Pušiona: U mom selu hrast

Piše:
srijeda, 29.12.2004. 14:47
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: U mom selu hrast

DVA DANA prije Badnjaka bio sam u jednom jako in kulturuno književnom mjestu i zapio se s jednom našom poprilično popularnom dramskom (ovdje ide imenica pisac u ženskom rodu).

I zapričali se nešto o Casablanci. Kaže ona da je to njoj najgenijalniji film ever i to zato što u skoro svakoj sceni ostavlja nekakvu nadu u neku ljepšu budućnost. Zaključujemo razgovor s konstatacijom kako uvijek na kraju teksta moraš ostaviti malo nade, barem malo.

Dva dana poslije je Badnjak i ja u obilasku sela mog djetinjstva. Čim sam izišao iz auta, odmah me baba zagrlila i izljubila, a ja sam kao kreten blesio u rupu koja se od zadnjeg puta pojavila iza kuće.

- Izgulilo nan dub! - govori baba i vodi me na mjesto zločina.

Tu je odkad znam za sebe stajao hrast kojeg nisu mogla obgrliti tri odrasla čovjeka, a sjenom je pokrivao skoro pola sela (veliko selo, nema šta).

Baba sva utučena. Baš joj se na faci vidi kako ju je to rušenje stabla utuklo više od svih sranja koje je prošla u životu.

- Bilo je tu otkad je Boga i čovika. - govori i uzdiše - A na guvnu, tu ispo njega, uvik se svit skuplja u ladovinu, ćakulalo se, pivalo... ma sve. Neće to na dobro. - vrti glavom.
- Kako to misliš? - pitam, i ja već sjeban.
- Sinko moj, bili su i ratovi i gladi i umirali su ljudi, ali dub je uvik sta uzgor. Niko mu ništa nije moga. I, evo, sorilo ga.

Govori baba nadahnuto kao da je Andrića čitala prije pet dana, a nikad čula na njega. Dub ovdje znači isto što i zemlja. Vremena se mijenjaju, donose gomile novih stvari, ali dubu i zemlji samo Bog može naškodit. I, evo, Bog je odlučio da će potaracat dub, a Boga ne moš objasnit kao rat, pa je baba sva depresivan i sjebana od toga.

Ona je to iščitala kao neku kaznu i katastrofu koja nije ni blizu ratu ili smrti, koja nije s ljudske nego s božje strane. A nikad čula za ekološke pokrete.


Pola sata kasnije, nakon pozdravljanja s ostatkom rodbine i prežderavanja soparnikom (za one koji ne znaju što je to postoji google), uletavam kod Ante iz osnovne.

Bio je kod mene u Zagrebu prije mjesec dana pa sam mu isprintao par Pušiona. Tip ih sad čita dok pazi ovce, a inače radi u Konzumu kao vozač.

Gledamo neki popodnevni program na HRT-u, a tamo onaj tip koji radi genijalne emisije s i o klincima snimio reportažu za Božić. Tip u uvodu kaže da je najbitnija stvar u radu s klincima slušati što oni imaju za reći. Nakon toga ide prilog u kojem jedan klinac i dvije klinke briju nešto o malom Isusu, a one dvije ovog zovu razredonačelnik.

- Vidi titule, bog te jeba. - govori Ante - Vako si i ti bija precjednik razreda. - govori.
- Je, sićan se, doli u školi.
- Oćemo poć doli?
- Koji ću kurac doli? - pitam.
- Sa ti je kafić tamo. Mate ga drži.

Nakon deset minuta smo u bivšoj školi. Bilo nas je deset u sva četiri razreda i sve nas je učila jedna učiteljica. Upadam u prostoriju, a tamo biljar i dva flipera. Prostorija mi se čini ful mala u odnosu na nekad. Do flipera jedan stariji momak i klinac koji mu pokušava objasniti da "triba ubacit balun u kašunić", a onda ovom uleti monolog "Koju pičku materinu sereš kad pojma nemaš, utra san je tri puta u kašunić, sad triba ovu malu gredicu pogodit." Toliko o slušanju i odgoju klinaca, pomislim.

Gledam okolo, hrpa neoženjenih tipova od oko četiri banke. U mom kraju ih, rekao popo zadnji put, ima dvjesto pedeset neoženjenih odakle logično zaključujemo sljedeće: da se svaki od njih oženi i dobije dvoje klinaca, to je petsto novih, nek se oni za dvadeset pet godina ožene, to je još tisuću, a to je duplo stanovnika nego sad. Ukratko, šjor Velečasni, nije problem u kondomima i pobačaju, a vi, eto, skužite u čemu je.


I tako, Ante i ja igramo biljar u bivšoj školi, gazimo po pelinkovcu, a onda u scenu upadaju dva lika iz sela. Jedan s krastom na faci, a drugi sa šljivom na oku.

- Ko su ovi? - pitam.
- Debili, govori Ante. Oni su ti, ka, Splićani.
- Koji Splićani, jebote?
- Ma biži, dođu ovde skoro svaki dan i počnu govorit po splitski. Znaš ono, brale, ka, stari bolinica i ta sranja. I nikad mu ja govorin "Pa bog te jeba, oklen si ti, pička ti materina?" Govori on da je tu iz ovoga sela do nas, ali da mu je mater iz Radunice i da je on eto pola Splićanin. I vidiš šta in se dogodilo!
- Šta? - pitam.
- Pa bili su u Splitu pije sedmicu dana i počeli nekin Splićanin tako govorit i ovi iz Splita, bogati, mislili da ji zajebaju pa ji slomili ka pičke. Nu ji na što liče.

Sljedeći gost lokala je tip od nekih pedesetak godina. Upada u maskirnim hlačama i šeširu. Znam tipa pa mu se javljam, ali tip ne reagira, gleda me kao da me nikad nije vidio.

- E, Dena, moš završit tri fakulteta, ali ne moš bit pametniji od njega da ga jebeš. - uleće Ante. Tip se samo naceri pa izgiba.
- Koji mu je kurac? - pitam.
- Puka, Gospe ti!
- Kako?
- A ono, svi su znali da je puka, ali najgore je bilo prije tri godine kad su prasce klali. Bija je gleda oni film s onin malin prascon šta je ovce pazija. I čovik ti je bija jednoga ćaćina iša, ka, dresirat, vodija ga po polju i to. I onda došlo vrime od klanja, i ćaća mu, bogati, ubija prasca, a ovi popizdija, počeja se stinan jitat po ljudin, pritit da će ji sve poubijat pa završija ba Firule.
- I?
- I evo, sad je dobar. Je, govori da je mason, ali se ne dira u nikoga pa nema problema.
- Super. - kažem.
- Ma biži, uvik ti je komedija s njin.

Nakon pola sata izlećemo vani. Žicam od Ante trave za dvi đoje, i gibam do babe. Putem ga pitam za koga će glasati. "Za Sašu.", kaže.

Nastavlju spiku o pokojnom Marinu. To je bio stari mesar koji nam je uvijek kupovao bombone dok smo bili klinci, a važio je kao najinteligentniji čovjek u mjestu.

- Znaš šta mi je reka oni Božić prije nego šta je umra. - kažem.
- Šta?
- Da se ni u ludilu ne vraćam ovde.
- Govorin ti, najpametniji čovik u mistu. - odgovara Ante.

Kod babe sam prispio taman na unošenje badnjaka. Baba moli, a ujac na komin unosi redom, komad breskve, komad trešnje i na kraju, komad onog hrasta koji se sorio iza kuće. Baba samo moli. Oko nje unučići i ja, najstariji unuk. Sve izgleda kao u reportaži HRT-a samo tamo nikad ne opiši odakle badnjaci. Samo se stvore i tip ih unosi. Ne kažu ništa o sorenom hrastu.

Nakon toga se večera, a klinci sjede po podu i gledaju Big Brother. Sjedim za stolom, a baba priča. Baba uvijek priča, ali je rijetki slušaju pa cijela stvar više liči monologu.

- Sićaš se ti kako je na gumnu bilo lipo. - govori - Ispod duba liti kad bi bila ladovina. Skupilo bi se po mista, dida bi ti iznija vino, a Marin pokojni bi uvik sira ili pršuta donija pa bi ćakulali, pivali, ma svašta. A za Božić bi uvik išli po kućan čestit jedni drugin. A sad mobiteli, televizija, sto čuda. Niko više ne oblazi kuće, ma i ne čuje se više ništa u mistu. Prije bi se judi dozivali s jednog kraja mista u drugo, zna si šta ko jide za obid. A danas ga zovi obitelon i cilo selo ka da je mrtvo. Ni duba više nema.

I tako baba brije, klinci gledaju Big Brother, ujcu zvoni mobitel, susid ga pita kad će na ponoćku.

Ja diskretno napuštam prostoriju, ulećem u WC, rolam đoju i odlazim od gumna. Tišina je neizdrživa. Nikakvog šuma nema, samo se čuje lavež pasa negdje u daljini. Duvam i slušam tišinu. Ovo je jedno od rijetkih mjesta na kojim uspijem čuti vlastite misli. Zato ga se i bojim pomalo.

Da pobjegnem od misli, palim zippa i prinosim ga srušenom stablu. Brojim godove. Kad sam došao do dvjesto pedeset, nestalo je goriva u upaljaču, a bilo ih je sigurno još trideset centimetara.


Odlučujem da će to biti tema sljedeće Pušione koju ću napisati nemam pojma kad jer je selo još uvijek offline. Treba ostaviti malo nade za kraj, prisjećam se razgovora s našom dramskom umjetnicom. Neka mladica hrasta bila bi idealna za zaključiti ovaj tekst.

Tražim je, ali nikako je ne mogu naći. Opet, možda je tu negdje, ali je ne vidim od mraka.

Mora bit.

 Profil Denisa Lalića

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije