Pušiona: Pozitivna nula

Piše:
ponedjeljak, 19.4.2004. 18:49
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: Pozitivna nula

POČET ćemo s matematikom. Dakle, sad se svi prisjetite brojevnog pravca, lekcije koju ste svi radili u prvom osnovne. Na tom brojevnom pravcu postoji nula u ishodištu, recimo sredini. S lijeve strane stoje negativni brojevi, s desne pozitivni. Jako jednostavno. 1, 2, 3, 5000 su pozitivni brojevi. –1, -2, -5000 su negativni brojevi. Ukratko, nula ne može biti ni pozitivna ni negativna.

Međutim, kad sve to pređe u praksu i kad svi ti brojevi iza sebe dobiju mjernu jedinicu kn, onda i ta nula poprimi pozitivne karakteristike. Ne u matematičkim nego više u psihološkom smislu. Postane mitska, kao svjetlo na kraju tunela.

O čemu se radi? Pa eto, nedavno sam poradi stvari sasvim subjektivne bio primoran malo mozgati o financijama. I to me mozganje toliko obuzelo da sam ostavio kreditnu u bankomatu. Sad iz toga možete izvući poantu da nije dobro razmišljati previše o lovi jer vas to može dekoncentrirati pa možete ostati bez nje, ali to nije tema.

Uglavnom, zbog te objektivne (gubitak kartice) i te subjektivne (šta vas briga, to je subjektivno) stvari, ja malo krenuo mozgati o financijama i skužio da mi sve moje matematičko znanje u tom nimalo ne pomaže. Dapače, da bi po svim matematičkim zakonima trebao biti gladan, žedan i gol, a opet, eto, egzistiram.

Ukratko, kad je ekonomija na ovim prostorima u pitanju, treba odustati od matematike jer ona nužno vodi u negativni dio pravca, iliti depresiju.

Većina ljudi koje znam, bez obzira na godine, živi u tom negativnom polju. Jednostavnijim jezikom, u minusu. Ako njemu damo neka šira značenja, postane nam jasno odakle toliki pesimizam i beznađe u Lijepoj našoj. Svi su, eto, negativni.

A kako se biva negativan? Jako jednostavno. To znači da si nulu izbio iz ishodišta i pomaknuo je u minus. Dakle, (financijsko, a pošto živimo u potrošačkom društvu može i životno) ishodište ti više nije nula nego, recimo, -5000.

Kako sad to? Jednostavno. Imaš recimo stalna primanja od 3000 koja ti sjedaju na tekući. Onda ti banka odobri dozvoljeni minus od 5000.

U tom momentu u kojem ti banka odobri tih –5000, osudila te na depresiju, na vječiti boravak u minusu. Zašto? Zato što ti kao pravi ČHiK, u roku munja potoneš do tog dozvoljenog minusa i počneš ga smatrati ishodištem sustava, financijskog stanja, života samog.

Pa te netko pita «Koliko trenutno para imaš?» Ti kažeš: «Imam 2000.» i stvarno vjeruješ da ih imaš dvije, a ustvari si dužan tri. Te tri nekako ni ne računaš, uzimaš ih pod normalno.

Tako ova obična, jadna matematička nula u tvom životu poprimi mitske razmjere, vidiš je kao svjetlo na kraju tunela, imaš osjećaj da će onaj dan kad dođeš do nje biti jedan od najvažnijih u tvom životu, da ćeš se onda osjećati genijalno, recimo pozitivno.

I tako smo, eto, unatoč svim matematičkim postulatima, uspjeli pokazati kako nula može biti itekako pozitivna. Samo smo otišli 5000 u negativu.

Sve je to sikički, rekla bi moja baba koja se lovom jako malo zamara jer je skoro uspjela ostvariti san svih utopista novog kova, a taj je bezlovno društvo. O tom malo kasnije.

Sad ćemo se zabaviti s tim sikičkim (psihičkim po standardu). Kako čovjek potone u negativu i beznađe? Jako jednostavno, puno jednostavnije nego što bi, eventualno, isplavio natrag do pozitivne nule.

U praksi on to skoro ni ne skopča. Taj pad, mislim. Nije on sad planski uletio u taj minus nego malo pomalo, kao da ta cifra od –5000 djeluje nekako magnetski. I onda, u jednom momentu, samo skopča da je došao do nje i da dalje nema.

Paradoksalno, on nastavi živjeti i trošiti skoro po istim principima kao i kad nije bilo tog minusa i jednostavno nikako ne može dozvati u pamćenje taj moment u kojem je potonuo do tu.

Opet, kad postane svjestan gdje je, to za sobom povuče depresiju i pesimizam, ukratko sve što promatra, promatra s poprilično negativne pozicije. Tako da bi se pesimizam i beznađe hrvatskog življa dalo izražavati i brojkama.

Zamislite dijalog.

- Šta je njemu, šta je tako u kurcu cili dan?
- Ma pusti ga, negativan je.
- Koliko?
- 10000.
- A u pičku materinu!

Opet, izvlačenje iz tog negativnog stanja ide puno teže nego dolazak do njega. Jer, kako smo već utvrdili, tih –5000 djeluje kao nenadmašna magnetska sila koja te vuče i vuče, a uz to si poprilično pesimističan i negativan pa te sve to skupa nekako drži prikovanog u mjestu. Prikovanog na –5000 i ona prava nula ti se čini kao nedostižan san.

I tako sam, eto, razbijao glavu svim tim i došao do zaključka da svi ti novi utopisti, sanjači društva bez love i nisu toliko glupi. Jer, ako odjebeš taj koncept brojevnog pravca, onda nikako ne možeš biti negativan. Onda si, jebiga, hepi hipi s težnjom ka suživotu s prirodom.

Moja baba je, eto, sasvim nesvjesno skoro pa ostvarila njihov ideal, a i ja sam ga svojevremeno živio. Imao je on i svojih zabavnih strana, ali ipak nećemo pretjerivati.

Idemo sad malo s idilom. Dakle, kako izgleda taj suživot s prirodom? Izgleda ovako: imaš svoj vinograd, svoje vrtove s povrćem, svoje voćke i tako dalje. Uz to, imaš svoje svinje, kokoši, ovce, koze, krave i slična bića. Ništa pretjerano nego sve za svoje potrebe.

Onda gnjojivom od tih životinja gnjojiš voće i povrće, njime hraniš sebe, nekad se i obučeš od njih, a hraniš i te životinje. Lova ti treba, eventualno, za struju ako ti već treba, odjeću koju ne uspiješ sam proizvesti i još par stvari. Ma skoro da ti i ne treba.

A da sad malo razjebemo tu idilu i postavimo par pitanja. Za početak, zašto onda propadaju sela i zašto nitko više ne želi živjeti u njima? I drugo, da li ste, dragi utopisti, spremni najsmrdljiviji gnjoj (onaj ovčji) rukama rastapati u kanti vode i tom smjesom zalijevati breskve? Naime, ako to ne uradite tako, sjebat ćete joj korijen.

Ukratko, kad je potrošačko društvo u pitanju, skloniji sam pesimističnoj utopiji u kojoj nas sve, pogotovo s ovih prostora čeka isti negativni u(su)d.

Profil Denisa Lalića

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije