.

Lijepo li je Hrvat biti! Majko, hvala ti!
Ljubit boga, bližnjeg svoga, tu i umrijeti!

Onda smo, onako nabombonirani, podigli glave prema nebu i nastavili kao da ćemo poletjeti od bombona.

Pogledaj nas sa visine, oče domovine!
Junačka nas krila nose, tim se ponose.

Dva sata kasnije, u njegovom smo autu. On pušta Zabranjeno pušenje. I ide poanta.

I dok je utakmica ova trajala,
stariji su ljudi uzimali riječ.
Sine, Hase je tuko Engleze, Švabe i Ruse,
a ovo danas mu je posljednji meč.
Biješe rezultat jedan-jedan, kad sudija odsvira kraj.
Spustiše se zastave stadiona Koševo,
stade jedna nedelja da se nastavi maj. Maj!

Nedelja kad je otišo Hase!
Nedelja kad je otišo Hase!
Nedelja kad je otišo Hase!
I BBC na mome radiju,
Oslobođenje u mojim rukama.

Nedelja kad je otišo Hase!
Okrenu se Hase posljednji put.
Nedelja kad je otišo Hase!
Uzdignutih pesnica i ozarena lica.
Nedelja kad je otišo Hase!
Kao da veli mene više nema,
ali imate još mnogo važnih utakmica.

Profil Denisa Lalića

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije