Pušiona: Dijeta

Piše:
utorak, 30.8.2005. 21:19
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: Dijeta

KUHANJE je zajebana stvar. Zajebana utoliko što je istovremeno i zabavna, a najzajebanija zbog tog što je to što na kraju skuhaš puno boljeg okusa od hrane iz menze, restorana ili fast fooda. Ukratko, zbog tog što se debljaš kao prase.

A sve je počelo još kod drugog dejta kad sam je s jedinom stvari koju sam znao skuhat pokušao impresionirati. Portugalska salata. Skuhaš jaja, skuhaš tijesto, sve to izmiješaš s majonezom, vrhnjem, paprikom, tunjevinom i kukuruzom i nema greške. Vrhunska stvar gotova za pet minuta. Ona se rastopila od miline. Toliko se oduševila da smo nakon nekog vremena počeli živjeti zajedno.

Kuhanje je zajebano poradi još jedne stvari. Radi se o prilično konkretnom izrazu ljubavi kojeg možeš upražnjavati svaki dan, a da se usput i opustiš.

Tako da mi je kuhanje na kraju postalo i terapija. Došao bih doma oko šest, umjesto prijašnjih pet, smotao dvije đoje i bacio se na namirnice.

Sjeckanja kapule, sjeckanje poma, čišćenje ribe ili piletine... čisti zen. Potpuna koncentacija na to što će na kraju postati obrok i ostatak svijeta ne postoji. Još kad ona proba i kaže "Zakon!" pa naslutiš seks nakon toga, skužiš da ti je hobi genijalan.

Tako da sam dogurao i do perverzija - crnih rižota, punjenih liganja s krumpirom i porilukom, piletine u umaku od gorgonzole i tako dalje i tome slično.

Zadnji zajeb, geni kameni. Nema šanse da skuhaš samo za dvije osobe nego kad već kuhaš složiš punu teću pa ti na kraju bude žao bacati. Da ne duljim, do šestog mjeseca sam dogurao do jubilarnih sto. Šta bi rekli u mom selu - kvintal.

Postao sam težak sam sebi, a dvadeset stepenica mi je počelo predstavljat ne problem nego akciju ravnu penjanju na Himalaje.

Pa sam krenuo s planovima - jabučni ocat, zdrav život, manje hrane, trčanje, nogomet, ovo - ono, ali svi bi se oni sjebali u onom momentu kad bih uletio naduvan u Konzum i kupio večeru. Onda bi srolao još jednog i, naravno, završio prežderan ispred nekog filma. Pa je plan bio sljedeći - čekam ljeto. Kao, onda se zbog vrućine manje jede, neću kuhat jer neću biti doma i sve će doć na svoje.

Kurac! Došao u Split, a stara bi me dočekala s pašticadom kao glavnim jelom, sirom, pršutom i juhom kao predjelom i tortom od ananasa kao desertom. Totalno sranje!

I tako sam se već pomirio sa činjenicom da sam se pretvorio u pravog obiteljskog čovjeka, Hrvata i katolika od sto kila žive vage, pogotovo kad se baba rastopila od dragosti što me vidi takvog pa prosula: "Sunce babino, prvi put da ličiš na čovika. Vidiš šta žena od čovika napravi." Nisam joj htio sjebavat film time da ja kuham da ne završimo na emancipaciji i sličnim stvarima jer tu i nije baš potkovana.

I tako sam odradio dio ljeta s rodbinom i bio je red na dio ljeta s Njom. Na jednom idiličnom otočiću na kojem skoro da i nema turista. Ma zapravo, nema ničeg na njemu vrijedna spomena. Samo jedan kafić na cijelom otoku. Totalna idila.

Ali kako meni idila sama po sebi nekad nije dovoljna i kako Ona nikad nije probala bombon, a kao, željela bi, to sam odlučio spojiti ugodno s korisnim. Sredio od rođaka pet komada i pravac - idilično ljetovanje.

Uglavnom, uživali smo. Kupali se, sunčali i tome slično, a ja sam se čak trudio i plivati na duže staze da, je li, smršavim malo, ali bi riknuo nakon pedeset metara.

A navečer, poradi kroničnog nedostatka noćnog života, sve što možeš je gledat zvijezde, blesit u pučinu. Idila.

Tu sam onda izvadio bombone da još malo pojačam dojam.

- Amo se puknit. – kažem.

 - Ne bi sad. – kaže Ona.

 - Zašto?

- Nisam nikad pa me frka.

- Pa ja ću te pazit. Neće ti se ništa strašno dogodit, malo ćeš se preznojit, srce će ti se ubrzat, tlak malo skočit, sutra će puknit depra, ali sve u svemu ništa strašno.

- Ali udaljeni smo od svake civilizacije. I da sad nešto pođe po krivu, najbliža ambulanta i ljekarna nam je dva sata odavde.

To je bio uvjerljiv argument pa sam odustao od pilanja, a da ih čvaknem sam dok sam s Njom nije bilo smisla. Uglavnom, odustajem od plana i dovlačim bombone u Zageb.

Zagreb u osmi mjesec je prilično zajeban. Pogotovo kad si sam u stanu, a zbog posla sam morao tu bit.

Totalno tupilo. Na TV-u ništa, sve filmove koje imaš si pogledao, a zbog kiše ne možeš vani ni s onih par frikova koji su poput tebe morali ostati u metropoli.

Onda gledaš bombone i krene klasično - uzet ću samo jednog da mi sjebe tupilo. Nakon pola sata, opet klasično - ma uzet ću i drugog, ovaj me uopće nije puka. Nakon još pola sata, još klasičnije - ma uzet ću i trećeg, ko mu jebe mater.

Uglavnom, oko tri ujutro, klasično, sašijem i petog i počnem se odbijat po stanu. Znojim se ko konj, ločem vodu, a vilica mi toliko stegnuta da je ni pajserom ne moš otvorit.

Sljedeći korak - pregled divixa. Da je film ne znam koje sranje, kontam, i da sam ga gledao milijun puta, na pet botuna mi mora biti genijalan.

I skrolam, skrolam, a onda mi se ukažu skoro zaboravljeni pornići. Zakon! Ovako smo se spuštali na Cvijetnom - srolali bi nakon partija đoju po glavi i gledali porniće.

I pustim pornić s Ariom Giovanni u glavnoj ulozi i, onako nabomboniran, totalno se uživim. Toliko da sam imao filing da će sad izletjeti iz monitora i sjest mi u krilo. I, optimist, krenem drkati. Kao da sam jučer čvaknuo prvog u životu pa ne znam da neće da se digne.

Ali ne odustajem. Na bombonu, budala, totalno zabrijao. I navlačim, navlačim, oznojio se ko konj, ali ovaj i dalje ne reagira. Visi tamo kao smoki. Ili lignja, ali ne ona velika očišćena od Leda nego one male neočišćene, Patagonija.

Međutim, bio sam tvrdoglaviji i navlačio ga satima. Kao, moraš se dignut idiote! Na kraju sam se, oko osam ujutro, čak i usrao da ću ostat trajno impotentan pa je to postao dodatni motiv. I onda, napokon, I came, I came, nisam impotentan!

Kad sam nakon svega uletio u zahod da se otuširam i pogledao se u ogledalo, nisam mogao vjerovati. Izgledao sam si vitak ko David Backham. Zabrijao sam, pomislim.

Otuširam se, obučem si hlače i skužim - jebote, mogu ih skopčat bez uvlačenja trbuha. Odem do vage - sedam kila manje nego prije tri dana. Tu sam, kao i mnogo puta do sad, zaključio - bomboni su zakon!

Dva tjedana poslije toga, ona se vraća. Gleda me i čudi se.

 - Kako si uspio, jebote!

 - Od bombona.

 - Molim? Pa nisi mi reko da se od tog mršavi.

 - Pa mislija san da se podrazumjeva. Oćeš probat?

- A ne! Kad možeš sredit?

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije