Pušiona: Roba s greškom
MALO poslije izbora su me nazvali iz redakcije.
- Čekaj, jesi ti fakat u Sloveniji?
- Jesam, jebote.
- Nisi normalan. Nego, jesi čuo što je s ThoMPsonom bilo?
- Medijski san se izolira, super mi je.
- Zabranilo mu koncerte u Nizozemskoj.
- Zaaakon! Napušena nacija sve kuži. Šta je izjavija?
- Da su ga Židovi sjebali kao Isusa.
- Šta je skroman! Ja mislin da on kad ima proliv ne ide u doktora nego u popa da mu ovaj skine masonsko prokletstvo iz probavnog sistema.
- Ma jebo ThoMPsona, nego u PCChipu Pušionu proglasili najboljom kolumnom na hrvatskom webu pa da ti javimo.
- Sereš.
- Ozbiljno.
- Jebo mater, iz Hrvatske moraš otić da te ozbiljno shvate. Ovaj egzil se stvarno isplati, jebote!
- Ne seri! Nego, je li se vraćaš ili šta?
- Vjerojatno. Dosadno u ovoj Ljubljani za popizdit. Svi fini u pičku materinu.
- Kako to misliš?
- Ono, sve regularno, jebiga. Prava Europa. Čiste ulice, ljudi kulturni, navečer nema sranja po klubovima, ne ubijaju se po ulici, ne mrze Srbe, pedere i Židove, ne znaju kako im se zovu generali i tako to.
- Pa šta se žališ?
- Pa dosadno mi, jebote!
I tako sam ostao razmišljati što da napravim. Stan još nisam našao, živim kod moje Slovenke, perem suđe i igram se domaćice dok je ona na poslu, pušim travu i razmišljam o domovini. Baš mi fali, jebote.
Nemojte me krivo skužit. Nije da me pere nostalgija, da mislim da je to najljepša, najbolja i tako dalje naj zemlja na svijetu, dapače, mislim kako je najzajebanija, najluđa, najbolesnija i tako dalje naj, ali na neku čudnu foru, zato mi je i draga. Jer je zabavna i smiješna, jebiga.
Da objasnim. U normalnim zemljama su zvijezde glumci, pjevači, TV-voditelji, sportaši i slični ekipa. I gledaš TV i sve ti to nekako normalno. Znaju se ponašat na TV-u, znaju šta smiju reći, znaju što ne smiju reći, znaju što rulja misli da ne smiju reći pa to kažu da ispadnu kul i tako dalje.
Tako da se samo u ekstremnim situacijama dogodi da neki njihov Ljubo Česić-Rojs provali neko sranje tipa da je gleda gej-pornić i da "ovomu oči iskoču ka u varenoga zeca."
Da, dragi čitatelji, koliko god to glupo zvučalo, meni fali Ljubo Česić-Rojs. Mislim, toliku dozu gluposti i primitivizma na tako važnom mjestu (sabor), nećete naći ni u jednoj zemlji osim u Hrvatskoj. Dobro, Srbija konkurira, ali, s njima, naravno, nemamo ništa zajedničko pa je nema smisla spominjati.
I sad vi meni recite, da li iti jedan marketinški stručnjak, konceptualni umjetnik, scenarist i tako dalje, na zapadu, može smisliti tako komično-aspurdnu situaciju da jednog takvog lika uvali u parlament. Ne može. A mi to uspijemo zapravo.
Da li se stanovnici iti jedne druge zemlje mogu masovnom halucinacijom pretvoriti u jednog ratnog zločinca? Mi možemo. Da li je u iti jednoj glavna zvijezda bivši legionar? Da, ako ga glumi Stallone. Mi ga imamo zapravo.
Da, u mojoj se domovini sve to događa uživo tako da ti je dovoljno zapalit džoku i izić na ulicu i već si u genijalnom filmu, kazališnoj predstavi ili političkom performanceu, kako želite.
Ne znam zašto se nitko iz turističke zajednice nije sjetio toga pa za slogan uzeo, recimo, "Hrvatska, kod nas je život umjetnost" ili "Hrvatska, kod nas je predizborna kampanja najzabavnija" ili "Hrvatski sabor – najzabavniji reality show u Europi" i tako dalje. Onaj s rajem na zemlji treba ipak ostaviti Nizozemskoj, tamo je trava legalna, a Thompson ilegalan.
I tako sam ja razmišljao o svim bolestima moje domovine i o tome kako se, ako se ne vratim u nju, nikad više neću pošteno nasmijati.
I baš kad sam se spremao zaključiti kako ne bih trebao tako razmišljati te kako sam vjerojatno prepušen, moja Slovenka se vratila s posla i donijela film iz videteke. Magnolija.
I tako, večerali, zapalili, a onda smo pustili film. I gledam sve to oko sebe, sve je to nekako idealno. Ona radi, ima love, ja, eto, autor najwebkolumne u Hrvata, imam love, stan uredan, napušen sam, nosim papuče na nogama, jedem zdravo i tako dalje. Onda sam otišao do prozora i bacio pogled na ulicu. Jebote, nije još ni deset, a centar skoro prazan, sve mirno, tiho i čisto. Normalno, svi su zaposleni i rade ujutro.
Onda sam se počeo češkat i zujat po stanu kao da me netko zbuksao u kavez. Onda opet gledao film i u momentu kad je jedna od likova provalio "Mi smo zaboravili našu prošlost, ali ona nije zaboravila nas", puko sam.
- Ej, ne mogu ja više ovako! Popizdit ću.
- Molim? – kaže ona na slovenskom, ali pisat ću na hrvatskom da vas sad ne davim svim greškama u komunikaciji koje su se javljale.
- Fali mi.
- Čekaj, što nisi rekao da se ne želiš vraćat dok je HDZ na vlasti?
- Jesam, jebiga, ali…ono…nemoj me krivo skužit, dosadno mi je ovde.
- Molim?!
- Ma nije u tebi stvar. Svi su toliko kulturni da mi ih je pun kurac. Nemate niti jednog luđaka u politici, grad vam je čist, ono, sve je OK, jebiga.
- Što, ne bi trebalo biti?
- Bi, jebiga, i super da je tako, ali dosadno mi to.
- Ti nisi normalan.
- Jebote, ja sam Hrvat u EU, normalno da nisam normalan, a još sam, kao, politički korektan i normlan Hrvat, barem se trudim, ali opet ne ide, jebiga. Ja sam roba s greškom, kopčaš?
- Ne kopčam.
- Ma nije bitno. Idem sutra nazad.
- Gdje?
- U Zagreb. Ajde sa mnom, ionako je vikend.
- Mogu, ali da li se vraćaš u ponedjeljak ili…
- Ne znam, vidit ću.
Prva osoba koju sam nazvao kad sam se vratio bio je Drago, Bosanac i politički ekspert broj jedan. Došao je do mene pa smo se napušili kao idioti.
- E ba, svi se usrali kad je HDZ pobjedio, jedino ja umiro od smjeha.
- Šta, sad ćemo se opet smijat?
- Ma jok, ti ćeš. Jebo mater, Dena, jake države! Samo joj Bosna moja može konkurirat po ludilu.
- Vi ste nenadjebivi, šta da ti kažem!
- Jesi ti glaso?
- Ma iša u Sloveniju u konzulat, ali nismo uspili. Ti?
- Ma ja, naravno da sam glaso.
- Za koga.
- Za HKDU.
- Ne seri!
- Ne serem, jesam matere mi, ali nisu prošli.
- Pa zašto, jebote?
- Jebote, čim vidim Antu Kovačića na televiziji, počenem umirati od smijeha, a još kad kaže nešto, to je urnebes. Glup čovjek ko kurac.
- Ma ti si legenda, stari!
U nedjelju navečer pratim svoju Slovenku do kolodvora. Ja ipak ostajem, a ona, valjda, dolazi na ljeto u Dalmaciju. I hodamo Ilicom, kad skužim tipa iz rodnog mi sela. Mrcina od dva metra i sto i nešto kila. Dolazim do njega i javljam mu se.
- Šta ti radiš ovde? – pita on.
- Pa živim tu.
- A nisan ti ja kriv.
- Šta ima doli?
- A evo, spremamo se za klat. – kaže on mrtav-hladan. Slovenka ga gleda.
- Je, je, sad je vrime od klanja.
- Je, triba čekat još malo da zaladi pa ćemo onda. Najbolje je klat kad zaladi, onda mušica neće na krv.
- Znan, znan.
Okrećem se Slovenki i nastavljamo dalje. Ova počinje.
- Klat?
- Pa da, sad se svinje kolju. To ti je doli ritual. Svi to čekaju kao Novu godinu, onda se okupi cijela obitelj i svi sretni uživaju u klanju.
Počinje se smijati.
- Šta je smiješno?
- Pa ništa, u centru Zagreba ti čovjek na pitanje "Šta ima?", odgovori sa "A evo, spremamo se klat."
- Pa jebote, o tome ti i pričam cijelo vrijeme.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati