Pušiona: Lijenost

Piše:
srijeda, 14.4.2004. 14:54
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: Lijenost

PUŠIONA kasni već više od pola dana i hrpa vas mi spominje rodbinu, proglašava me najljenijim čovjekom na svijetu, lijenim napušenim tovarom i tako dalje.

Potpuno ste u pravu. Ja sam toliko lijen da sam poslužio onom mom frendu pjesniku kao objekt promatranja. Naime, čovjeka je zvalo jedno radio da im pošalje, kao, svoja razmišljanja na temu lijenosti, kao filozofski pogled na stvar.

Onda je došao do mene, naduvali smo se, on me promatrao, a ja sam bio lijen nakon čega je napisao taj tekst u kojem sam, kao i u svim njegovim tekstovima, ispao totalna pička (ja sam u tekstu onaj kojem nije upalilo) što je i logično jer on, naime, uživa u postojanju i još uvijek vjeruje da može mijenjati svijet.

Ali, eto, nije mu upalilo pa sam ostao lijen do bola i kako me to što ispadam pička ni najmanje ne zabrinjava, to ću sad objaviti taj njegov tekst jer mi se ne da ništa pisati dok ne dođem sebi od šoka uzrokovanog boravkom u Europskoj Uniji.

Pjesnik: Lijenost – uzroci i posljedice

Što napravi Mate kad završi Medicinski fakultet? Prebaci skelu na Filozofski.

Dakle, zamišljamo Matu koji je metafora za prosječnog radnog čovjeka, Hrvata i katolika, kako, primjerice, žbuka zid točno ispred prozora Profesora s velikim P, koji će nam poslužiti kao metafora za prosječnog obrazovanog čovjeka, Hrvata i, neka bude ateista.

O čemu u tom momentu razmišljaju te, čak i doslovno, dijametralno suprotne osobe koje veže samo to što su rođene unutar istih granica onog što se naziva država?

Mate razmišlja na način: "A moj Profesore, je ti lipo, cili dan sidiš tu u teplu i ne radiš ništa. Šta bi ja da da mogu bit tako lin cili dan i još dobijat pare za to. Zbog takvi` nan i je Hrvacka takva kakva je."

Profesor razmišlja na način: "Šteta što je čovjek bio tako lijen pa se nije malo potrudio oko svog školovanja i sad se mora smrzavati vani na ovoj studeni. Da, da, neobrazovanost je vjerojatno jedan od glavnih problema s kojim se naša mlada država treba suočiti."

I, što smo naučili iz ovog primjera? Osim toga da prosječni Hrvat razmišlja o politici čak i onda kad za tim nema nikakve potrebe, naučili smo i to da lijenost definira onaj koji gleda, iliti da se definira okom promatrača.

To meni kao autoru teksta o lijenosti ostavlja potpunu slobodu da o njoj napišem što god mi padne na pamet. Jer, vidi Vraga, što god napisao, neće biti pogrešno.

Sada bi netko mogao reći: "Čekaj malo! Sam proizvedeš likove, sam proizvedeš priču i iz toga vadiš zaključak! Zašto bih te slušao kad živiš u svojoj stvarnosti?"

Odgovor je jednostavan: "A postoji li neka stvarnost koja nije samo moja? Čovječe, ja sam direktor svoje stvarnosti. Isto kao i ti svoje. Zar se tvoja stvarnost ne sastoji isto od hrpe tvojih riječi? ´Bio sam sinoć u disku, napio sam se, pokušao se uvalit jednoj frendici frendice mog frenda, ali nije upalilo.´ Njena priča je možda potpuno različita, a oboje ste bili tamo."

Dakle, dragi slušatelju, upravo si promoviran u direktora svoje stvarnosti i možeš o Mati i Profesoru misliti što god želiš, samo se nemoj bojati.

Ja mislim kako ni jedan od njih dvojice nije lijen. Zašto? Zato što će Mate ožbukati taj zid čime će, možda i nesvjesno, promijeniti svijet. Profesor će održati predavanje čime će, makar i silom, nekoga nečemu naučiti, a time baš kao i Mate, promijeniti svijet.

Ukratko, mislim kako ni Mate ni Profesor nisu lijeni jer DJELUJU. Kao što bi rekli loši pjesnici i dobri sportski komentatori, daju sve od sebe, rade najbolje što mogu.

Sada, možda vam ovo s mijenjanjem svijeta djeluje malo preopako, ali taj svijet se vrlo lako mijenja. Evo i sada, dok slušate radio, netko vam se olakšava u haustoru pa će sutra smrditi, netko šeće psa po livadi pa ćete sutra ugaziti u njegov drek i tako dalje.

"Kakve sve to veze ima s lijenošću?", netko će se zapitati. Polako, doći ćemo i do toga.

Kao što sam već objasnio: imam apsolutnu slobodu da o lijenosti napišem što želim, te ću je sad povezati sa strahom i proglasiti je njegovom posljedicom.

Konkretno, mislim na to kako ste jutros ostali kod kuće, u toplom, zavaljeni u neku meku deku. Propustili ste hrpu stvari samo zato što je vani hladno, što nemate auto, jer mislite da tamo gdje ste trebali otići od vas ionako ne bi bilo nikakve koristi, da bi vam bilo dosadno i tako dalje. Dakle, ležite tu, ne radite ništa, slušate nekog idiota kako vam čita tekst o lijenosti, a sve zato jer vas je bilo strah hladnoće, pješačenja, dosade i tako dalje.

A možda vas je baš tamo gdje ste planirali otići, čekala, citirat ćemo autora "Knjige o uletavanju", ljubav vašeg života ili barem seks ili barem netko novi tko bi vam možda usmjerio život u tko zna kojem pravcu i time vam promijenio svijet.

A vi, kao preplašeno dijete, zbog straha od hladnoće stojite u toplom i ljenčarite i još si, ako ste i srolali uz to, nabijate dodatne strahove pod krinkom opuštanja. Jer, vi upravo razmišljate.

Tu dolazimo do dekonstrukcije. "Što je sad to?", pitate se. Dekonstrukcija je "filozofija" vrlo popularna u studentskim i inim krugovima oko Filozofskog fakulteta, a poznata još i kao "filozofija oklijevanja, iako se mora shvatiti da to oklijevanje nije proizvoljno, kontingentno ili neodređeno, nego prije rigorozno, strogo determinirano oklijevanje: iskustvo neodlučivosti."

Vratimo se sad liku kojem par ulomaka iznad "nije upalilo" da objasnimo dekonstrukciju u praksi. Zašto on jutros sluša radio u toplom kao da je penzioner umjesto da je na faksu, na poslu ili u lokalnom bircu na kavi?

Zato što je prije dekonstruirao svoju odluku o odlaženju. "Ako odem, bit će mi hladno putem, tamo vjerojatno neću upoznati nikog novog, ako i upoznam, vjerojatno opet `neće upaliti`. Ako ne odem, ostat ću doma u toplom, srolati i slušati radio."

A gdje je optimizam u cijeloj priči?

Naš lik kao da je zaboravio da je direktor svoje stvarnosti koja obuhvaća i prošlost i da cijelu onu priču od sinoć može doživjeti i ovako "Bio sam sinoć u disku, malo sam popio, pričao s frendicom frendice mog frenda, bilo je zabavno, šteta što je zauzeta.` Mislim, direktor si, čovječe, možeš to samo ako hoćeš.

Ali ne, ostao si doma, zapalio, a trava u kombinaciji s dekonstrukcijom vodi tome da vrtiš u glavi prošlu večer, da analiziraš svaku pojedinost iz te prostorije, svaku izgovorenu riječ, svaku donesenu odluku. Onda ih odjednom izroni još, i tako se skupljaju dok ne skužiš da sve to skupa nema nikakvog smisla. Čestitam, upravo si otkrio nihilizam koji za sobom vuče cinizam, ironiju, depresiju, pesimizam i tako dalje. Jednostavnije, baš si pičkica!

Tu smo došli do lijenosti. Barem je ja doživljavam tako. Doživljavam je kao napušenog lika koji svake večeri ili jutra, sasvim je nebitan dio dana, iznova dekonstruira vlastiti život kako bi svaki put došao do zaključka kako ništa nema smisla i kako je sasvim svejedno hoće li ostati kod kuće ili izići van, raditi nešto ili ljenčariti.

Kad bih takvom liku postavio vrlo jednostavno pitanje: "A zašto se ne ubiješ onda?", vjerojatno bi odgovorio "Volim život."

Ne, čovječe, ti ne voliš život, nego mi trošiš zrak. Sve imaš. Direktor si svoje stvarnosti, možeš mijenjati prošlost kako želiš, možeš mijenjati svijet kako želiš, možeš što god hoćeš, samo se digni s tog jebenog kauča. I, daj, ostavi dekonstrukciju doma na klaviru i UŽIVAJ! Prekratko traje da bi vrijeme trošio na razmišljanje.

"Što, da uopće ne mislim?", urlaš sad već pomalo ljutito. Nisam to mislio. Moraš razmišljati, ali samo s jednim ciljem, a taj je da ne radiš zlo drugome. Da odlučiš hoće li to što ćeš napraviti biti dobro ili loše.

"A kako da znam što je dobro, a što loše, ako ne razmišljam?", ti i dalje dekonstruiraš.

E, to je vrlo jednostavno. Ne voliš kad te netko tuče, nemoj tući ljude. Ne voliš kad ti haustor smrdi na fekalije, nemoj se olakšavat po haustoru. Ne voliš ugaziti u pasji drek, ne daj svom psu da se olakšava po livadi i tako dalje.

Mislim, direktor si i ako se potrudiš, ako kao Mate i Profesor daš sve od sebe, ako radiš najbolje što možeš, firma će ti funkcionirat i dobit ćeš nekakav profit. Kakav i koliki, nemaš pojma, to tek trebaš otkriti. 

"Riskantno", kažeš. Naravno, ali zar u tome i nije sva ljepota?

Profil Denisa Lalića

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije