Pušiona: Nije pas beštija, a nekad i je

Piše:
ponedjeljak, 6.10.2003. 14:15
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: Nije pas beštija, a nekad i je

JA SAM stvarno imao idilično djetinjstvo.

Odrastao sam na selu, a to znači da si vječito okružen životinjama. Jer, što ljudi kažu, jebeš kuću bez pivca i psa. Naime, pivac je jebač, a pas zaštitnik, a to su karakteristike do kojih drži svaki patrijarhat.

Tako čak i u Poljičkom statutu, zakoniku seoske republike Poljica stoji sljedeće: "Ako susidova kokoš uđe u tvoj vrt, možeš je ubiti. Ako susidov pivac uđe u tvoj vrt, ne smiš ga ubit nego vratit vlasniku i uzet mu kokoš."

Prvi pas s kojim sam došao u dodir zvao se Mosor. Bila je to dobroćudna mrcina od vučjaka. Ne sjećam ga se, ali pričali su mi da me on naučio hodati. Ja bi puzao po dvorištu, a ovaj bi me onda zubima uhvatio za majicu, podigao me pa sam oslonjen na njega napravio svoje prve korake. Tako je, eto, poslužio kao hodalica. To je ujedno i jedini pas za kojeg znam da je umro od starosti.

Nakon njega smo nabavili Sokola, posavskog goniča. Tad sam već mogao i trčati tako da smo postali nerazdvojni. Pičili smo po šumama i gorama i odrastali. Sokol je bio totalni lovački luđak, napaljen na mačke. Jednom je u šumi nanjušio jazavca. Luđak je uletio jazbinu i izišao tek nakon dva sata potpuno krvav i izgrižen vukući mrtvog jazavca za sobom.

A jednom su ga susjedi napalili na neku mačku i štopali mu prolaznost. Trebalo mu je 45 sekundi da je ubije.

Da, i tome te nauče dok živiš na selu. A to je da se za životinje nije dobro emocionalno vezati jer su one, iz te perspektive, ili hrana ili besplatna radna snaga ili, poput pasa, pomoćno oružje u lovu ili "obrani doma".

I to te uče najbrutalnijim metodama. Mali rođak mi je tako nedavno zamalo ubio lokalnog mesara. Malac se skompao s kozlićem, a onda je došao nekakav svetac i kozlića je trebalo ubiti. Mesar je došao i uredno počeo s klanjem ni ne sluteći da je malac ba balkonu dva kata iznad s bundevom u ruci. Promašio ga je desetak centimetara i popio batine kakve ne pamti. Kasnije je tog kozlića morao i jesti.

Tako sam i ja pizdio kad je poginuo Sokol. Plakao sam kao kišna godina kad ga je skupilo auto kad se preko ceste zaletio za nekakvom, valjda je bila lisica.

Imao sam i konja tako da sam već s osam godina naučio jahati, ali kad su njega prodali Talijanima, nije mi bilo toliko žao kao kad je poginuo Sokol. Tek mi je kasnije postalo malo smiješno, kad sam skopčao ironiju u cijloj priči. Reinkarnirao se u mortadelu, a cijelog je života bio vegetarijanac.

A onda sam došao živjeti u Split, u zgradu na Sućidru i nije mi padalo na pamet imati psa. Mislim, susjed mi je imao posavca koji je cijelo vrijeme zavijao. Kužio sam ga, jebiga. Mislim, nisam se ni ja najbolje osjećao u betonu. Mislim, OK je kad u stanu imaš pudla, pekinezera i takve igračkice, ali goniča držati u stanu, to je, fakat, šteta.

Ali, malo kasnije sam skopčao da je on još dobro i prošao. Jer, počeo je rat i svi su počeli brijati na agresivu tako da se broj pit-bullova i dobermana u mojoj ulici naglo povećao. Vlasnici su bili ili namrgođeno-zajebani tipovi ili klinci koji su se furali na njih čije mamice su nas uvjeravale da "ma dobar je on, neće napast ako ga ne diraš."

S tom konstatacijom je završilo i klanje na školskom igralištu. Tip je šetao pit-bulla, a postariji bračni bar nekakvog pudla. Uglavnom, trajalo je desetak sekundi. Pit-bull je pudlu zagrizao kralježnicu i samo tresnuo glavom. Starci se rasplakali na licu mjesta. Tip je konstatirao da je, pazi sad, pudlica prva počela i otišao.

Tu sam tek skopčao ono što je odraslima svima bilo jasno, a to je da je pas slika vlasnika, isto kao auto, kao odjeća, kao kalašnjikov i bowie-nož kojeg su tad svi furali po ulici.

Nije on, jebiga, ni za što kriv tako da su svi oni tipovi koji su tada potezali ganove na pse, zapravo promašivali mete.

A onda sam naletio na psa, isto pit-bull, o kojem bi se u stilu Jacka Londona, dalo napisati roman. Njega mi je, fakat, bilo žao.

Naime, negdje u okolici Knina Arkan je imao uzgajalište pit-bullova za borbe. Naravno, kako dolikuje glavnom Deliji i jebaču, uzgajao je najzajebaniju vrstu. Tigrasi s crvenom njuškom. Ujedno i najveći pit-bullovi do kojih se može doći.

Onda je krenula Oluja i dva takva pit-bulla su neki naši tipovi pokupili kao ratne suvenire. Jedan je završio u mom kvartu. Tip ga je šetao okolo, maltretirao na razne načine jer je znao da je ovaj istreniran da napada samo pse. Stvarno, taj pas, koliko god da je izgledao zajeban, nikad nije pokazao ni najmanju namjeru da napadne čovjeka.

Završio je tragično. Tip se, kao i većina te ekipe iz ulice koja je pukla od rata, navukao na žuto. Onda je psa dao dilerima za hors. Sad, da su to bili samo dileri, ne bi bilo beda. Kurčili bi se s psom i, koliko-toliko se brinuli za njega. Kao za auto, recimo.

Međutim, ovi tipovi su isto bili navučeni tako da im je on često služio za liječenje krize. Onda bi ga u prolazu između zgrada natjerali da zagrize gumu od auta koja je visila na nekakvom lancu, a svi znate da pit-bull kad zagrize ne pušta. Onda bi on, okačen zubima, visio na toj gumi, a ovi bi ga lupali šakama, nogama, šipkama ili čim bi već stigli. Unatoč svemu tome, nikad ih nije napao. Ne znam kako je završio, ali nadam se da je mrtav.

Zadnji susret s pit-bullom imao sam ovo ljeto. Rođak mi, naravno, ima jednog. Paradoks s tim susretom bio je sljedeći – do susreta uopće nije došlo. Rođak mi je samo jednom rekao: "Ma znaš, rođak, neugodno mi je malo, pozva bi te ja doma kod sebe, ali se bojin radi pasa. Ne smi u kuću niko koga ne zna. Zadnji put je pandura zamalo zakla. Jebiga, istrenira san ga tako."

Tako da mi je, od svih pasa, pit-bullova nekako najviše žao. Zajebavaju ih po medijima, zajebavaju ih uživo, a oni ni krivi ni dužni, zbog izgleda i reputacije, obično završe s nekim zajebanim tipovima i postanu zajebani poput njih. "Svaki čovjek je dobar, ali ga društvo kvari", reći će Krleža i majka svakog narkomana. Kad su ljudi u pitanju, to ne pušim, ali pas je ipak samo beštija.

Tu dolazimo do mog novog crno-bijelog dlakavog cimera. Imao je stvarno zajebano djetinjstvo. Živio je s nekim starim alkosom koji o njemu nije vodio ni najmanje računa, a tu i tamo bi ga probio nogom ili drvetom ili već nečim. I baš kad ga je pomislio ubiti pojavila se moja tadašnja cimerica i skupila ga.

Došao je do nas pun krasti, prljav, totalno sjeban i isparanoiziran. Onda ga je ona odvela veterinaru, cjepila ga i počela se brinuti o njemu. Ovaj je bio najsretniji na svijetu. Toliko sretan da mi ga je bio pun kurac. Odbijao se od zidova kad je bio u stanu, svako malo dolazio do mene ili nje s ispelaženim jezikom, čim bi netko otvorio vrata, želio je vani. Ono, nemoguć.

A vani ga nisi mogao zaustaviti. Dovedeš ga na livadu i pustiš i za pet sekundi nemaš pojma gdje je. Ili je u nekom jarku, ili naganja nekakvu kuju. Doma se uvijek vraćao ili potpuno blatnjav ili izgrižen. Ono, hipersretan i hiperaktivan.

A onda su oni dvoje odselili u Split. I visili, uglavnom, s mojom ekipom. A te ljude ste već upoznali iz Pušiona. Aktivnost im se svodi na duvanje i gledanje filmova, na vječito konstatiranje kako je sve u kurcu, na petosatno ispijanje kava, izražavanje samoglasnicima, a sva tjelasna aktivnost na razmišljanje o seksu.

I nakon, eto, godinu dana Splita, jučer su se vratili. Odmah mi je bilo nešto čudno u njegovom ponašanju. Nije se zaletio na mene, nije divljao, nije pokazivao želju da ide vani naganjati kuje. Ništa. Sasvim skulirano je ušetao u stan i legao na pod.

- Koji mu je kurac? – pitam je.
- Ništa, šta je?
- Pa cili je flegmatičan, ne daje znakove života.
- A to. Ma dobro mu je, voli ljenčarit zadnje vrime.

I tako mi je ležao do nogu dok sam duvao i gledao film, a onda se ona sjetila da mu nije dala tabletu. Čim ih je izvadila, ovaj je poskočio kao da vidi pseću Pamelu Anderson. Čvaknuo je tabletu i nastavio ležati na podu.

Ja blokao od smijeha.

- Šta je, pasu jedan, navuka si se? Sjebala te malo atmosfera doli?

Ovaj je okrenuo glavu i složi facu na kojoj je pisalo: "Daj, brale, zaaaaakon mi je, nemoj me jebat nego gledaj film."

I tako smo ja naduvan, a on natabletiran gledali film. Oko jedanaest smo naručili picu, pojeli je i nastavili sa sljedećim filmom. Do dugo u noć.

Što bi Bogart rekao: "I think this is begining of a beautifull friendship."

Pogledajte profil Denisa Lalića

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije