Pušiona: Moja sudbina – priča o Jozi K.

Piše:
ponedjeljak, 4.10.2004. 15:44
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: Moja sudbina – priča o Jozi K.

OVA PUŠIONA tužna je priča o malom čovjeku, Hrvatu i katoliku Jozi K. rođenom krajem pedesetih godina prošlog stoljeća u malom pitoresknom selu dalmatinske zagore.

Priča počinje krajem šezdesetih godina kad je Jozo imao desetak godina kada ga je stari odvukao u planinu po drva. Međutim, to nije bio obični odlazak po drva. Stari je to više zamislio kao predavanje iz povijesti.

Kad su se dovoljno makli od sela i već bili duboko u šumi daleko od potencijalnih Udbinih špijuna, stari je Jozu sjeo na kamen i počeo mu pričati o partizanima i ustašama.

Jozu je malo zbunilo sve to. To što mu stari prosipa totalno drugu priču od učiteljice u školi i što su partizani odjednom postali bed gajsi, a ustaše bliža i daljnja rodbina te prijatelji. Opet, riječi starog se nikad nisu dovodile u pitanje pa je sve to skupa Jozo uzeo zdravo za gotovo.

Stari je završio predavanje time što je Jozi dao do znanja da o svemu tome mora šutiti. Objasnio mu je da bi obitelj mogla doživjeti ekipni najeb ako mu šta izleti jer su svugdje okolo Udbini špijuni koji jedva čekaju da u zatvor speglaju sve što ima veze s ustašama.

Tako je naš Jozo odrastao u paranoičnoj atmosferi gledajući u učiteljici, poštaru, teti u dućanu, doktorici, predsjedniku mjesne zajednice i svim ostalim javnim djelatnicima potencijalne Udbine špijune.

U takvoj je atmosferi naš Jozo završio i srednju školu, a onda se zaposlio u državnoj firmu i vrlo brzo dogurao do viših pozicija što ga je malo zbunjivalo s obzirom na činjenicu da nije bio u Savezu, ali nije se puno bunio.

Kad je zaradio dovoljno love, Jozo se odlučio baciti u privatni biznis. Bilo je to početkom osamdesetih godina kad je turizam počeo doživljavati svoje zlatne godine i Jozo je, kao pravi čovjek, Hrvat i katolik, odlučio otvoriti disko-klub.

Zbunilo ga je i to što u jednoj zemlji s totalitarnim režimom može dobiti dozvolu za privatni biznis, ali ni tad se nije puno bunio. Imao je Titovu sliku u disku (Moralo se, jebiga!, reći će puno godina kasnije.), puštao sve samu rokiju, ševio turistkinje iz svih europskih zemalja, kupio njemačko auto i postao jedan od bogatijih ljudi u kraju.

A onda se sve to zamalo srušilo. Dobio je poziv da se javi u policisjku stanicu. Mislio je da se radi o još jednoj pizdariji u disku (rulja bi se svako malo pošibala), ali kad je došao u policijsku stanicu tamo ga je dočekalo iznenađenje.

Za stolom je sjedio tip u civilu, a do njega tip iz porezne uprave ili kako se to već tada zvalo. Ponuda je bila jako jednostavna – počet će raditi za Udbu ili će izgubiti radnu dozvolu.

Vlasnici ugostiteljskih objekata tad su bili među prvima na Udbinoj listi želja jer su mogli prijaviti sve one koji bi se naroljali kao letve pa u alko-domoljubnom zanosu počeli pjevati "Ustani Bane" ili brijati da će razbiti Titovu sliku što su tada bile dosta česte pojave.

Naš Jozo K. odlučio je zajebati starog. Radilo se o biznisu i nije mogao dozvoliti da mu sad tamo neka ideologija sjebe sve poslovne uspjehe i disko je nastavilo raditi punom parom. (Moralo se, jebiga!, reći će puno godina poslije.)

A onda su došle demokratske promjene. Jozo se kao pravi ČKiH odmah učlanio u HDZ i osnovao lokalnu podružnicu iste. Odmah je, kao pravi domoljub, zatvorio disko i otvorio restoran zvučnog imena Croatia s crveno-bijelo-plavim jelovnicima.

Onda je počeo rat pa je kao pravi domoljub povukao sve moguće veze da ne ide u istog smatravši da je korisniji u pozadini.

U pozadini je, u početku, kao i svi tadašnji pravi domoljubi malo švercao kalašnjikove (Bio je rat, jebiga!, reći će puno godina poslije.), a onda je skužio da postoje i puno unosnije stvari od toga pa je zaplivao u privatizaciju.

Plivajući kroz privatizaciju, ni ne sluteći je zakačio jednu puno veću ribu pa se opet našao u govnima.

Ovaj put mu na vrata nije pokucala Udba nego jedna od novih tajnih službi kojoj sad ne znam točan naziv. (Bilo ih je milijun, jebiga.)

Cro-Udba mu je dala ponudu koja se ne odbija. Ili će se ispričati velikoj ribi i odustati od projekata na koje je zabrijao ili će biti otkriveno da je radio za Udbu, bit će mu zatvoren restoran i tako dalje i tome slično.

Naš Jozo K. nije se puno bunio. Odmah je pristao na sve i povukao se iz spomenutog privatizacijskog projekta. A onda je usput počeo i raditi za spomenutu službu. (Moralo se!, reći će puno godina poslije.)

Njegova odanost uskoro je bila nagrađena pa mu je karijera, kako poslovna tako i politička, počela strelovito napredovati.

Nakon rata i poraća bio je jedna od najmoćnijih riba u svom kraju, kako politički tako i poslovno. Pustio je korjenje toliko duboko da ga ni najnovije demokratske promjene, one Račanove, nisu mogle iščupati.

Jozo je i danas jedna od moćnijih riba u svojoj regiji, a jedna od svih tih silnih političko-poslovnih aktivnosti koje obavlja je i visoka pozicija u lokalnoj upravi HEP-a.

Sad ovdje ide izvadak iz novina:  

HEP-ova akcija traje tek desetak dana, a već su zaprimili brojne prijave o kradljivcima struje.

Naime, prijavom osobe koja neovlašteno troši struju može se zaraditi do 3000 kuna na osnovi Pravilnika Hrvatske elektroprivrede.

Prijavitelju kradljivca struje jamči se zaštita podataka, a nagradu (ako je prijava utemeljena) dobiva tek nakon što se od nelegalnog korisnika naplati iznos za ukradenu struju.

Prijavitelj dobiva nagradu samo u visini pet posto naplaćenog iznosa od kradljivca, ali on ne može biti manji od 100 i veći od tri tisuće kuna, piše Večernji list.

Što će Jozo K. reći puno godina kasnije, pitanje je koje ostaje otvoreno.

  Profil Denisa Lalića

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije