Pušiona: Sretno Valentinovo ili priča o koltrinama

Piše:
utorak, 10.2.2004. 16:51
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: Sretno Valentinovo ili priča o koltrinama

DAKLE, Valentinovo. Mora se priznati da se radi o poprilično zajebanoj stvari. Zajebanoj, recimo, poput narodnjaka. Jer svatko `normalan` će kad čuje narodnjake reći nešto poput `Sranje, evo ih opet!`, ali je li popio dvije pive viška, doći će mu, kako to naš narod voli reći, nešto toplo oko srca.

Tako je nekako i s Valentinovom. Kao, nitko ga ne puši, a kad napokon dođe, ne možeš prošetati gradom od zaljubljenih parova, cvijeća i poklona.

Naravno, i kad otvoriš novine ili upališ televiziju, ne možeš mu pobjeći. Nadire sa svih strana kao Thompson u najboljim danima.

Tu se onda da naći svačega. Od ljubavnih priča kojekakvih zvijezda i zvjezdica koje nam se prezentiraju kao bajka pa do ozbiljnih tekstova koji mu pristupaju, što bi rekli teoretičari, fenomenološki a u kojima se tretira kao samo još jedan konzumeristički dan u kojem ćemo na poklone, cvijeće i tome slično spičkati hrpetinu lovu na svekoliko zadovoljstvo parfumerija, cvjećarni i ostalih trgovina tog tipa.

Kao i Božić koji čak i u mojoj glavi (a bio sam ministrant svojevremeno) sve više gubi vezu sa Isusovim rođenjem i cijelom pričom oko štalice i sve više ima veze s Coca-Colinom reklamom.

Tako da kod Božića kao i kod Valentinova dolazi do jednog paradoksa koji ću sad barem pokušati objasniti.

Već sam napisao da imam cimera koji je katoličanstvo i religiju općenito otkrio tek sa šest godina kad je upitao mamu: `A zašto ovi ljudi stavljaju ove kugle na ova stabla?` Dakle, čovjek nema nikakve veze s kršćanstvom. Ono, nije odgojen u takvoj atmosferi.

I pričamo mi o Božiću. Ja, kao pravi ČKIH, oduševljen svim tim borićima, kuglicama, zvončićima, reklamama, petardama, a ovaj, normalno, pizdi na sve to. Sve to njega nervira, sjebalo mu rutinu. Ali, kaže čovjek na kraju, sam Božić mu je genijalan. Prolaziš gradom i svi nešto sretni, idu jedni prema drugima, grle se, ljube, rukuju. Jednom rječju, idila.

Tu sam se ja, naravno, osjetio apsolutno posran jer mi je, eto, čovjek koji je u crkvi bio samo jednom, objasnio what`s the fucking point. A ja, dakle katolik, brijao na kozmetiku. Jer, htjeli priznati ili ne, katolici za vrijeme Božića briju na kozmetiku oko cijele priče i na hranu, a ovi koje to ne jebe 2% ne potroše ni kune, a sam dan Božića dožive možda i intenzivnije od njih.

Pa tako je nekako i s Valentinovom. Oni zaljubljeni, a o njihovom se danu radi, zabrijat će uglavnom na kozmetiku. Dakle, što kupiti, gdje izići i tome slično. Ono, odradit će ga na uhodanu foru koja svima odgovara dok će se ovi nezaljubljeni osjećati poprilično sjebano i vjerojatno razmišljati o ljubavi kao takvoj ili u znak protesta prespavati cijeli dan.

Tako to ide, jebiga. Netko ima love i ne razmišlja o njoj, a ti je nemaš i razmišljaš o njoj 24 sata dnevno. Nečiji životi imaju smisla pa ne razmišljaju o životu, a tvoj, recimo, nema smisla pa se upireš dokučiti neke stvari o njemu, počneš se pitati o njegovom smislu i završiš kao profesor na Filozofskom.

Ukratko, mislim da bi najbolje stvari o Valentinovu rekli oni koji će ga provesti sami jer ga oni dožive intenzivnije. Tako to ide, jebiga. Stvari koje ti nedostaju doživljavaš najintenzivnije i upireš se svim silama doći do njih. One daju smisao cijeloj stvari i uvijek neka fali da bi imao razlog nastaviti sa životom. Ako mislite da serem, zamislite đankija u momentu u kojem mu zafali droge. Neće prestati misliti o njoj dok je ne dobije.

Sad sam, dakle, sam sebe doveo do zajeba. Ako krenem pisati o ljubavi nakon ovakvog uvoda, ispast ću patetični lik koji je nema pa razmišlja o njoj, a ako ovdje prekinem, tekst će biti prekratak.

Opet, ima li smisla danas pisati o ljubavi i da li to itko normalan radi? Radi. I to na jako simpatičan način. Nema više Petrarcine Laure osim kod Petra Graše ili Thompsona kojeg zmija grize za srce, nema više viteških brija i djeva koje treba spasiti i tome sličnih obrazaca.

Danas ljudi pišu o svakodnevnim sitnicima poput njenog buđenja koljenom u leđa, poput zajedničkog čekanja tramvaja, zajedničkog odlaska u šoping i tako dalje. Ljubav se tu ne spominje direktno, ali je ima na tone. Naravno, tu su i Tarantinove ljubavi, ali to je iz neke druge priče.

Ali, takva, `normalna` ljubav, suživot dvoje ljudi, doživotno svakodnevno upoznavanje onog drugog, nam se ne prodaje za Valentinovo. Prodaju nam se upravo ti uhodani bajkoviti sapuničasti obrasci. Priče koje ćete vjerojatno nikad ili jako rijetko susresti u svakodnevnici.

Dakle, prodaje nam se bajka, mitska priča o milijun i jednoj zapreci toj ljubavi koja se na kraju ostvaruje. Jer, naravno, ljubav sve pobjeđuje pa makar s druge strane stajao i Real Madrid.

Tu sam ja krenuo mozgati da li sam ijednom u životu makar slušao da se nekom takva bajkovita, mitska ljubavna priča s viteškim prizvukom dogodila pa da vam, kad se već radi o prodaji, prodam autohtonu domaću priču.

I našao sam je. A gdje drugo nego u svom (mitskom) zavičaju, dalmatinskoj zagori do koje Valentinovo još nije stiglo i u kojem se mitovi i legende (vojvoda Norac i vitez Gotovina) još uvijek žive u praksi. Jer, da bi imao mitsku ljubav, trebaju ti mitska pravila igre.

Prvu stvar o ljubavi koju u toj sredini naučiš je da ne ide nužno u tandemu s razumijevanjem. Jer, kad vidiš jednog od rođaka kako sjedi ispod Francetićeve slike, odmah ti je jasno da se ni u čemu nećete razumijeti. S druge strane ti je jasno da te on voli toliko da je spreman riskirati život za tebe što hrpa ljudi s kojima se, kao razumiješ, nije. To te malo natjera na razmišljanje, ali o tom drugom prilikom.

Vratimo se mitskoj ljubavi koju sam dolje pronašao. Prenosimo priču u originalu. Priča je čovjek od nekih sedamdesetak godina.
 
Bija je, sinko moj, završija oni rat i ništa nisan ima. Ćaća i mater umrli, a ja osta sam. Šta san ima, devetnest-dvaest godin. Jedino mi je baba bila živa pa san živija s njon u kući. Teška sirotinja smo bili. Od blaga nismo imali ništa, jedino mrvu zemlje, a od toga nisi moga ništa.

A ovde, u ovon kući doli ti je stala moja Luce. Ma najlišpa cura u mistu je bila. Vrtija san se oko nje cilo vrime, pratija je na misu, s mise, dočika je kad bi išla po ovce, a sve da jon mater ne vidi. Mater jon nije dala ni blizu mene zato šta ništa nisam ima, ma ni posteju od dvi pršone.

I tako smo ti se mi sakrivali sve dok njon nije došlo vrime za udaju. A namirili su je bili jednomu Vinki tu iz ovog sela iza šume, vidiš li ga? A on ti je ima najviše zemlje u mistu i vole. Voli su ti onda bili ka danas mercedes. Poza rata je čovik bija sritan ako je ima i ovcu, a ovi je dva vola ima i još je kuću novu bija počeja radit.

A ja, jadan, šta ću? Govorin sam sebi, Jakove, sad ti je vakat. Ako je pustiš, nikad više take. I govorija ja s njon, a ona bidna šta će, udri plakat po cile dane. Ne zna bi li protiv matere i ćaće ili protiv mene.

I vidila mater šta je i pet dana prije pira je zaključala u sobu i sve jon postole sakrila pa ako uteče iz sobe da ne može iz kuće vanka. A ćaća napunija pušku i cilo vrime je nosija sa sabom. Pa ti, sinko moj, dođi po nju.

Ja poludija. Jeba me bog ako san ikad u životu bija tako nesritan ka ta četri dana. I nisan moga više. Govorin sebi, iđeš po nju pa makar te ubilo.

I čeka san da pane noć, doša sa škalan iza kuće, popeja jon se do ponistre i samo jedan put san tuknija prston po caklu, odma je otvorila. Bidna nije mogla oka sklopit ti dana. I govorin jon, Luce moja, ili sad ili nikad. Ma nisan jon mora dva puta govorit, odma se obukla i s menon niza škale. Ja ostavija škale, uzeja je u naručaj i trči doma. Sinko moj, bez postoli san je u kuću unija.

A to ti je gotovo. Je li ti cura ušla u kuću, zna se šta je. Propa pir, njezin ćaća me tija ubit, da san mu upropastija ćer, ovi Vinko se diga, poludija čovik, di ćeš veće sramote! Bija je i rod neki skupija da će me dočekat dikod i ubit. A Luce i ja najsritniji na svitu. Nije prošlo ni misec dan da smo se oženili.

Njezini nisu govorili s nami sve dok nije rodila. Tek su jon onda dali robu i postole. Ćaća jon nije više mog izdržat. Jeba je boga i materi jon i selu i doša vidit unuka.

Posli san se zaposlija u Splitu i onda je sve krenilo na boje. Evo, danas dva sina iman, oba rade u Splitu, svaki svoj stan ima, mi dvoje ovde. I dođu skoro svake nedije. Vidiš onu malu doli. To mi je unuka. Lucija. Vidi jon kose. Crne ka u babe kad je bila mlada.

Iz mitskog zavičaja spuštamo se prema Splitu. Vozi drugi rođak, friško rastavljen tip od oko četiri i po banke s hrpom para i novim Audijem A6. Tip je OK pa odmah počinjem s podjebavanjem.

- Znaš, Marine, sad smo ti ja i najstariji momci u familiji.
- Muči, boga ti, nemoj me i ti još sa tin zajebavat.
- Ne zajebajen te, samo kažen. Jesi naša koju?
- A boga ti, znaš kako to iđe. Kako dignen kat kuće, tako još jedna dođe. Ne tribaš ji ni tražit. Jesan ti reka da kuću novu radin?
- Nisi.
- Doli, na moru, za turiste.
- Ma jebeš turiste, šta je sa ženan?
- Pa govorin ti, ima ji, ali mi za nijednon nije srce zaigralo.
- Aha, kužin. Ma mlad si, ima vrimena.
- Ajde u pizdu materinu, plesniću te!
- Šta je, ništa od nove ljubavi?
- Biži, nikidan san popizdija u dućanu jednomu.
- Šta je bilo?
- Iša kupit koltrine (zavjese, op.a.) za kuću. I doša u dućan, gledan, izvadila ova dvadeset koltrini. I gledan u te koltrine ka tele u šarene vrata. Pa ne mogu ja kupit koltrine, jeba ji bog i koltrine!! Onda počeja mislit o tin ženan šta sad iđen s njima. Jeba me bog ako bi iti jedna od nji znala prave koltrine kupit.
- Čekaj, tebi triba žena za kupi koltrine?!
- A jesi glup, jeba te bog. Je li zato na fakultet iđeš? Koltrine su ti glavna stvar u kući. Ako zajebeš koltrine, sve si zajeba.
- Čekaj, ne kužin.
- Pa kad si u kući, jeba je bog, ako je vani sunce, a ne gleda ti se u sunce, potegneš koltrinu. Ako je kiša, ne gleda ti se kiša, potegneš koltrinu. Ako imaš sa ženon obavit šta imaš, potegneš koltrinu. Razumiš, ti i ona sami u kući, potegnete koltrinu i jebe van se šta je. To ti je milina božja.
- Ka, ti i žena sami u kući... Ne znan, meni to zvuči ka monotona idila.
- Kako ti zvuči?
- Ka monotona idila.
- Jebi boga i tebi i Zagrebu, pričaj po našu!
- Dosadno, Gospe ti!
- Dosadno? Znaš šta! Da ne vozin, sad bi ti pripeta takvu pleščurinu da bi je zapantija za vike vikova. Ali mlad si, naučit ćeš.
- Dobro, smiri se. I jesi kupija koltrine?
- Pizdu materinu san kupija. Koji će mi kurac ovako?

PS: Svim pederima i lezbama želim sretno Valentinovo. S tim pederi i lezbe ne mislim nikog vrijeđati, nego što kaže general LJČRojs, naš narod ne zna šta znači homoseksualac pa da našem narodu bude bistro što ja to želim.

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije