Pušiona: Samohrani otac, čovjek, Hrvat i katolik

Piše:
utorak, 13.1.2004. 17:22
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: Samohrani otac, čovjek, Hrvat i katolik

NE ZNAM za vas, ali ja sam ove praznike proveo (re)kapitulirajući vlastiti život. I, kako to obično bude, zaključio sam da ništa od tog šta ja radim nema smisla.

Tužan je to zaključak, dragi čitatelji. I taj moment općenito. Taj u kojem zaključite da je krajnje vrijeme da odrastete. Da je pubertet pri kraju.

Jer, godine su tu, već ti je dvadeset i koja i pluća i jetra te više ne služe kao nekad. Krajnje je vrijeme da se uhvatiš u koštac sa životom i napraviš nešto, da cijeloj toj priči daš neki smisao.

Onda počneš razmišljati o Amerikancima i postane ti jasno zašto su, za razliku od nas, oni tako lijepi, pametni, uredni i čisti (da ne kažem isprani). Pa zato što se ne smiju napiti do dvadeset i prve godine, a ti u tim godinama već počneš razmišljati kako si prestar za sve to.

Da, dragi čitatelji, to se meni događa oko svakog Božića. Vidim na televiziji Coca-Colinu reklamu s Djedom Mrazom/Božićnjakom/Nikolom i odmah se probudi čovjek, Hrvat i katolik u meni.

Odmah postanem spreman za dom, obitelj, klince, jelkice, gozbice i ostale pizdarijice tog tipa. Načisto sam sebe nekad iznenadim jer, tehnički gledano, uopće nisam taj tip.

I obično odlučim da se više neću drogirati (osim trave jer to raste u prirodi) i da ću poduzeti odlučne korake prema tome da postanem još jedan ljudski, hrvatski i katolički stup društva i skupim dovoljno love za infrastrukturu potrebnu za dom, obitelj, klince, jelkice, gozbice i ostale pizdarijice tog tipa.

Zato sam zbavio planer. Mislim, nije da sam se nešto potrudio oko toga, za Novu godinu ih svi dijele, ali eto, imam planer.

I tako sam se probudio u ponedjeljak odlučan da počnem ostvarivati svoj hrvatski san. Baš s početkom nove godine. Nije li to baš simbolično?

Mislim, je da je već bio deseti u mjesecu, ali trebalo se psihički pripremiti za sve to i razraditi planove na male korake jer se samo tako dolazi do velikih ciljeva.

Ustao sam i otvorio planer.

- knjiga
- Pušiona
- faks

Dobro, valjda vam je jasno da se i nisam baš pretrgao oko razrađivanja planova, ali i pregled onog čim se, kao, bavite u životu je sasvim dobar početak.

Dakle, trebalo je pročitati jednu knjigu, napisati Pušionu jer je ponedjeljak i otići do faksa na jedno predavanje. Objektivno gledano, ništa strašno, ali kad objektivno pređe u subjektivno, znaju iskrsnuti poprilični problemi.

Prvi je bio taj što nisam popio kavu. Naime, ni jedan pošteni čovjek, Hrvat i katolik ne počinje svoj dan bez kave i novina jer se treba najprije razbuditi i informirati o političkim zbivanjima u zemlji. Treba biti svjestan situacije i svih opasnosti koje nam dolaze sa zapada. Poput, recimo, računala. Da, to je ogromna opasnost, pitajte onog drugog Denisa L. ako mi ne vjerujete.

I tako sam došao do birca, naručio kavu i pročitao novine, a onda počeo čitati tu knjigu. I nikako se nisam mogao ufurati u radnju, likove i te stvari pa sam krenuo doma. Kao, zaplit ću jednog malog pa će to ići lakše.

A onda zvoni mobitel. Zove me doktor Neven na kavu i đoint. Danas ima slobodan dan. I sad, kakav bi ja to bio ČKiH da odbijem prijateljev poziv na druženje? Dopilim do njega, zapalimo, a onda skužimo da je on zbavio genijalan film i da ga moram pogledati. Gledamo film.

Mobitel opet zvoni. Zove kolega s faksa, recimo da se zove Neno i kaže da mi je u kvartu i pita može li svratit. Mi ga, kao pravi ljudi, katolici i Hrvati, zovemo da nam se pridruži.

Došli on i bivša mu cura. Donijeli još grasa. Počeli se družiti, a doktor se ful uživio u ulogu domaćina pa skuhao kavu, pa čaj, pa izvadio čokoladu pa par piva pa pustio još jedan film.

Tu sam odustao od knjige. Nema smisla prekidati ovakvo druženje zbog tamo neke knjige. To nijedan druželjubivi ČKiH ne bi napravio. Mi ipak nismo `judi od knjiga nego od zajedništva`.

Nakon sljedećeg filma i još tri đoke, odustajem i od faksa. Zovem bivšu da me zapiše. Ona kaže da je predavanje odgođeno i pita hoćemo na kavu sutra. Naravno, prihvaćam. Šteta je pogubiti kontakte jer će ti, tko zna, kao svakom pravom ČHiK, jednog dana možda baš ona biti veza za nešto.

A onda smo ogladnili. Prijedlog da se naruči nešto je propao, ali se doktor stvarno uživio u ulogu domaćina pa je počeo kuhati. Ne moram vam valjda pričati koliko je to impresioniralo jedinu gošću u stanu. Toliko da je otišla po još pive.

On kuha i oni dvojica počinju pričati. Tema: što napraviti kad iziđeš iz duge veze? Naime, obojica su nedavno prekinuli duže veze i sad, što se tiče bivše, jedan načistu, a drugi nije. Pitaju me što mislim o tome.

- Nemam pojma, najduža veza mi trajala tri mjeseca.
- Čekaj. – kaže jedan od njih – I ti se time ponosiš?
- Nije da se ponosim, ali mi ide. Kužiš? Vjerojatno se ni profesionalni ubojice ne ponose poslom, ali su dobri u tome. Moraš imati nekakvog poštovanja prema tome.
- Normalno, kad su ti fetiš psihijatrijski slučajevi s velikim očima. Na kraju ćeš se zaljubit u hobotnicu.

Onda se ona vratila i počeli smo jesti. Bilo je tako genijalno spremljeno da sam odustao i od Pušione. Ionako izlazi svakog ponedjeljka ili utorka, dakle utorka.

Doktoru je zazvonio mobitel. Zove ga nova cura koja je inače Slovenka i kaže da stiže za pola sata. Ovaj počeo skakati od sreće. Ljudi se toliko vole da je ona, iz čista mira, odlučila sjesti u auto i doći do Zagreba.

Mi, naravno, kužimo da u životu prosječnog ČHiK ima i važnijih stvari od druženja pa odlazimo. Ona do frendice po nekakav shit, a mi do mene na još filmova. Ona dolazi poslije sa shitom i časti nas. Naravno da sam pristao jer što narodna poslovica kaže: ako ne znaš primiti, ne znaš ni dati. (Eto, šta ti je tradicija, počne kao mudrost, a završi kao slogan gay-populacije.)

Ovaj je, putem do mene, opet počeo pročati o vezama. Kao, treba naći novu curu i sve će biti OK, ali misli da to `naći curu` ne ide baš tako jednostavno. Pričam mu o metodi pokušaja i pogreške koja uglavnom završi na pogrešci, ali barem ti nije dosadno. I upadam u dućan po cigare.

Prodavačica, čim me vidjela, vadi bijeli ronhill, jedan kruh i paštetu i stavlja ih na pult. Eto, tako je zamišljam savršenu vezu. Dvoje ljudi, bez velike priče, a svaki kuži što onom drugom treba - pravi hrvatski brak, ti njoj lovu, ona tebi cigarete i hranu.

Ona dolazi u stan, donosi shit, duvamo tko zna kojeg po redu, a onda ona kaže: Molim te, oćeš mi donijeti vode?

Gledam je onako naduvan.

- Uzmi sama, čaše su ti iznad sudopera, ako ima koja čista.
- Molim? Kakav si ti to domaćin?
- Ja ti vjerujem u tradiciju, a kod pravog Hrvata se moraš osjećati kao da si u svojoj kući.

Smije se.

- Dobro, ali loš si kavalir?
- Kako sad to? Pa baš sam super. Mislim, u pravoj hrvatskoj kući žena drži tri ćoše, a muškarac samo jednu pa mislim da ćeš se bolje snaći u kuhinji od mene.
- Koji si ti primitivac!!
- Dobro jebiga, onda vjerujem u ravnopravnost spolova pa moš donit vode jednako dobro kao i ja.
- Ti si, majke mi, grozan!
- Daaaj, srećo, ma ja sam dobrica inače, samo sam pripušen pa se ne mogu maknit. Ajde, pliiiiz, donesi nam vode.

Donijela.

- Mogao bi se ugledat u onog frenda. Vidio si kakav je on domaćin.
- Jebote, taj čovjek kuha i hoda sa Slovenkom. Kakav je to ČHiK? To je čisti domaći izdajnik. I tebi je on super. Kakva si ti to žena, Hrvatica i majka, jebote?!

Naravno, kao svaki pravi ČHiK, u svojoj kući sam ja u pravu, makar zato najboljeg frenda morao proglasiti domaćim izdajnikom.

A zatim u scenu upada Cimer. Čovjek cijeli dan proveo pred kompjuterom i upao, doslovno, kao bog iz mašine. Čovjek radi u jednoj nevladinoj udruzi za svoje i dobro sviju nas.

- I, koja je tvoja uloga u ovom stanu? – pita ona.
- On ti je naša mlada snaga. – kažem ja.
- Molim? – kaže ona.
- Ja sam u ovom stanu alibi. – kaže on.

On je zaposlen čovjek s jako preciznim, konciznim i točnim pogledom na svijet. Možda zato što je samo čovjek, slučajno Hrvat, a katoličanstvo je otkrio u dobi u kojoj sam ja već bio ministrant pa smo sad jedan drugom zanimljivi.

- Pa kako ti izdržavaš s njim? – pita ona kao da je u svojoj kući.
- Ma super mi je. – kaže on.
- Kako? – pita ona, a ja ga gledam s čuđenjem.
- Pa gledaj, cijeli dan radim, visim pred kompom i kad mi bude pun kurac, upadnem ovdje i vidim njega. Onda skužim da sve to šta ja radim ima nekog smisla.
- Molim?! – kažem ja.
- Pa da, čovječe, ti si najbolji loš primjer kojeg čovjek može imati.
- I to je, kao, jedina dobra stvar kod mene?
- Barem nešto.

Tu sam ja popizdio i kao svaki pravi raspižđeni ČHiK, istjerao gamad sa svog teritorija i legao spavati.

San je bio grozan, strava kakvu bi samo Lynch mogao izrežirati. Stojim polupijan za šankom, birc je pred zatvaranjem, ustajem i plaćam. Ostavljam konobaru nekakav bakšiš i okrećem se prema vratima, a ispred mene se stvori nekakva jeziva spodoba i daje mi bebu.

- Šta ću s tim? – pitam.
- To je tvoje dijete. – kaže ovaj.
- Molim? – gledam ga u tupilu – Koji ti je kurac?
- Svi bakšiši koje ostavljaš u životu ti se zbrajaju i kad dođeš do određene cifre, dobiješ dijete - reče ovaj i nestane.

I tako stojim solo s bebom koja sjedi na šanku, gledamo se, a onda ona kaže`Tata!` i krene me zagrliti.

Tu sam se probudio u znoju i, kao svaki pravi ČHiK s neočekivanom bebom, počeo urlati `Mamaaaaaaaaaaa`!

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije