Pušiona: Neka malih Hrvatića

Piše:
ponedjeljak, 8.3.2004. 17:06
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: Neka malih Hrvatića

I TAKO sam kao pravi vitez za medije jedne ultradesničarske stranke cijelo to popodne proveo pred televizijom da, je li, skupim prve dojmove i postavim strategiju daljnjeg djelovanja.

Gledao sam televiziju i razmišljao o Sanaderovoj kampanji i ponašanju HDZ-a nakon izbora. Sve to skupa izgledalo je, a evo i dalje izgleda, kao da im je medijski vitez konstantno na kokainu. Mislim, vidiš Sanadera, sve on zna, sve on može, može i Srbima čestitati Božić, može i u Europu kad se baš potrudi, ma može i cijelu Hrvatsku pokrenuti. Opet, znaš da sve to nema nikakvog realnog uporišta i da čovjek samo brije što je sve skupa tipična kokainska priča.

Ali, eto, oni su na vlasti i trebaju se, valjda, tako ponašati dok je oporba, u što se i ova moja nova stranka ima plan upustiti za četiri godine, zadužena za podjebavanje sa strane. Zato oporbeni medijski vitez za razliku od onog na vlasti, treba biti napušen kako bi što kvalitetnije podjebavao stranku na vlasti.

Tu sam onda nazvao Lokija i otišli smo zajedno do friško upoznatog dilera, Loki po travu, a ja po sredstvo za rad. Malo smo čekali ispred ulaza, paranoizirali, onda se još paranoičniji vraćali doma.

Jebiga, nije ti svejedno nosit ulicama hrpetinu trave u džepu. Ako te ulove, ode u kurac i ti, i stranka i karijera. Ali, eto, sve je dobro završilo što možete zaključiti i iz same činjenice sto čitate ovaj tekst.

Onda sam se vratio pred televiziju i zapalio. Trava je bila mrak, prava domaća - više cvijeća, manje smeća. Zapalio jednog i odvalio, ali to se dogodi uvijek kad promijenimo dilera pa se ne valja previše nadati. Prvi put se uvijek trudi da te navuče na još.

I tako naduvan, bacio se na proučavanje domaće televizije. Prvo mi je u oko upala akcija Jutarnjeg lista u kojoj oni skoro pa besplatno, uz novine,
počinju dilati i knjige. Eto za triest kuna. To me oduševilo iz više razloga.

Prvi je taj što će oni, eto, prosvjećivanjem svekolikog puka, olakšati posao meni kao vitezu za medijska pitanja jer je lakše raditi s načitanim
narodom. Odmah sam vidio scenu sa sela i suside kako na balotama pričaju o "Imenu ruže".

- Stipe, je li oni slipi fratar umre na kraju?
- Ne znan, nisan još doša do tu, ostalo mi je još pedeset stranica. To ću večeras prije nego pođen leć.
- A kako `š se dignit ujutro za na pazar?
- Jebe mi se, iđe žena zadnji deset dana, ja se uvatija knjige.

Onda se iz pozadine dere Mate.

- Stipe, oš ti igrat, jeba te bog?!
- Šta beštimaš odma koji kurac, pričan s Jozon o književnosti.

Onda Jozo nađe novu žrtvu.

- Marko, jesi pročita Starca i more?
- Jesan, boga mi, srića nije duga.
- Ma jes vidija ti to? Bidni čovik se satra za uvatit ribu i svu mu je morski pasi izili.
- A šta ćeš, tako ti je to. Sićaš se Špire pokojnega? Tako ti je i on. Cili se život sudija s braton oko onoga komada zemje i kad ga je dobija, posadija kivije, i taman kad su tribali rodit, udrila krupa i doti jednoga mu je đava odnija.

Onda opet Mate.

- Jozo, baloton ću te potegnit, oću Isusa mi! Pusti, boga ti, jude da igraju!

Druga dobra stvar s tom akcijom je što će jako dobro djelovati i na urbanu populaciju. Evo, recimo, ja već par mjeseci razmišljam kako bi trebao kupiti par stolica. I onda računam, Eco ima oko 400 strana, za 90 kuna mogu kupi tri i eto ti stolice. I tako malo pomalo, od ovih ostalih knjiga raditi kolekcije. Pa da gosti kad dođu mogu birati da li će sjesti na Eca ili možda na ruski realizam - dva Tolstoja, Dostojevski i Gogolj. Dobiješ avangardan namještaj, a nisi puno potrošio.

Onda sam se, kao pravi vitez za medijska pitanja, prebacio na politiku. Jer, kad je narod već načitan i prosvijetljen, treba mu i nešto konkretno reći.
Prebacujem na Sabor, a za govornicom Arlović. Onako napušen, nisam ga ništa razumio, govor mi je izgledao ovako.

Bla bla bla proračun bla bla bla Zakona o proračunu. Bla bla proračun bla. Bla proračun. Proračunski bla bla bla bla bla bla bla proračun. Bla bla bla proračuna bla bla proračunu. Bla bla bla bla o proračunu bla bla bla proračun. Bla bla bla proračunom. Bla bla bla i proračun. Bla bla bla proračunskog bla bla bla. Bla bla bla proračun bla bla bla Zakona o proračunu. Bla bla bla bla bla proračun bla. Bla bla bla bla bla bla proračun. Bla bla bla bla proračunom bla bla. Bla bla bla bla bla bla proračun.

Iz čega sam zaključio da je proračun jako bitna stvar o kojoj oporba govori i da bi vjerojatno trebalo svekolikom puku nešto pričati o cijeloj stvari. To moram reći rođaki čim se vidimo.

A onda je za govornicu stao novi ministar Šuker i kao odgovor Arloviću počeo.

Bla bla bla naplata bla bla bla o naplati. Bla bla naplata bla. Bla naplatom. Naplatiti bla bla bla bla bla bla bla naplata. Bla bla bla naplatom bla bla naplata. Bla bla bla bla o naplati bla bla bla naplata. Bla bla bla naplatom. Bla bla bla i naplata. Bla bla bla naplaćenih bla bla bla. Bla bla bla naplata bla bla bla o naplati. Bla bla bla bla bla naplate bla. Bla bla bla bla bla bla naplata. Bla bla bla bla naplatom bla bla. Bla bla bla bla bla bla naplata.

Iz čega se dalje da naslutiti da se nova vlast uglavnom bavi naplatom i da joj priča o proračunu nikako ne odgovara, zato je treba kritizirati
korištenjem imenice proračun u svakoj rečenici.

A onda sam se sjetio da mi, kao ultradesničari, trebamo raditi na natalitetu i osvrnuo se na dosadašnju priču o istom.
 
Najprije sam se sjetio kako se početkom rata, kad god bi se rodilo novo dijete, čulo `Neka malih Hrvatića, trebat će nam.` Na što se pri tom mislilo, zna se. Kao, izginut će ih hrpa pa nek se rode novi. Nek ih ima za, je li, pričuvu, zlu ne trebalo. Država ih treba.

Sad se, opet, čuje priča `Šta će nam ceste ako se za koju godinu neće imati tko voziti njima?` Država treba klince.

Tako da je očito da ljudi moraju praviti klince zbog dobrobiti države. Mislim, barem se do sada prodavala takva priča.

Tu sam se malo zamislio. Kojoj populaciji bi se trebalo s tim obraćati? Mladim ljudima. Da li mladi ljudi puše priču o državnim potrebama? Ne. Čim se bave mladi ljudi? Svim i svačim i pušenjem trave.

Dakle, upotrebu klinaca treba konkretizirati. Tu sam se sjetio Lokijeve i moje paranoje kad smo išli po travu i dosjetio sam se rješenja.

Policija nema šanse da zaustavi dijete na ulici. Zato mladim ljudima savjetujem da ih imaju barem troje tako da je jedno uvijek doma i da ga, kad god ti prne, možes poslati do barba Lokija po paket i kad dođe kući, dati mu lizalicu za dobro obavljen posao. Sve to uz slogan `Neka malih Hrvatića, trebat će nam!`

Sad netko može popizditi na mene i reći kako bih zloupotrebljavao klince. Da, bih, ali ako netko brije da bi mogli poslužiti za nekakav rat, onda je to što ja brijem da ću ih poslati po travu prava pizdarija.

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije