Pušiona: Isprika Josipu Brozu Titu
BILA je to, dragi čitatelji, jedna od najtegobnijih nedjelja u mom životu. Sve ulične tučnjave, sve postbombonske depresije, svako skrivanje s drogom od murije, sve, apsolutno sve je bilo goli kurac prema tome kako sam se osjećao u nedjelju navečer. Da doma nisam imao tablu šita i kutiju apaurina, sigurno bih se upustio u bjesomuču potragu za pizom heroina... samo da ovaj osjećaj ode.
Naime, u nedjelju sam shvatio da sam službeno glup, zajedno sa svim ostalim "anonimnim drkedžijama po forumu". Kako se to postane službeno glup? Možete vi misliti da ste malo glupi, da ste glupi, ali kada novinar s hrpom godina iskustva smatra da ste glupi, onda je to službeno.
Da, dragi čitatelji, ja sam u nedjejju pročitao odgovor svog kolege Pilsela i shvatio da sam apsolutni kreten. Pa kako to ja nisam shvatio što je on tekstom o Čičku želio reći? Pa ja sam, fakat, kreten. Pa kako nisam shvatio da je to sa Granićevim srcem i Čičkovim šupkom samo metafora?
Pa jesam li stvarno toliki kreten da meni ništa iz tog njegovog teksta nije bilo jasno nego mi je sve morao objasniti još jednom i usput mi izrecitirat pjesmicu "Druže Pulitzer, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrećemo".
Onda sam u svoj toj duševnoj boli i patnji prouzrokovanoj spoznajom o vlastitoj gluposti nazvao Lazu da mi pomogne s tim jer je Laza ipak diplomirao novinarstvo i, moram priznati, puno je inteligentniji od mene. Toliko inteligentniji od mene da u jednim antiintelektualnim novinama, za hrpu para, piše tekstove tipa "David Backham tetovirao Victorijinu sliku na lijevi testis".
Čim je Laza ušao u stan, krenuo sam mu uvalit Pilselov članak da mi da koji stručan savjet pošto sam ja preglup da bi se sam upustio u polemiku s njim, a Laza mi uleti sa "Sretan ti Dan mladosti!"
Tu sam ja, dragi čitatelji, pao u još veću depresiju od one u koju sam pao jer Pilsel nije skužio da se ne radi o tome što je pisao, nego kako je pisao. Naime, shvatio sam da sam, kao novinar, zbog polemike i osobne reklame zaboravio pokriti puno bitniji događaj, a taj je rođendan Druga Tita. A to je, morate se složiti, jako neprofesionalno od mene. Odmah sam uletio u sobu, prekopao sve stare stvari i iskopao člansku iskaznicu Saveza pionira Jugoslavije. Vratio sam se do Laze, srolali smo još jednog od metra i počeli čitati poruke Druga Tita pionirima.
Neka i vaše igre i razonode budu sadržajne, neka potiču maštu i stvaralaštvo, to je svakako obaveza i svih koji se o tome staraju. Čitajte što više, stičite i proširujte svoja znanja u školi i van škole, jer samo tako ćete moći odgovoriti obavezama koje vas očekuju, dužnostima graditelja sve boljeg života u našem društvu.
- Laza, Pulitzer je goli kurac prema ovome!
- Nije Titu ni do koljena. Čovječe, je li se sjećaš onih sastava iz osnovne tipa "Da sam ja kurir"?
- A ne, jedan mi je u Kumrovcu u spomen-knjizi. To mi je prvi objavljen tekst.
- Čovječe, ja bih pisao po deset stranica male bilježnice. Drugarica je popižđivala. Jebote, tri dana bih putovao s tim pismom od štaba do štaba. Onda bi me uhvatili Nijemci, pa ustaše, pa četnici. Sastav bi završavao tako što bi bez ruke ili noge ili s hematomima po glavi došao do štaba i predao pismo.
- Ma pravi si fajter za slobodu protoka informacija! Nego, moram nešto napravit u znak isprike Drugu Titu. Jebote, zaboravio sam mu rođendan zbog Drage Pilsela.
- Stvarno si u kurcu!
Onda je u sobu ušao Bogart, popeo se na prozor i zamišljeno se zagledao prema livadi. Bogart je, naime, onaj lijeni pas koji živi sa mnom. Kako je došlo proljeće, to je sad napaljen kao pas pa stalno gleda kučke kroz prozora.
- Bogart, koliko ti ono imaš godina? – pitam ga.
- Šest. – kaže on nezainteresirano.
- Jebote, taman da se primiš u pionire.
- Molim? – kaže Bogart zbunjeno.
- Organizirat ćemo ceremoniju primanja... Moram nešto u znak sjećanja, jebiga, zaboravija san Titu rođendan zbog Pilsela, jebote.
- Stvarno si u kurcu! – kaže Bogart.
- Ma znam, ali, eto, pokušavam se izvadit. Ae, oš bit pionir?
- Daj, odjebi! Već me jebeš s tim što pričam u tekstu umjesto da lajem, još bi me i s pionirama jebo. Nema teorije!
Onda smo srolali još jednog i nastavili mozgati kako da udobrovoljimo Bogarta. Ovaj je i dalje slinio na prozoru. Onda mi je sinulo.
- Bogart, može ovako?
- Reci.
- Ja sutra nađem po gradu neku kučku lutalicu i dofuram ti je da joj radiš što god ti padne na pamet.
Bogart je već slinio kao veliki.
- Onda sve to snimimo, može i u par nastavaka, i prodamo RTL-u za Exploziv. Jebote, postat ćeš zvijezda i sve će se kučke htjet jebat s tobom. Samo, eto, zaglumi pionira po ure.
- Može, kad?
- Evo, možemo odmah.
- Šta trebam radit?
- Ušetat ponosno u sobu, sjedit mirno dok traje ceremonija, ponavljati za mnom zakletvu i pustit da ti stavimo kapu i maramu.
- Nema frke.
Onda sam opet uletio u sobu i pronašao kapu i maramu, a Laza je za to vrijeme s neta skinuo par prigodnih empetrica. Onda smo zapalili još jednog i ceremonija je mogla početi. Na stolu su stajale uredno složena kapa i marama, Laza i ja u stavu mirno, Bogart je ponosnim korakom ulazio u sobu, a iz zvučnika se čulo.
Godine su prošle pune muka,
sad slobodni po zemlji idemo,
i sa pjesmom umjesto jaukaaaaa,
Druže Tito, mi ti se kuneeemo!
Druže Tito, mi ti se kuneeemo!
Onda je pjesmica završila i Bogart je stao u stav mirno, a Laza mu je čitao poruke Druga Tita pionirima.
To što je danas stvoreno, draga moja djeco, koštalo je mnogo žrtava, mnogo suza i mnogo patnji. Sve je to došlo kroz jednu tešku borbu.
Onda sam ja pljeskao i vikao "Tako je!".
Ljubav i najčistije drugarstvo treba da spajaju djecu svih naših naroda.
Ja sam opet pljeskao i urlao "Tako je, Tito, svaka ti piva! Bolji si od Sanadera!"
Neka i vaše igre i razonode budu sadržajne, neka potiču maštu i stvaralaštvo, to je svakako obaveza i svih koji se o tome staraju. Čitajte što više, stičite i proširujte svoja znanja u školi i van škole, jer samo tako ćete moći odgovoriti obavezama koje vas očekuju, dužnostima graditelja sve boljeg života u našem društvu.
Tu su onda meni navrle emocije i počeo sam urlati "Tita za Beckhama! Tita za Beckhama! Doli Rafo! I tako dalje! I tome slično!"
- Daj, koji ti je kurac? – javio se Bogart – Amo završit s tim, osjećam se ko kreten.
- Sad ide zakletva. Laza će ti čitat, a ti ponavljaj.
- OK.
Onda je Laza počeo.
Novinarstvom ću se baviti tako da se uvijek borim za napredak i reforme.
- Laza, idote, uzeja si krivi tekst sa stola! To je Pilselova zakletva Pulitzeru, pička mu materina!
- Sori.
Danas, kada postajem pionir dajem časni pionirsku riječ:
Bogart je ponovio.
da ću marljivo učiti i raditi i biti dobar drug:
Bogart je ponovio.
da ću voljeti našu samoupravnu domovinu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju:
- Bogart, to moš preskočit. Laza, nastavi!
da ću razvijati bratstvo i jedinstvo i ideje za koje se borio Tito:
Bogart je ponovio.
da ću cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir.
Bogart je ponovio. Onda sam ponosnim korakom došao do njega, on se isprsio, a ja sam mu zavezao crvenu maramu i stavio plavu kapu.
- Čestitam, Bogart, od danas si pionir.
- Čestitam, Bogart. – javio se Laza.
Onda je Bogart počeo.
- Dobro, OK, amo se sad dogovorti oko one kučke.
- Kakve kučke, Bogart?
- Daj, Dena, nemoj me jebat sad!
- A Bogart, kako si ti naivan! Najprije te prime u pionire, a onda popušiš bazu kako ćeš postat slavan. Stvarno si teška naiva!
Bogart je onda počeo režati i bio je toliko bijesan da bi mi najradije otkrio identitet u boxu do kolumne. Onda sam ga probio nogom da vidi kako se vlast odnosi prema željama i snovima malih i potlačenih koji bi se, eto, i terorizmom bavili. I još mu zaprijetio da mu, nastavi li srat, neću dati jesti i da ga neću vodit pišat pa se smirio.
Kasnije sam popušio još jednog, ugasio svjetlo i uvukao se u krevet. Krevet je bio cijeli mokar. Izletio sam iz kreveta i počeo urlati po stanu.
- Bogarte, pička ti materina teroristička, sad ću ti pičku slomit!
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati