Pušiona: Pjesnička katarza ili Bore Lee je uspio
NESTAŠICA je u gradu. Trave ni u jednog dilera, a ići sve do Gorice ili Dubrave i opet riskirati da ni tamo nema se, blago rečeno, ne isplati.
Mislim da većina mojih čitatelja zna što se u takvim situacijama radi – zove se bilo tko za koga postoji i najmanja šansa da ima pa makar se i mrzili. Tako sam ja nazvao svog pjesnika.
Tko je iti jednom s nekim hrvatskim pjesnikom proveo više od pola sata, zna da to nije baš lijepo iskustvo. Naime, što se dogodi s njima? Dok nisu pjesnici su sasvim OK, ali je li lola izdao knjigu, odmah pomisli da je u pičku materinu bitan makar mu knjigu, u principu, pročita samo rodbina i par prijatelja.
Tako je bilo i s ovim mojim pjesnikom. Čovjek se družio sa mnom mjesecima, slušao sve te moje priče, a onda mi ukrao likove, priče pretvorio u pjesme i izdao knjigu bez da se i zahvalio. Onda sam ga, naravno, odjebo i počeo se ponašati kao da ne postoji. Jedino sam s Krlom vario od smijeha kad je ovaj skužio da je netko napisao pjesmu o njemu.
Ali eto, TRAVA – KONEKTING PIPL!!! I nazovem ga, a kaže on da ide gledati Boru Leea u Močvaru i da idem s njim i još kaže da će mi poklonit pedeset kuna dima. Načisto me iznenadio.
Nalazimo se pred Močvarom.
- Šta ima? – pitam.
- Ide mi knjiga na nekakav UNESCO–ov međunarodni natječaj za poeziju.
Ja zamalo blokao.
- Šta? Sad te ne smin probit nogon jer si pod zaštitom UNESCA? A jake države kad je ti predstavljaš.
- Je li moraš uvijek biti tako ciničan?
- Ej, nemoj srat! Sad mi još i književno pričaš. Nego, ide li prodaja?
- Prodalo se stotinjak komada.
- Jak si, nema šta. Neću ti reć koliko ljudi čita Pušionu da ti se ne odrazi loše na emotivno stanje. Nego, zajebi to, ae u WC srolaj.
- Srolaj ti, ja neću duvat.
- Molim?!?! Šta? Sad si, kao, bitan pa paziš na rejting?
- Ne, moram odgovoriti na jedan mejl kad dođem doma.
- A, kao, ne možeš napušen?
- Nije da ne mogu nego ne želim. Pazim što pišem kad mi je stalo do nekog. Recimo onog tko čita taj mejl.
- E vidiš, to je bitna razlika između nas dvojice. I dobro je šta ti paziš, više trave meni.
- Dena, s tobom sam pet minuta i već mi ideš na živce.
- I ti meni, ali se ne bunim.
I tako, ja srolao, zapalio i počinjemo gledati Boru Leea. Za one koji ne znaju, radi se o redikulu iz Sinja koji VHS-om snima kung-fu filmove na koje okidaju svi koji ih vide. Pogotovo ako su naduvani pritom. Puštaju ih u Močvari, a u Kliku se može naručiti DVD od kojeg cijeli prihod ide Bori koji je, kad nije kung-fu majstor, socijalni slučaj. Ukratko, to morate vidjeti i kupiti!
- Ovo je genijalno! – prosipa pjesnik cijeli oduševljen.
- Nije baš da je genijalno, ali je zabavno. – kuliram ga.
- Čovječe, ovo je hrvatski Forest Gump!
- Dobro je, smiri se, jebote!
- Nevjerojatno, ali čovjek je uspio. Unatoč svemu, ostvario je san.
- Koji ti je kurac? Gledaj i smiji se!
- Pa jebote, čovjek cijeli život sanja da postane kung-fu zvijezda i evo, dvije večeri za redom je napunio Močvaru. Kužiš, uspio je mada svi i dalje briju da je redikul.
- Dobro, jebiga, ali šta si se ti toliko uzjeba oko toga? Koji ti je kurac? Odakle ti taj optimizam, jebote? Prije si samo sra po svemu, gore nego ja.
- Nije bitno.
Završava film, dolazimo do šanka. Ovaj neće ni da pije, mora odgovoriti na mejl. Uglavnom, ostavljam ga za šankom, ulećem u zahod i rolam. Vraćam se, a pjesnik spika s nekom sasvim zgodnom šarenom djevojčicom. Upadam, a ona se povlači.
- Oš ti uprit ovo?
- Neću.
- Ajde reci da je zbog mejla da ti odma mogu reć da si debil.
- Da, zbog mejla.
- E, stvarno si debil. Pa koji je kurac s tim mejlom?
- Moja stvar.
Tu sam ja počeo zbrajati stvari – ne duva, ne cuga, pun je optimizma i odjebo je sasvim zgodnu žensku.
- Sereš!!!
- Molim?
- Puka si na neku žensku s kojom se dopisuješ!! Je li je barem znaš?
- Pa, ono, dopisujemo se već skoro mjesec dana i...
- I... šta? Di živi?
- U Londonu.
- Jebeš me ako si ti normalan!!! Odjebo si ovu zbog neke koju nikad nisi vidija uživo i koju, ako i skuvaš, nećeš pojist. Znaš ti di je London?
- Znam.
- Jebo mater, stvarno si čuđenje u svijetu. Ali, čovječe, i kad dođe, otić će za par dana, a odakle tebi, jebote, lova za spičit do Londona, a moga si s ovom radit šta oćeš?
- Jesi ti ikad bio zaljubljen ili i inače tražiš razloge da ne budeš?
- Nemoj mi te pjesničke fore uvaljivat!! Kako moš puknit na žensku koju ne znaš?! Jebote Petrarca, da te jebo!
- Mogu. I molim te, prekini s tom pričom. Ja se barem ne userem kad treba pokazati nekakve osjećaje. A ti si, eto, macho-Hrvatina koja zna o ženama sve, ali samo do momenta kad bi trebao priznati da ti je stalo. Onda se usereš i uvijek nađeš dobro pokriće za prekinut stvar. Dena, ti si ustvari pička.
- Dobro, pjesniče, ali barem ne pretjeram s emocijama ko ti pa da poslije razmišljam kako bi se bilo zgodno ubit!
- Da, ali nemaš muda ni probat. Kužiš, pička si.
- Pjesniče, prekini srat, jebat ću ti majku!
- Samo daj. Evo ti grass. Ja moram doma pisati mejl.
Otišao. Tu sam ja totalno popizdio i krenuo razmišljati da li da se zaletim za njim, razbijem ga i zaključam u WC ili da jednostavno odem doma i zaplim. Onda opet, kad te netko uspije ovoliko raspizdit, onda obično znači da je u pravu, a to i nije tako lako priznati. Uglavnom, vjerovali ili ne, odlučio sam mu pomoći. Vadim mobitel i zovem ga.
- Šta sad hoćeš?
- Može primirje?
- Reci.
- Ovaj... ja bi ti pomogao.
- Molim?
- Pa pisati mejl.
- Odjebi, napušen si.
- Ozbiljno ti kažem, imam osjećaj da ćeš zasrat stvar.
- Kako to misliš?
- Pa sjećaš se one šta si joj nabomboniran slagao hvalospjeve pa se zamalo ubila kad su te pustili bomboni? Kužiš, zabrijat ćeš pa će se ona usrat od cijele te navale emocija.
Šutio je.
- Ili kad si puko na onu šta je imala tipa pa sam morao skupljati ekipu da te ovaj ne razbije.
Muk.
- Neću ništa ja pisat, samo ću pazit da ne zabriješ. Zasrat ćeš inače, znam to.
- OK, ali samo sugestije.
- Ti si šef!
Upadamo kod njega u stan. Najprije mi pokazuje sliku žene.
- Jebote, pjesniče, ovo je avion!
- Da, lijepa je.
- Ne, ona u Močvari je bila lijepa, na ovu mi se odma diga.
- Daj, skuliraj se!
Otvorio je mejl.
…kad bi ti napisala sto mejlova ne bi to sve uspjela objasnit. uz to sve postoji i jedan san koji sam sanjala otprilike prije 2 tjedna. (evo, jezim se dok ovo pisem..) ti i ja se vozimo u jednom jako upadljivom crnom porscheu negdje po dalmatinskoj zagori. (ne pitaj od kud sad to, znam da je nebulozno...:-))) odjednom ti skreces sa ceste na neku cestu koja je bez asfalta i vodi negdje u brda a ja na to iskljucujem radio i pustam Frederica Chopina. nakon toga se satima vozimo po tim brdima i slusamo Chopina.
- Čime se ona drogira, jebote? Vidi, fail joj zarez ispred, a.
- Dena, prestani srat, ideš mi na kurac!
- Ali jebote, Chopin i Zagora, ne ide zajedno da ga jebeš!
- Čovječe, to je nebitno, vidiš koliko emocija ima u toj njenoj nebolozi?
- A vidin da je pukla. A nisi ni ti daleko. Šta je, utroba se okreće ka na bombonu, a momak? Piši, da te vidim.
Ne znam kako, ljubavi, ali obećajem ti da ću ti jednog dana, jednog genijalnog dana, ispuniti tu želju. Obećajem ti, vozit ćemo se Zagorom u Porscheu i slusati Chopina.
- Ne valja, pjesniče! Puka si, jebote! Pa je li ti čuješ sebe?
- Dobro, kako onda?
- Može ovako.
Bejbi, skuliraj se. Nisi normalna. Dođi sebi pa ćemo onda nastaviti s dopisivanjem.
- Ne seri, Dena, stvarno si debil.
- Ali, idiote, vidiš da je pukla i sad bi ti puka zajedno s njom. Šta bi da se rasplakala, plaka zajednos njom? Ne ide tako. Tribaš je skulirat kad uleti u emocije tu hard. Da ste blizu, bilo bi OK, pukli bi se, ali na daljinu ne ide tako. Uostalom, odakle tebi Porsche?
- Dobro, ali nema šanse da to tako koncipiram. Može ovako?
Oko moje malo, ako ikad budem imao love za Porsche, obećajem da ću ti ispuniti tu želju.
- To je već bolje. Kao, OK ti je brija, ali ne valja pretjerat. Kul, ali ovo `oko moje malo` me jebe malo. Daj, stavi tu `hanibani` ili neko takvo sranje.
- Nema teorije, ostaje.
- Daj, zvuči skroz pičkasto.
- Nema šanse da to maknem.
- Dobro, jebiga, ti si šef.
I tako smo do u sitne sate pjesnik i ja slagali mejl, a kad je bio gotov, još jednom smo ga pročitali i nekako se uspjeli složiti da je to to. Ispao je puno skuliraniji nego što je on htio da bude i puno pičkastiji nego što sam ja htio da bude pa smo zaključili da bi mogao proći. Sutra sam ga nazvao.
- Je li poslala riplej?
- Da. Kaže da sam nakon ovog mejla u njenim očima dobio 1000 bodova i da sam Cosmo-kombinacija iz snova, macho-seljačina s pjesničkom dušom.
- Zakon. Kad pišemo sljedećeg?
- Ae dođi oko šest.
- Može. Vidimo se.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati