Pušiona: Nema bolje od naše policije

Piše:
ponedjeljak, 8.9.2003. 13:24
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: Nema bolje od naše policije

KRENUT ćemo od početka. Većina studenata kriminalistike su najprije studenti, a onda kriminalistike. Isto je i s ostalima. Što bi Cheef iz Southparka rekao "Derz tajm end plejs for evriting end ic kold kolidž."

Ima i ekipe koji su recimo najprije književnosti pa onda studenti, najprije arhitekture pa onda studenti, kriminalistike pa onda studenti. Takvih je nekih desetak posto i oni se nazivaju genijalci koji kasnije dosta intezivno proživljavaju krizu srednjih godina. To je ono kad se sa pedesetak godina zapitaš gdje si bio i što si radio.

A čime se studenti u Hrvata bave? Reći ću samo da sam u četiri godine života po studentskim domovima upoznao možda pet ljudi koji nikad nisu zapalili. Svi koje sam znao su duvali, ili intenzivno ili turistički. A znao sam popriličan broj ljudi.

Tako da ti se u jednom momentu učini da postoje samo dvije skupine ljudi, oni koji travu prodaju i puše i oni koji je samo puše. To, naravno, dok si student okružen drugim studentima. A te rijetke čistake proglasiš iznimkama koje potvrđuju pravilo i budućim stupovima društva. Istina, više stupovima nego društvom.

Jedan od tih dilera bio je i Cimi3. Tako smo zvali tu ekipu iz te četverokrevetne sobe. To su bile sobe za socijalne slučajeve koji ne bi ostvarili pravo na regularne sobe. Bilo ih je četvoro u njoj. Nadimke smo im davali po redosljedu useljenje. Ovaj je uselio treći i postao Cimi3.

Nije bilo ništa čudno u tome da čovjek dila. U principu je na svakom katu bio barem jedan, ali ovaj je studirao kriminalistiku.

A kad čovjek dila, onda se silom prilika počneš intenzivnije družit s njim. Pogotovo ako živi na tvom katu. Tako sam se počeo kompati s Cimijem3. Tip je bio sasvim OK. Nije puno pričao, a kad bi pričao teme su bili narkotici, partiji i konobaranje. To je ljeti radio. Dakle, imali smo dosta zajedničkog.

Da skopčate o čemu se u ovom tekstu zapravo radi, prepričat ću vam jednu situaciju. Bila je nedjelja popodne i standardno sam dopilio do Cimija3 po piz. Nije imao i već je lagano pizdio.

- Nazvao sam već trojicu s faksa. Nemaju.
- Šta, ima još budućih murjaka šta dilaju?
- Dila mi pola godine, samo me nikad nema na faksu pa ih ne znam sve.
- Sereš.
- Ozbiljno, a nisam još upoznao tipa s faksa koji ne duva. Jebiga, moraš se upoznati s budućim poslom.
- Je, seri nekom drugom.

Uspio je srediti nakon sat vremena za dvije-tri đoke, od frenda s faksa, naravno. Dva dana kasnije stiglo je i 200 grama za daljnju distribuciju. Pogađate, od kolege s faksa.


Priču sad selimo u Trogir. Ovo ljeto u Dalmaciji je bilo poprilično zajebano. Naime, negdje krajem sedmog je u Splitu zapljenjena ogromna količina grassa. Mislim čak da se radi o oko stotinjak kila. Tako da je cijeli Split, a i okolica doživio mjesečnu nestašicu. Nigdje grassa. Ni na Brdima iza škole, ni na Skalicama iza škole, ni na Plokitama u parku, čak ni u Getu. Pa smo se pucali spidom.

Enivej, bio u Trogiru kod frenda, kupali se, a predvečer sjeli u auto i odvezli se u neku šumu, parkirali sa strane i krenuli rolati. Pušodrom spika.

On mrvi travu, miješa je s duvanom, a ja radim filter, kad nam se policijski motor parkira iza leđa.

- Bacaj! – urlam totalno sjeban.

Ovaj me gleda mrtav-hladan.

- Smiri se, jebate. To mi je prika.

Tip skida kacigu, silazi s motora i dolazi do nas.

- Daj mi dokumente!
- Daj, Jole, odjebi! – kaže ovaj frend.
- Daj mi vozačku i prometnu da i´ stavin na krov, ako ko bude prolazija da pari ka da pišen nešto.
- A to. Drži.

Dao mu dokumente. Ovaj izvadio kemijsku i blokić i, kao, radi čovjek.

- Jebote, nigdi trave nema. Pita san i detektive, kažu da ništa nisu uvatili zadnjih deset dana.
- A u koga će uvatit kad niko nema, ovo je on donija iz Zagreba.

Upoznali se. Tip kaže da je bio na nekakvoj obuci u Zagrebu, priča kako se pucao cijelo vrijeme.

- Uuuu, dobar je, a još nisan zapalija ima pet dana. – kaže tip – Ajme gušta sad. Iden malo divljat s motorom.

Vratio dokumente, stavio natrag kacigu, upalio rotaciono svjetlo, sirenu i startao tako da mu je pola gume ostalo na asfaltu.

- A tipa! – kažem.
- Ma OK je Jole. Sređuje samo priko mene ili priko ovih šta rade s njin. Crnjak mu je uzimat od bilo koga jer je mal grad pa se sve brzo sazna, a, ka, prometni je pa ne zapljenjuje.
- Koliko često mu rješiš?
- Skoro svako tri dana kad ima. Znaš koje san sranje frendu bija složija, usra se ka grlica.
- Šta?
- Upa mi Jole da mu rješin, a u civilu bija. A meni odma ideja, znaš da samo o pizdirajan razmišljan. Pitan ga ima li značku, ovaj kaže da ima. Ludilo. Odveja ga do frenda, pozvali ga sa strane i tamo Jole izvadija značku. Da vidiš kako se tip usra. Gleda Jolu pa gleda mene, a na faci totalna paranoja. Onda meni uletija da kako san mu to moga napravit, skoro se rasplaka. Kad san mu reka, zamalo me šakon probija.

Na povratku smo vidjeli Jolu kako kako stoji pored auta zagrebačkih tablica i gleda ženu od nekih dvadeset pet kako prekopava po prtljažniku.

- Ala, zabrija je. – kaže frend – Sad će je upirat po ure, a onda će je natirat da mu plati pivu i pustit je.


Iz Trogira idemo dalje do Zadra. Otišao se do frendice zajebavati jedan vikend. Živjela je u studentskom domu. Prvu večer smo se naroljali pelinkovcem i divljali ol najt long. To divljali shvatiti uvjetno jer je oko jedanaest grad već prazan tako da smo zujali po plaži do pet ujutro.

Sljedeću večer smo, naravno, bili apsolutno krepani i za šta. Samo smo ležali na krevetu kao dvoje zombija i slušali neku mjuzu, sjebaniju od nas.

- Imaš za zapalit? – pita.
- Nemam, imaš ti koga ko može rješit?
- Iman frenda jedenog, ali on je na drugom kraju grada?
- Zaboravi, ne mogu se maknit. Kako po domu nema nikog?
- Ma ima jedan tip, ali je vikendom doma.

Muk.

- E, znan murjaka jednog šta nan može sredit. – kaže ona.
- Šta, dila?
- Ma ne. Upoznala sam ga preko frendice i malo je puka na mene, kužiš?
- I sad radi sve šta mu kažeš? Zakon! Zovi.

Uzela mobitel.

- Ej, srećo, je li radiš?
- …
- Ima li problema po gradu?
- …
- Nego, ljubavi, …znaš sam šta meni triba.
- …
- Pa zapljeni nešto! Jesi murjak ili nisi? Ajdeeee, pliiiiz, baš mi je napeto. Učin i sad san prestala, a ne mogu zaspat. Pliiiiz, za mene.
- …
- Može, srećo, nazovi, bit ću u sobi.

Poklopila. Blokali od smijeha. Nakon pola sata zvoni joj mobitel. Tip je prepatrolirao cijeli grad, zaplijenio negdje pola piza. Tipu, kao, oprostio, uzeo mu dim i donio joj pred dom. Šta ti je ljubav!


Iz Zadra se vraćamo u Zagreb. U OTV. Subota navečer, klasična šema. Doktor Mate i ja. Svaki na dva botuna. Izlazimo na teresu, sjedamo i čilamo. Do nas dva tipa, a izgledaju gore od nas. Blijedi, ispijeni, zgužvani i tako dalje.

Mate se odmah ušprehao s njima. On inače ima tu sposobnost da ljudima na brzinu postane simpatičan. Tako kad kupuje cigare to obično potraje desetak minuta jer su ušpreha s tetom u dućanu o vremenu i venama na nogama. Na kraju joj kaže što joj je dobro protiv toga.

Nakon desetak minuta, tipovi nas zovu s njima. Sjeli u auto, ovi izvadili iz pretinca piz i krenuli rolati. Prva liga, kontam.

Kasnije su nam priznali da su murjaci. U civilu.

- Šta, vi kao radite sad?
- Ma ne, došli smo na parti.
- Idete po partijima?
- Da, idemo u Dubrovnik sljedeći vikend.
- I pucate se?
- Normalno. Nosimo dolje dva grama koke, pet spida i dvadeset bombona. To nam je za dva dana.
- Boli vas kurac, ne možete najebat.
- Da, zaustave nas, pokažemo značke i nastavimo.
- Pa je li zajebavate rulju. Mislim, je li zapljenjujete?
- Nisam nikad. – kaže jedan – Dobro, samo jednom kad je bila racija, ali onda sam morao. Mislim, ne volim klince zajebavati. Oni to samo gutaju. Ono, rade loše samo sebi pa mi glupo.
- Kul. – kažemo.


A kad već cijeli tekst pričamo o muriji, onda bi bilo u redu da odemo i u samo središte zbivanja. U odjel za krim-medicinu u kojem je doktor Mate stažirao neko vrijeme. Sad je na Vrapču i kaže da bi rado ostao tamo. Zbog najboljeg izbora ljekova.

Uglavnom, taj odjel za krim-medicinu je jedini odjel s blindiranim vratima i zaštitarima. Zato što se tamo odlaže sve što se zapljeni. Barem jedno vrijeme, dok se testira i tako dalje.

Dok je stažirao, eksperti s odjela radili su na testeru za hašiš i travu. Imao bi funkciju alkotesta samo bi reagirao na ovo dvoje. Uglavnom, složili su napravu i trebalo ju je testirati.

Procedura je sljedeća. Nazovu policiju i ova dovede u labos nekog registriranog đankija koji im onda služi kao pokusni kunić što ovom i ne padne tako teško.

Uglavnom, doveli su lika tamo, ovaj je izvadio rizle, oni su mu dali komadić šita i postavili se kao da su u kazalištu. Tip je rolao joint okružen s pet doktora i dva murjaka. Vjerojatno se i on osjećao kao u kazalištu. Jedino što je rekao cijelo to vrijeme bilo je, polusramežljivo, "Dobar je."

Kad je završio s jointom, dali su mu tester.

Nije radio.

denis_lalic@yahoo.com

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije