Pušiona: Prvi posao

Piše:
utorak, 15.7.2003. 10:10
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: Prvi posao

JA SAM nekad bio jako dobro dijete. Bio sam mali odlični matematičar i fizičar, rasturao to dvoje po kojekakvim natjecanjima, a profesori su me milkili po pametnoj glavici i prorokovali mi genijalnu znanstvenu karijeru.

Onda sam upisao FER, dao prvu godinu bez problema, imao prosjek oko četiri, dao zadnji ispit, došao do tete na referadi i rekao "Ja bih se ispisao." Ovoj je to bilo normalnu sve do momenta kad mi je pogledala ocjene. Onda me pogledala malo čudno. Mislim, ljudi se ispisuju kad im ne ide. Meni je išlo sasvim dobro, ali mi je dopizdilo.

Skopčao sam da ću završiti kao programer u nekoj firmi i postati mali šaraf u velikom kotaču društva, svaki dan se ustajati oko sedam, vraćati se s posla oko sedam i tako dalje i tako dalje. Kao da si varijabla u programu "Ekonomija", u potprogramu "Firma" u kojem te ubace u "while(1) do" petlju.

Onda sam se prebacio na pisanje. Trebaš samo razmišljati, čitati, upoznavati ljude, poželjno je da ti se nekakve pizdarije cijelo vrijeme dešavaju i tako dalje. I, naravno, to je jedini posao u kojem se narkotici i alkohol ne smatraju porokom nego su čak i poželjni. A onda je došlo ključno pitanje u cijeloj priči: "Kako živjeti od toga?" Tu počinje priča o prvom poslu. Pričali su mi prije da te prvi posao promijeni, da ti je to, kao, jako važna stvar u životu - prvi put dobiti svoje pare, ali da će se sve to dogoditi tako naglo, e to mi nisu rekli.

Tog dana sve se promijenilo. Najprije sam na nekoj oglasnoj ploči vidio da mlada perspektivna firma traži mlade novinare. Nikakvo predznanje nije potrebno. Nazvao ih, ovi rekli da dođem na testiranje pa da će odlučiti. I tako došao na testiranje i, naravno, promašio zgradu. Čekao tamo kao idiot nekih deset minuta dok nije došao jedan od njihovih novinara, član komisije i pitao me što radim tu. Ja odgovorio: "Jebiga, nije do mene." Tip mi užicao cigaru i uveo me unutra. A tamo dvadesetak ljudi i svi nešto, kao, ozbiljni i masu stariji od mene. Odgovorio na ta pitanja, napisao nekakav tekst i otišao doma. Putem kupio Feral i tamo pročitao ogroman tekst o tome kako je splitska punk-legenda Sveto Dalmatinski kupio mobitel čime je punk u Splitu službeno umro.

Kao što rekoh, tog dana se sve promijenilo. Navečer sam s cimerom zujao po sobi, bila je subota, a subotom smo se bez nekog posebnog razloga opijali pivom. Otišao po pive i vratio se s novim bocama Ožujskog. Dobra stara zidarka tog je dana postala prošlost. Sve se promijenilo tog dana. Cijeli jedan život otišao je u nepovrat. A kao točka na i, nazvali nas Loki i dr. Mate i upilali da idemo s njima na party. I stvarno se potrudili. Jer nagovoriti dva bivša pankera na peglu je stvarno bio podvig. Ali, kao što rekoh, tog dana se sve promijenilo i povratka više nije bilo.

Onda sam nazvao ove frikove što su me testirali da vidim jesu možda odlučili tako da se mirne duše mogu razvalit kad mi kažu da nisam dobio posao. Rekli da će mi se javiti. I tako sam došao na svoj prvi party i sašio svoj prvi keks. Tu se tek sve promijenilo. Enivej, legao sam u šest, nisam nikako mogao zaspati, a u osam je zazvonio mobitel. Zovu iz firme da dođem na razgovor. "Nemoj me jebat!", samo sam promrmljao. Otuširao se, došao sebi koliko je to bilo moguće i dopilotao na razgovor.

Objašnjenje im je bilo da su željeli vidjeti da li se možemo u bilo koje vrijeme pojaviti tamo, pa makar bila i nedjelja ujutro. I tako sam sjedio nasuprot glavnog urednika i onog tipa što mi je užicao duvan i znojio se i grčio kao Spud u Trainspottingu, lupkao nogom cijelo vrijeme i nadao se da mi ne kuže zjenice. Uglavnom, primili su me. Glavni se oduševljavao mojim konstantnim smješkom i skoro pa provalama smijeha na njegove fore, a posebno ga se dojmilo to što sam nazvao dan prije što je njemu značilo da mi je stalo. Ovaj drugi je skopčao stvar, ali se samo smješkao.

Firma je kasnije, naravno, propala kao većina tih mladih perspektivnih, ali ostao sam OK s tim tipom. Pitao ga jednom zašto su me primili. Ovaj odgovorio da su primili mene i jednu curu. Nju zato što je bila najzgodnija od žena koje su se prijavile i zato što je glavni puko na nju, a mene je on preporučio jer je skužio da jedini pušim od cijele te ekipe i da će imati od koga žicati cigare.

A taj cimer i Loki ostali su na FER-u, diplomirali i sad rade u mladim perspektivnim programerskim firmama. Od 9 do 17 svakog dana. S tim da je cimer imao izbor, zaposliti se u nekakvom institutu kao administrator koji ne bi trebao raditi ništa nego sjediti tamo, skidati pornjavu i instalirati Windowse s vremena na vrijeme ili u toj mladoj perspektivnoj firmi. Ja mu, narvno, savjetovao to prvo. On zabrijao na mlade i perspektivne zbog mogućnosti napredovanja i sad kad ga pitaš "Šta radiš sutra?", kaže polunadrkano "Šta i sljedećih 40 godina." Eto, kako završe pankeri.

A Loki se zaposlio danas. I već nakon prvog dana upao u slično stanje uma. Kao, od danas sam nov čovjek. Mislim, ne pokušavam reći kako je njima loše, a meni genijalno. Radi se jednostavno o drukčijim pogledima na neke stvari. Recimo, oni su u ozbiljnim vezama i briju na "ozbiljan" život. Konkretno, na obitelj, auto stan. Jednom rječju, sigurnost, a plaća za to je osamsatno radno vrijeme u struci. Tako stvari idu.

S druge strane, ja živim od nekakvih honorara kojih jedan mjesec ima hrpa pa drugi nema ništa pa onda opet ima. Uglavnom, lova se pojaljuje na refule i da se od nje živjeti sasvim OK, ali sigurnosti nema. Ono, ne znaš da li ćeš je dobiti sljedeći mjesec i koliko. Ali zato radim na deadline i mogu si svaki dan proglasiti Božićem i spavati do podne, a raditi do tri ujutro ili kako me već prne. A ozbiljna veza i ozbiljan život mi je još uvijek apstrakcija. Ne bih imao ništa protiv toga da tako i ostane. Što zapravo pjesnik želi reći? Želi reći da sve ima svoju cijenu.

 E, da, zaboravio sam na dr. Matu. On je, kao što se vidi, završio medicinu. I mjesec dana nakon što se zaposlio, upao u stan, stao na vrata i s ponosom izjavio "Sutra imam sistematski u srednjoj frizerskoj!"

 - Čekaj, pred tebe će sutra izići oko dvjesto srednjoškolik iz Frizerske i ti ćeš svakoj reć da se skine i ona će se skinit?

- Aha. - I dobit ćeš lovu za to?

- Aha. - Triba san studirat medicinu. - rekosmo nas trojica uglas.

Ovaj se samo nasmijao. Kao da želi reći:"Patite, žohari!"

denis_lalic@yahoo.com

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije