Pušiona: Moja prva...
SAD KAD sam bio u Dalmaciji, jednu večer smo opet završili na groblju. Bezveze, puklo nas, bez ikakvog plana i programa. S hašišem i venom dolipili smo tamo i prisjećali, ah, mladosti kad smo brijali da smo alternativci, da nas nitko ne kuži i slagali dogovore za ljepšu budućnost.
Ovako je to bilo.
- Jebote, šta se tebi dogodilo? - počeo je Beka kad mi je vidio modricu na faci. Oko mi je bilo zatvoreno, a sve oko njega u modrim i sivim nijansama.
- Pošibali smo se na piru sinoć, a onda su nas murjaci dokrajčili. - odgovorio sam skulirano. Zbog Ivone.
- Je li te puno boli? - navezala se Ivona i počela mi prelaziti rukom po modrici i gledati u to raširenih očiju. Već je bazdila na Kaštelet.
- Ma ništa. - rekao sam kao da su batine najnormalnija stvar - Di ćemo?
- I ti pitaš pizdarije. Ili do odmarališta ili do crkve.
- Amo do crkve, pliiiz! - Ivona je u pijanim momentima bila kao dijete kad žica sladoled.
Noć se kod crkve činila još tamnijom nego prošli put. Ili je to bilo zbog modrice? Ne znam, znam samo da mi ni ono malo mjesečine koja je osvjetljavala zidić i groblje nije pomagalo. Sve me boljelo, a oko kao da se sve više i više zatvaralo i proizvodilo neke čudne crvenožute magličaste oblike koji su pulsirali u ritmu bolova.
- Ae smotaj, molin te, da se olabavin malo. – rekao sam - Jesi rješija išta?
- Nešto sitno. Papa je u Splitu pa je sve puno murije, svima frka. Da mi je tip nekoga svog skanka. Ima za dvi đoje.
- Je li dobar baren?
- Kaže tip da je zakon. Vidit ćemo.
Skank je bio genijalan. Neko crveno sranje od kojeg smo se već nakon prve đoje počeli kidat ko kreteni. Druga nas je dokrajčila. Svak je zapiljio u neku svoju točku i brijao neki svoj bolesni film.
Ležao sam s glavom na Ivoninim bedrima, a ona mi je rukama prelazila po licu, po modrici oko oka, kao da je pokušava izbrisati. Zatvorenih očiju hvatao sam žutocrvene oblike koji su u totalnom mraku pulsirali u ritmu njenih dodira i brijao da smo sami. Potpuno sami u totalnom mraku, kilometrima daleko od svih onih mrava na mostu i gusara sa Sikirine nadlaktice.
Ja ću se ubit u dvadeset sedmoj. - počela je tiho, jednu od svojih napušenih spika - Obuć ću vjenčanicu od stare… znaš, ima ludilo vjenčanicu, s dugim velom, bilu… i skočit ću sa zvonika. Ovde, na ovoj crkvi.
Otvorio sam oči i pogledao je. Oči su joj bile totalno crvene tako da se nije dalo skužiti da li će se rasplakati ili se jednostavno pridimila.
Moraš mi rodit bebu prije. - rekao sam da olabavim stvar.
Nasmijala se.
- Molim?
- Jednu malu darkericu, uplakanih očiju. - prešao sam joj rukom po licu.
- Ma nema šanse, čoviče. Znaš šta bi to ispalo. Pa skuži nas, jebote. - usne su joj i dalje bile u osmjehu - Ali možemo do tad imat svako svoje. S nekin normalnin, kužiš, pa onda…
- Onda se ubit. - nastavio sam.
- Ne, ubit ćemo se ako ih ne budemo imali. Može?
- Može.
Opet sam zatvorio oči i čekao nastavak, a onda se dogodila jedna od njenih naglih promjena raspoloženja. Ovo je radila uvijek kad bi se zgazila.
- Ljudi, amo do groblja! - počela je.
- Sereš ka i inače! Sidi tu i odjebi! - Beka je popizdio.
- Vi ste svi u kurcu! - počela je histerično urlat – Totalno ste u kurcu, pederi jedni! Jeben van mater!
Počela je trčati prema groblju.
- Ma ko te jebe! - Beka je bio nadrkan, a ja sam krenuo trčati za njom.
Zastala je kod ulaza. Dotrčao sam do nje. Stajala je tu s otvorenim ustima i buljila prema groblju. Nasred groblja, u potpunom mraku, jedan od grobova svijetlio je kao da je pod reflektorom. Sav od bijelog kamena, s velikim buketima ljiljana i bijelim svijećama izgledao je kao priviđenje iz lošeg horora.
Nije me ni skužila. Krenula je prema njemu kao hipnotizirana. Trčeći. Kroz labirint grobova od kojih su neki bili nedovršeni, bez ploče na sebi, izgledajući kao otvorena, mračna betonska usta.
Kad sam je stigao, već je pričala s anđelom. Malim bijelim mramornim anđelom koji je klečao nad pločom i slikom klinca od nekih desetak godina.
- Šta si takav? - govorila je i gledala u njega - Nisam zla, stvarno nisam zla. Pa šta ako pušin i pijen, nije to ništa loše… Pa nemoj bit takav! - skoro je plakala.
Kao hipnotiziran gledao sam u sliku od klinca i osjećao se kao govno. Kao malo, jadno, napušeno govno. Puka sam.
- Ivona, jeben ti Gospu! Diži se! - povukao sam je za ruku. Tek tad me skužila i vrisnula. Počela je trčati i vrištati “Vrag! Vrag!” i što sam joj bilo bliže, to je histerija postajala veća.
Crni mantil lelujao je oko mene dok sam trčao, a ona je brijala da je progoni Vrag i vrištala. Stigao sam je tek nakon stotinjak metara, u šumi, u totalnom mraku. Kad sam je uhvatio i pribio na stablo, zaurlala je kao da je kolju. Opizdio sam joj plesku.
Tek je tad skužila gdje je. Počela je plakati i grliti me. Onda ja nju.
- Smiri se. Smiri se. Sve će bit OK. Samo se smiri, molim te. - govorio sam i prelazio joj rukom kroz kosu.
Počeli smo se ljubiti.
Denis Lalić
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati