Pušiona: Tramvaj story – mito i korupcija

Piše:
utorak, 23.11.2004. 09:57
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: Tramvaj story – mito i korupcija

OPET mi bio rođak u gradu. Ne onaj koji je deklarativno kriminalac nego onaj što se bavi politikom. A te posjete uvijek zahtjevavaju niz psiholoških priprema.

Prvo, moraš se pripremiti biti za popizdit tolerantan. Ne možeš sad sa svojim stavovima otići cugati s lokalnom desno orjentiranom društvenom elitom. Pogotovo nakon ovih sranja s Dražom Mihajlovićem.

Drugo, pričat će se o jaaako ozbiljnim stvarima od državnog značaja koje sam još prije par godina prestao shvaćati ozbiljno.

Treće, puknut će barem petominutna priča o Indexovim Robin Hood podvizima te o svekolikom stanju u domaćim medijima.

Kao što vidite, teme toliko ozbiljne da se čovjek čak malo i prepadne prije samog sastanka. Zato se treba psihički pripremiti.

Psihičke pripreme za ozbiljne sastanke s političkom elitom izvode se na sljedeći način. Iziđete na balkon. Zatim dugo gledate u daljinu kao Franjin kip i par puta duboko udahnete. Sve to radite po detaljnim uputama majstora yoge.

Nakon toga, srolate đoju od dvadesetak centimetara, poduvate je i spremni ste za sastanak.

Od trave vas, naime, boli kurac za teme o kojima se priča pa djelujete jako tolerantno. Pukne vas elokvencija pa ostavite i inteligentan dojam, a usput vas i opere lagana paronoja pa djelujete i malo zabrinuto za, je li, stanje nacije što je jako pohvalno.

Međutim, problem se dogodio kad sam skopčao da sam se za sastanak pripremio toliko dobro da mi nije ostalo nimalo trave za oporavak od sastanka i mirne snove.

Onda sam, u skladu s programom rođakove stranke, poradio na vezama sa Hrvatima iz Bosne i Hercegovine. Konkretno, nazvao ekipu s Cvjetnog i dogovorio sastanak iza sastanka.

U restoranu sjedi Hrvat do Hrvata i troši lovu poreznih obveznika. Račun ide pod reprezentaciju. Pije se kava nakon ručka i priča se o nadolazećim predsjedničkim izborima.

Kad već plaća narod naš, naručujem viski-kolu.

Ma di žensku u pičku materinut?! – zabrinuto se pita rođakov savjetnik za gospodarstvo.
Je i ti ne razumiš, Gospe ti. – uleće rođak – Znaš ti koliko žena glasa. Jebeš me ako i ove šta nisu, amo reć, ove normalne nego ono, Boga ti, školovane ženske ne budu glasale za nju. A Dena, šta ti kažeš?

Mene rođak oduševio primjedbom. Otkako se penje na ljestvici stranke postaje sve otvoreniji kako za žene tako i za pedere, ali o tom drugom samo u četiri oka.

Istina. – kažem – Feministice lako ulete u taj paradoks, počnu se ponašati kao muški šovinisti samo s drugim predznakom.

Gledaju me zbunjeno. Kopčam da sam se predobro pripremio.

Šta?
Pa glasaju za žensku samo zato šta je ženska, a da ti kažeš da š glasat za, ne znan, Mesića samo zato šta je muško, oči bi ti izvadile.
A to. – kaže ovaj – Je, je, dobro govoriš.
Ma sve su to pizdunske igre. – nastavlja rođak.
Kako to misliš? – pitam zabrinuto.
Pa ova sad kampanja s uspjesima Vlade. Vidit ćeš, di god su sad plakati Vlade, bit će posli od Kosorice. Vlada će platit prvu, a drugu kampanju dobit će mukte.
Ozbiljno?
Vidit ćeš. – kaže.
Imaš nekoga ko bi mi to moga potvrdit? – pitam.
Vidi mulca! – uključuje se ovaj do njega – Odma bi špija.

U čovjeku izbile paranoje iz komunističkog razdoblja, ali nisam imao volje objašnjavat mu razliku između špijunaže i novinarstva. Rođak je završio spiku izjavom: "Kurac, to ti sve ide usmenim dogovorima."

Nastavljamo priču sa Žužulom. Ekipa se samo smije. Svi znaju o čemu se tu zapravo radi i zajebavaju se na njegov račun. Ta priča se zaključuje rečenicom: "Izist ćete govno samo zbog naslova.“ Misle na Index. Smiju se: "Ako on spava sa svojon ženon, ne znači da imaju iste interese“

Nastavljamo lokalnim spikama. Uglavnom, ljudi su mi ispričali par stvari koje bi bile dovoljne da se aferama napune novine za sljedećih mjesec dana, ali, jebiga, nema papirnatih dokaza. I priča opet završava na onom – sve se zna, ne zna se ništa. Izija vuk tovara.


Ostavljam rodbinu i prijatelje i krećem po dim. Na Cvjetnom zapalim još jednog, obavim robno-novčanu zamjenu i sjednem u tramvaj.

Cijelim putem razmišljam o tipovima koje su ova dvojica spominjali, o ulozi medija u cijelom tom sranju. Rulja krade milijune eura, a ove aferice koje izbijaju po novinama samo su vrh ledenog brijega, sitna lova. Niti pet posto svih sranja koja se odvijaju. Korupcija na svakom jebenom koraku. A onda me po ramenu potapše lik od nekih pedesetak s ispucalim kapilarama.

Kartu?
Jebiga. – pomislim – Nemam. – kažem.
Osobnu. – kaže tip ljuljajući se. Čovjek zavidaniji od mene.

Kontam, nosim pedeset kuna dim, neću raditi sranja. Dam tipu osobnu i iziđem uredno iz tramvaja. Još sam nosio nekakvu fasciklu u ruci.

Zašto nemate kartu? – nastavlja pijani.
Pa... jedva sam ga ulovio pa sam uletio u zadnji vagon.

Gleda me. Gleda fasciklu.

Vi ste student?
Da.
Znate li koliko je kazna?
Ne znam. Ovo mi je prvi put. – serem ko foka.
Sto pedeset kuna. – kaže tip.
Dobro, gospodine, napišite prijavu. – nosim travu i ne želim sranje.
Ali... vidim, fer ste, ne svađate se, znate...
Ma samo vi napišite. Vi samo radite svoj posao. Sve je u redu. – nastavljam s proljevom i čekam da me pusti.
Ali... mislim...

Kužim kud priča ide.

Koliko?! – pitam.
Pa... ne mogu vam ja reći koliko. – vadi se.
Je li dosta dvadeset? – pitam.
Je, je. – govori oduševljeno.

Dajem mu dvadeset kuna, tip mi zahvaljuje i odlazi. Ostajem na stanici i gledam za tipom. Uletio je u prvu birtiju. ZET mu, izgleda, ne plaća reprezentaciju pa je, eto, prisiljen primati mito. 

 Profil Denisa Lalića

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije