Pušiona: Postljetna depresija

Piše:
utorak, 2.9.2003. 08:34
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: Postljetna depresija

VEĆINA depresija za koje znam imaju to post u imenu. Postbombonska, postnovogodišnja, postkoitualna, postljetna… To je nekako logično jer obično te spiči kad prođe nešto u čemu si uživao. Kako bi moja baba rekla, kad svrši kurbin pir.

To s kurbinim pirom mi nikad nije bilo baš bistro. Sintagmu inače Hrvati koriste još od stoljeća sedmog za opći ršum, ludilo, vrhunsku zajebanciju i tome slično. Jednom rječju, trajniji podražaj svih osjetila s užitkom kao krajnjim i jedinim ciljem. Dobro, ovo je malo više rječi. Sad, kakve to veze ima s udajom prostitutke, to mi nije nikako bistro.

Poznavajući logiku tih istih Hrvata, može se raditi o dvije stvari. O tome da se svi vesele jer je žena, eto, kurva, a uspjela se udati što je, po toj logici, vrhunac karijere za jednu ženu. Ili, vjerojatnije, opet po istoj logici, kurve su vesele i razuzdane žene koje znaju složit vrhunski parti za razliku od pravih žena, katolkinja i Hrvatica koje će rađati mlade Hrvate i katolike i koje sapunicu u podne smatraju vrhunskim podražajem svih osjetila s užitkom kao krajnjim i jedinim ciljem.

Ako je nekom dovoljno dosadno pa se želi detaljnije pozabaviti temom, predlažem da konzultira don Antu Bakovića. Čovjek je, ako ćemo vjevoravati nekim medijima, jako dobro upoznat s obje skupine.

Sad kad smo definirali kurbin pir, možemo se vratiti na temu. A to je postljetna depresija. Ona kao i sve post-depresije ima veze s povratkom u stvarnost. Što reče pjesnik "Back to life, back to reality.", mada bi ja life izbacio od tu i ostavio samo reality.

Mislim, ni ovo kad uživaš nije nerealno, ali ljudi vole koristiti realnost za označavanje ružnih, zlih i prljavih stvari poput faksa, posla, režija pa ćemo je tako koristiti i mi.

S postbombonskom su stvari, mislim, jasne. Na partiju si, urokan, zaljubljen u cijeli svijet, svi te vole, sve voliš, osjećaš se ispunjeno, sretno i tako dalje. Odjednom, sve to prestane. Normalno da ćeš se osjećat u kurcu. Mislim, tko visoko leti, nisko pada; tko bi gori, taj će doli i sunce izlazi na istoku. Opet, tko visoko leti, više vidi. Enivej, kad te prođe, kad se vratiš u realnost, sjedneš i zapališ cigaru da porazmisliš malo o svemu. Da, opet malo naroda, dođeš sebi. Jer, cijelo to vrijeme nisi bio pri sebi. Odlijepio totalno.

S Novom godinom je slična stvar u điru. Samo su tada obiteljski preseransi i slični oblici podražaja svih osjetila s užitkom kao krajnjim i jedinim ciljem u igri. Konkretno, prežderavanje i preopijanje. Kao, svi su veseli što dolazi nova godina, a kad dođe jebu joj majku jer bi je čekali još barem sedmicu dana. Tu opet, radi se o novom početku jebiga, sjedneš i zapališ cigaru da porazmisliš malo o svemu. Da, je li, opet dođeš sebi jer si opet odlijepio totalno.

Seks je opet priča za sebe, ali sličan princip je u igri. Krv ti se prelije u manju glavu i opet odlijepiš. Recimo to blago, počneš nerealno doživljavati svijet. Zapravo, uopće ga ne doživljavaš. Vidiš, dobro ne vidiš, misliš samo na crnu rupu koja usisava materiju, a cijela priča, opet, sa Stephenom Hawkingom nema nikakve veze. Gledaš ženu ispod ili iznad sebe, enivej, i uvjeren si da u tom momentu cijeli taj Hawkingov svemir ne postoji. Postojite vas dvoje, a sve ostalo je manje bitno. Onda sve to u jednom momentu svrši i počneš se osjećati…prazno. Da, to je prava riječ. (Ne zove se ecstasy bezveze tako.) A ona bi baš u tom momentu pričala. Kao da ne kuži cijelu priču s cigaretom. A ti, jebiga, čekaš da opet dođeš sebi jer si opet odlijepio totalno. Usput smišljaš što pametno da kažeš. A to zna potrajati jer ti je mozak, uslijed nedostatka krvi, bio izvan funkcije neko vrijeme.

I, napokon, dolazimo do postljetne depresije. Dva mjeseca si na moru, s rođakom koji je nepresušni izvor narkotika, s hrpom djevojaka u ljetnim haljinicama, s dovoljno love, smješten besplatno u lukzusnom hotelu… i onda odjednom sve to prestane. Kako se u tom momentu čovjek osjeća, možete samo maštati. Kao da se nabomboniran seksao na Staru godinu i svršio točno u ponoć, a istovremeno ga pustio i bombon. Pa još gore.

Dobro, malo ćemo konkretizirati stvari. Kako sam ja poprilično nervozna osoba to mi mozak procesira stvari barem mjesec dana unaprijed tako da me postljetna depresija počela drmati već negdje početkom osmog mjeseca. Svijest o tome da za mjesec dana odlaziš back to life, back to reality nikako da nestane. Ali, nisam ni ja od jučer pa bi je pravom kombinacijom narkotika lako zajeba, barem na par sati.

Oproštaj od ljudi bio je veri tači, šta da vam kažem. Gazio sam se s rođakom cijelu noć, odspavao par sati, a onda smo se, poštujući tradiciju opili kao šlape da se, eto, rastanemo kao pravi ljudi, Hrvati i katolici. Postbombonska depresija + alkohol = a šta da vam kažem.

Dok smo se opijali pojavila se i mala Talijanka, ali komunikacija mi u tom stanju i još na engleskom nije išla baš najbolja. Onda je počela: "Kam on, sej kome friska!" "Vaj?", pitam ja. "Sej it!", kaže ona. "Kome friska.", kažem ja i pitam: "Vot did aj sej?" "Ju sed det ju lajk mi.` Nasmijem se, kažem "OK" i nastavim blesiti u zid ispred sebe. "Kome friska.", reče ona, poljubi me u obraz i nestane. "A jesi za kurac!", reče rođak zgrčene vilice, a izgovaro je rečenicu pet minuta.

A onda se pojavila juuuubav moja. Konobarica iz birca koja sve ljude koji su joj imalo dragi s tim `Juuuubavi moja!` dočekuje još s vrata. O njoj treba ipak reći malo više. Cura je završila srednju umjetničku, a ne može upisati faks jer starci nemaju love pošto su, pazi sad, bratu platili studij jer je on muško. Uz to, curu je sredina toliko sjebala da je počela vjerovati da je nesposobno žensko koje se treba dobro udati. A kako na te stvari lako popizdim, to sam joj pribavio sve materijale za prijemni, pričao joj sa starom jer se ona zna s mojom babom, a nju cijelo jebeno ljeto uvjeravao da ne bude glupa i da se potrudi malo. Imam osjećaj da je upalilo.

Usput me cijelo vrijeme davila pričom o keksima. Jer, probala bi, ali se boji. Pa sam joj držao i predavanja iz opće narko-kulture. Ukratko, postali smo ludilo frendovi. Ili, da je citiram: "Ti si diiivna osoba. Pomoga si mi masu, a jedva te znan. I, nisi me proba uprit." Bilo mi je glupo pričat joj o mom privatnom ratu s patrijarhatom.

Uglavnom, došla je do nas i počela.

- A s kin ću ja sad pričat?

- Imaš tu hrpu ljudi. – kažem.

- Ma ne kuže oni to. – kaže.

- Pa imaš mobitel, javi se kad god ti se priča. Nije greda.

- Ja još ne kužin zašto se ti toliko trudiš oko mene.

- Pa frendovi smo, jebiga, a vidi se iz aviona da ćeš ispalit ovde. Uostalom, šta san napravija, priča ti po ure sa staron i nazva frenda s tog faksa.

- Ma znan, ali to mi masu znači.

- Nemaš beda, samo ti upiši faks i sredi se.

- Oću. – reče ona, a zazvučalo je kao obećanje.

A onda smo rođak i ja ostali solo. Sad bi ovdje u holivudskim filmova upala trbo-plačipizdačka scena o dva rođaka koji se upoznaju nakon 24 godine, izbriju dva divlja mjeseca i rastaju se. A uz to su pijani kao letve. Završilo je scenom iz partizanskih filmova. Dva tipa se grle tako da obojica ostaju bez zraka, face mrtvački ozbiljne, ruke stisnute…

- Brate, ne radi puno pizdarija i ako te iko u Zagrebu bude zajebava, zovi, dolazin isti dan. – kaže on.

- Ti pazi na adrenalin i na živce. Desi li ti se šta, još ću te ja namlatit.

Sljedeće jutro, izlazim u kratkim hlačam i majici iz vlaka na Glavnom kolodvoru. Smrzo se totalno. Ali ipak, spuštam torbu, sjedam na onu klupicu tamo, vadim cigare i palim jednu. Treba porazmisliti o svemu tome. Vadim još jednu. Popušio skoro pola kutije razmišljajući. Jedini zaključak do kojeg sam došao bio je: "A jebiga."

Ulazim u stan. Totalni krš. Ova dva debila s kojima živim, cijelo ljeto ga nisu počistili. Nalazim hrpu računa od ova dva mjeseca, bacam torbu na krevet, a na stolu stoje skripte. U međuvremenu stiglo još par mejlova u vezi ovog i potencijalnih poslova. Tu sam popušio drugu polovicu kutije.

Tu sam se totalno razočarao u ljudski rod. Jer, ja bi da se ono drugo zove realnost. Mislim, dobro ti je cijelo to vrijeme, zašto to ne bi bilo "normalno". Znam da je nemoguće, ali ja bi da je tako.

Enivej, još dan poslije sam konsolidirao redove, a onda otišao do faksa, prepisao datume ispita, skupio literaturu, nazvao potencijalne šefove, poplaćao račune, a onda se bacio na čišćenje stana. Trajalo je cijeli dan. Na kraju sam se osjećao skroz OK. Teren za realnost pripremljen.

I dok sam tako kontemplirao oko četiri ujutro s jointom ispred nekog filma, nazvala me juuuuuubav moja. Kaže da je napokon uzela bombon, da se osjeća genijalno i da želi pričati. Pričali desetak minuta. Totalno odlijepila. Sutra će se osjećati grozno.

Da je poštedim toga, sljedeći dan sam joj poslao poruku. Mislim, pet ih je stalo u jednu (šta ti je tehnologija). Trudio sam se biti humorističan. Glasi ovako:

Kad dodjem s partija, baba ne pita "A sinko moj, sta su ti tako velike oci?" Ja joj kazem: "Daj, baba, uozbilji se, nismo u Crvenkapici. To ti je zato sta su pjesnici cudjenje u svijetu, a njihove oci velike i nijeme rastu pored stvari." "A sunce babino, knjizovnik!", kaze ona pa nastavi, "Bices opet cilu noc skaka kano kengur sivi. Nu, cili ti je zivot pa. Sad ce tebi baba svrigat malo pomvrija." Dok ona vriga pomvri, ja se sjetim prijatelja pa im posaljem poruku: "Sjetite se na ponosne sate kada jedan uz drugog stane, kada smo na bijeloj crti zapjevali protiv smrti, ej, prijatelji, kako ste mi danas?` Oni odgovore: `Nije lose, a ti?"


denis_lalic@yahoo.com

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije