Pušiona: Kako sam zamalo postao stup društva
Mi smo izgradili barku ka Noa,
brod od snova,
i prova klizi priko zvjezdanog svoda,
daleko od blata di smo rasli poput korova,
visoko iznad krovova i rova,
di gospodari lova i psihologija čopora,
volova, toreadora i konkvistadora...
Licemjeri, zvijeri, profiteri
nek jedu govna!
Mi plovimo na brodu od snova.
Leut Magnetic
BILO je to prije neke dvije, dvije i po godine. Živio sam u studentskom domu s cimerom (u daljnjem tekstu Cimer) i počinjao se, kao, baviti pisanjem. Ovaj je bio pred diplomom FER-a.
Doz ver d dejs, maj frenc! Pušili smo oko pedeset kuna trave dnevno, gledali Southparkove i bolio nas je kurac za ostatak svijeta. On izbjeglica iz Bosne, ja izbjeglica iz Splita, obojica pomireni s prošlošću i puni nade u ljepšu budućnost. Usred promjena. I na društvenom planu.
Bilo je to ono razdoblje kada vas pušta pubertet i znate da dolazi nešto, kao, bitno. Ljudi to zovu život. Naravno, bili smo prenapušeni da bi se zamarali time, jednostavno nam je bilo dobro.
Rolao sam možda peti džoint tog dana i pripremao se pisati treću Pušionu po redu, a ovaj je spremao predzadnji ispit.
- Cimeru, amo se dogovorit nešto. – rekao sam onako napušen.
- Reci.
- Ti ćeš za koju godinu bit vlasnik multinacionalne kompanije, društveno irelevantan, s hrpom love, a ja ću bit nekakav kurčev pisac, društveno jako relevantan, ali bez kune u džepu pa ću ti žicat lovu. To će tebi odbijat od poreza.
Onda smo blokali.
- Ma ko te jebe, crkni!
- Oš pušit ili neš? Moj je dim.
- Dobro, bit ću ti mecena, jebote. Daj džoint!
Onda smo gledali Southpark-BLU. Amerikanci su napali Kanadu zbog Terenca&Filipa i njihovog prđenja na javnoj televiziji, a mi smi se pitali jesu li Amerikanci stvarno toliko glupi i umirali od smijeha. Onda bi se tako naduvani prisjećali onog našeg rata i svaki put bi došli do zaključka `Proša je. Ko mu jebe mater!` Što bi Torcida rekla, `Idemo dalje!`
U međuvremenu su se Amerikanci pokazali stvarno glupima, Cimer se zaposlio i ima ogromnu plaću, a Pušiona je, eto, postala najwebkloumna u Hrvata koju čita više ljudi nego što ih poznajem, a to je, kad je pisanje u Hrvata u pitanju nekakav, kao, uspjeh – to kad te ne čitaju samo frendovi i rodbina. I zovem cimera.
- Slušaj, hitno mi triba 500 kuna.
- Samo 500?
- Tebi je to `samo`?! Nabijem te na kurac!
- Nema frke, dođi večeras.
Dolazim kod Cimera. On i cura u iznajmljenom stanu, on se upravo vratio s posla, jedemo večeru, gledamo Upitnik, cugamo neko vino. Ukratko, obiteljska idila. A prije samo par godina čovjek bio student-izjeglica s petsto kuna mjesečno. Vremena se mijenjaju, što da vam kažem.
Pričamo o poslu. Kaže Cimer da mu nude u firmi da bude voditelj nekakvog projekta. To dođe nešto kao šef. I da će vjerojatno prihvatiti. Ja pričam kako mi se čini da to pisanje kojim se bavim ipak, izgleda, ima nekakvog smisla i da bi za koji mjesec mogao čak i početi pristojno živjeti od toga. Nastavljamo cugati.
Onda meni zvoni mobitel. Žena me oslovljava sa, pazi sad, gospodin Denis Lalić i pita bi li sutra ujutro gostovao u jednoj emisiji na jednom radiju. Tema – rat općenito s naglaskom na ratu u Iraku. Kaže da će, ako treba, i službeno auto poslati po mene. Ja zamalo blokao. Pristajem, ali bez službenog auta. Idem tramvajem.
Nastavljamo cugati, a razgovor, silom prilika, kreće prema ratu. Ali, zapravo, nemamo više što reći o tome. Doživjeli smo to sranje kao klinci i sad nas boli kurac, zanimaju nas neke druge stvari, a što se ovog s Irakom tiče – Bush je idiot. To je, ono, jasna stvar i dovoljno je pogledati jedan Southpark da znaš i zašto.
Nakon treće boce vina, prelazimo na Amaro i na priču o vezama i ljubavi općenito. Njegova cura samo šuti cijelo vrijeme, ne ulazi u naše alko-spike, tu i tamo citira Štulića `Ona jadna, a njih dva pijana!` Opet, ona je nekako ključni segment cijele priče. Ona svemu tome daje nekakav smisao.
S Amara se prebacujemo na domaću rakiju i film – Sjećaš li se Dolly Bell? Na kraju filma umire stari, a glavni lik se s gitarom penje na stejđ nekakvog omladinskog doma i nakon govora neke face iz Centralnog komiteta počinje pjevati, a mi troje pijani pjevušimo zajedno s njim
Na morskome plavom žalu
gdje ćarlija vjetrić mio,
plavušu sam bajnu snio,
o kako sam sretan bio!
Nakon toga, odlazi na kamionu s namještajem iz predgrađa prema centru Sarajeva i ponavlja `Svakog dana u svakom pogledu, sve više napredujem. Svakog dana u svakom pogledu, sve više napredujem.`
Budim se nakon par sati spavanja totalno razjeban. Glava pred eksplozijom, a želudac želi vani. Prolijevam se hladnom vodom, dolazim sebi koliko je to moguće, bazdim na kilometar. Takav se dovlačim do tog radija. Čovjek na porti me povjerava tri puta. Nije mu jasno što ja radim tu. Nije baš ni meni.
U studiju je bila voditeljica i dva lika koja znam od prije. Ona je bila OK, oni su bili OK. Vrtila se potpuno antiratna priča i slagao sam se sa svime što su govorili, ali opet, cijelo vrijeme sam se pitao što ja radim tu i imam li išta pametno za reći. Imao sam, hrpu stvari, ali me istovremeno bolio kurac za te stvari koje imam reći.
Mislim, kužite o čemu pričam. To su stvari koje si jako dobro upoznao, stvari s kojima si raskrstio, stvari o kojima najradije ne bi pričao. Ali, eto, ne bi bilo fer ni prema voditeljici ni prema ostalima da samo šutiš kad si već tu.
Buljio sam cijelo vrijeme u neku točku i onako mamuran smišljao što da kažem. Reći `Boli me kurac za sve to.` jednostavno ne možeš, nije fer. Opet, tih stvari ima toliko da kad bi počeo pričati, ne bi stao do sutra. I dalje šutim.
Onda ona pita: `Što vi, kao predstavnik najmlađe generacije, mislite o svemu tome? Kako najmlađa generacija razmišlja?` Kroz glavu mi prolazi Cimer, izbjeglica iz Bosna, onda čitatelji Pušione koji, kad god se taknem neke društveno bitne teme, reagiraju na način `Dobro je, Dena, znamo da je tako, ali ne davi. Daj piši o narkoticima i zajebanciji.`
Pa kažem: `Imao sam deset godina kad je počeo rat. Uživo ga nisam vidio, ali sam ga gledao svaki dan na televiziji i slušao priče o njemu. Tako je nekako i danas, ali kad ga vidim na TV-u, kažem `Ne opet!` i prebacim program.`
To je bilo skoro sve što sam u tih sat vremena izgovorio. Poslije su me pitali što sam bio tako šutljiv. Vadio sam se na mamurluk.
Doma me vozio službeni vozač. I bila mi je muka. I mislio sam si: `Dena, jebote, svaki dan u svakom pogledu sve više napreduješ. I dalje si pijano i razjebano govno, ali doma te vozi službeni vozač o trošku poreznih obveznika. Sad si bitno razjebano govno.`
Govorim mu da stane. Izlećem iz auta i ulećem u prvi grm. Počinjem povraćati. Rigam čisti alkohol. Sve me boli.
Pored mene prolazi starica s nekakvom kesom. Gleda me pogledom iz kojeg ne možeš točno razlučiti da li te gleda sa sažaljenjem ili mržnjom.
Znate onaj pogled kojim gledate đankije koji vam žicaju kunu ili smrdljive alkose koji teturuja pored vas. I došlo mi je da dođem do nje i kažem joj hvala, ali se nisam mogao ni pomaknuti.
Par sati kasnije, zovem Cimera. Kaže da je odjeba posao za taj dan, da se ne može maknuti i da ga sve živo boli, a pogotovo kurac. Pa si mislim `Cimeru, we did it!`
Kako da vam kažem? Nas dvadesetineštogodišnjake i društvo tretira kao `izgubljenu generaciju`, ali mi se nismo izgubili, jednostavno smo napustili Hrvatsku i otišli u mentalnu emigraciju.
Tamo pokušavamo živjeti SVOJE živote i zapravo i metaforički se trudimo da nas boli kurac za ono što drušvo smatra bitnim jer smo odavno shvatili da se to što hrvatsko društvo smatra bitnim na kraju pokaže apsolutnim sranjem - HDZ, SDP, HRT, Sabor, Vlada i tome slično. Da li smo uspjeli? To svatko za sebe najbolje zna. Cimer je, ja jesam.
Kako to znam? Jednostavno. Dan nakon te emisije probudio sam se pored najdivnije žene na svijetu, a kurac me toliko bolio da sam morao do doktora.
PS: Večeras je Latinica o Thompsonu. Znam da se vama ne čini tako, ali nemam ništa osobno protiv Thompsona. Samo želim da me s partizanima, ustašama i četnicima pusti na miru. Njemu to, naravno, ne pada na pamet. Da li zbog toga što želi da Hrvati ne zaborave neke stvari ili zbog toga što se u ovoj zemlji od sjećanja može napraviti dobar biznis, procijenite sami.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati