Pušiona: Kako je Vincent Vega postao Mateo

Piše:
utorak, 26.8.2003. 17:25
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: Kako je Vincent Vega postao Mateo

BILA JE to sasvim kvalitetna večer. I kao svaka takva, počela je iz atmosfere u kojoj svi trepere i stežu sfinktere. Radio je Valin stari, on je bio vlasnik tog birca. Svirao je Magazin, Krle i ja smo se nervozno češkali, nabrajali Huljićevu rodbinu, kombinarali je sa životinjama i međusobno u poze iz Kama Sutre. A Krle je bio dodatno sjeban jer, za razliku od mene, nije imao pojma kamo sutra.

Gledao je sve te face oko njega kako jedu janjetinu, piju jeftino vino, igraju karte. Uživaju u klasičnoj nedjelji na selu. Tu i tamo bi pogledali prema našem stolu, nabacili posprdni smajl koji je govorio: `Vidi jadnika! Drogaši, nikad neće imat para za pošteno se najist janjetine!`

- Ako ostanen ovde još koji dan, ubit ću nekoga. Oću, Gospe mi. Kužiš me, Dena? Ono, bez razloga. Doć ću do njega i ubit ga. Jeba in Huljić mater svima! – upalio se Krle.

- Smiri se, jebate! Boli te kurac. Neš ništa dobit time šta pizdiš u prazno.

- Lako je tebi govorit. Ideš ća za pet dana.

Krle je imao obrnuti zajeb od mene. Ja sam s deset otišao iz sela u grad, a on je došao iz grada na selo. Ni nakon deset godina se nije aklimatizirao. Samo je pizdio i pizdio, a svi planovi da ode bi neslavno propali. Na kraju se počeo šibati horsom. Turistički, govorio je.

Bili smo prike. On, Vale i ja. Kao, kužili smo stvari i izvan tih brda. On jer je imao ekipu od prije nego je došao, Vale jer mu je stari imao love pa je imao satelitsku, a ja jer sam otišao od tu bez tendencije trajnog povratka.

A taj birc bio je hibrid koji uspjeva samo na ovim prostorima. Po danu je peglao Magazin, Severina, Mišo, Thompson, a nekad bi upale i dobre stare ustaške tipa `Evo zore, evo dana, evo one dvojice.` Sa zida je rulju gledao Ante Pavelić.

Oko deset navečer bi birc doživio transformaciju. Tad bi Vale stao za šank, a stari bi išao spavati, kao i većina gostiju. Vale bi puštao vrhunsku mjuzu, čak i za zagrebačke pojmove. Pratio je što se zbiva tako da si tu mogao čuti stvari koje bi nakon pola godine postale turbo-popularne u party-krugovima. Čak je i ispod Pavelića naljepio plakat Future Shock-a. Jedini zajeb bio je u tome što su iza deset on i Krle bili jedini gosti.

Tako je bilo i te večeri. Ostali smo solo. Zaključao je vrata i odmah pitao.

-Imate šta?

Krle je izvadio paketić horsa, ja paketić speeda i party je počeo. Smiksali smo to, povukli svaki po lajnu i krenuli s votkama. Vrtio se soundtrack od Pulp Fictiona. Bila je to easy-night. Bez pegle. Vali se miksala cuga, a ne mjuza.

Osjećali smo se jebeno. Mislim, kad god su ljudi oko tebe OK, osjećaš se jebeno dobro. Čak se i Krle smijao, a to se događalo u rijetkim trenucima kad bi bio toliko zavidan da, doslovno, nije znao gdje je.

Vale se cijelo vrijeme cerekao iza šanka, a onda je uzeo čašu od pola litre i tako razvaljen napamet je nabijao na dozere iznad šanka, pa nalijevao sokove. Kao da traži magičnu kombinaciju.

Onda bi prelio to u manje čaše i dao nam na degustaciju.

- Dobro je, ali može bolje! – ponavljali smo klatareći se po bircu, dok nam se u razjebanim mozgovima Pavelić miksao s Future Shockom i zvukom Zedovog chopera.

- Whos Zed?
- Zeds dead, baby. Zeds dead.

A onda je Vale pred nas stavio nekakvu zelenu tekućinu. Probali smo to onako razjebani i pukli.

- Vale, legendo!! To je to! Šta je unutra?
- Neman pojma.
- Daj, miksaj to opet!

Uglavnom, trebalo mu je još sat vremena dok je ponovno uboo kombinaciju. Škart smo, naravno, popili. Stvar smo nazvali Vincent Vega. Koktel za ekipu. Pao je i narko-pijanski dogovor. Kad god se nađemo, opijamo se Vincentom. Recept se daje samo ekipi.

Uglavnom, ja sam otišao desetak dana kasnije natrag u Zagreb. Kad sam sljedeće ljeto došao, ove dvojice više nije bilo tu. Navukli su se na hors. Ništa turbo, ali došli su jako blizu ukrastdomateleviziju-fazi.

Vale je prošao fizičku krizu doma, a onda se ukrcao na brod. Zadnju poruku od njega dobio sam prije par mjeseci. Javio se iz Hong-Konga. Brod je bio u karanteni zbog SARS-a.

Krle je otišao u Njemačku, a kad mu je istekla viza, pobjegao je u Francusku i prijavio se u Legiju. Prošao je temeljnu obliku. Luđak je čak preživio i zadnji korak obuke. Protrčao je između tridesetak legionara koji su ga tukli čim su stigli. I nije pao. A onda ga nisu primili. Za Slavene, nakon ovog našeg rata, imaju kvotu. On je bio višak. Opet.

Vale mi je pričao da mu se zadnji put javio negdje iz Bosne i da nema pojma gdje je sad.

Mene znate. To ljeto radio sam u onom bircu u Gradiću. Recept za Vincenta Vegu iskoristio sam jednom kad smo Konobar-plesač i ja ostali solo u bircu s dvije Njemice. Upalilo je. Napile su se kao letve i sutra došle po još.

Ovo ljeto sam se opet vidio s njim. Dao je otkaz u tom bircu i našao bolji džob. Rođak mu je namjestio posao u Splitu, u nekom elitnom restoranu u kojem poslužuje splitsku kvazi-elitu. Ubije dnevno do dvjesto kuna bakšiša i uživa.

- Da vidiš šta se nikidan dogodilo!

- Šta? – pitan.

- Doša Huljić s nekon ekipon, napravili račun od četri iljade kuna i kaže mi gazda da bi ji nečin počastija.

- I?

- Ja napravija Vincenta Vegu i odnija in. Ovi pukli. Tražili još. Gazda isto puka, odma ga stavija na cjenik. Pedeset kuna je doza. I da mu ime po meni, sad se zove `Mateo.` Huljić ga naruči svaki put kad dođe.

- Jebo ti Mateo mater!! – rekao sam, platio i otišao.

- Šta ti je? – urlao je za mnom.

- Nije bitno, u kurcu san, javit ću ti se sutra. – rekao sam i otišao spavati.

Uspio sam zaspati tek nakon petog jointa.

denis_lalic@yahoo.com

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije