AKO JE VJEROVATI voditelju, sudionici sinoćnje emisije "Otvoreno" su nastojali doseći standarde televizijske parlamentarnosti ustanovljene nedavnom emisijom na temu trgovanja vijećničkim mandatima.

Rasprava, iako uistinu žestoka i puna upadanja u riječ, ipak je bila daleko zanimljivija po tome što je njen povod bio ono što bi obično i trebao biti povod rasprava - novac.

Sam povod za emisiju bilo je osnivanje "Promoa", nove udruge koja okuplja organizatore glazbenih koncerata u Hrvatskoj, te publicitet koje su njeni čelnici izazvali optužbama na račun Hrvatskog društva skladatelja, odnosno ZAMP-a, organizacije koja je po zakonu ovlaštena prikupljati naknade za autorska prava.

Čelnici "Promoa" tvrde kako su ZAMP-ove naknade nedopustivo velike, odnosno da su zbog njih koncerti postali sve manje isplativi organizatorima. To se odrazilo i na, po nekima, prilično zabrinjavajuću tendenciju da najpoznatiji i najugledniji strani glazbenici sve više zaobilaze Hrvatsku na svojim turnejama.

Predsjednik Udruge Zoran Marić je takvu sugestiju ponovio i u emisiji, nastojeći zahtjev za nižim naknadama argumentirati tvrdnjom kako su slične naknade u državama Europske Unije daleko niže, a u SAD "niti ne postoje".

Na taj argument je odgovoreno kako u SAD možda nema tako velikih autorskih naknadi, ali isto tako "deseci milijuna ljudi nemaju zdravstvenu zaštitu".

Ta demagoška rečenica je možda najzanimljiviji detalj rasprave u kojoj se sudionici od svojih stavova nisu pomakli niti za milimetar, i u kojoj kompromis, koji je svojim razumijevanjem za obje strane predstavljao glazbeni kritčar Tomislav Dragaš, nije mogao biti postignut.

Za ZAMP, koji je zakonskim rješenjima dobio status monopolista, sasvim je prirodno da se nastoji ponašati kao svaki drugi monopolist te svoje interese, odnosno interese glazbene profesije koju nominalno predstavlja, braniti metodama koje je svojevremeno koristio Borislav Škegro.

Isto je tako prirodno da "Promo" svoje zahtjeve argumentira nekakvim apstraknim "javnim interesom", te sasvim osnovanom tezom kako bi niže autorske naknade značile niže cijene koncerata te njihovu veću posjećenost, što bi, dakako, značilo i daleko veće svote u džepovima organizatora.

No, i jedna i druga strana je zaboravila da predmet njihovog spora ne bi uopće postojao da nema publike koja glazbu dovoljno cijeni da bi za nju bila spremna izdvojiti novac. Ili, što je za današnju Hrvatsku daleko primjerenije reći, bila u mogućnosti izdvojiti novac.

Stoga su argumenti kojima se Hrvatskoj kao primjer nude raznorazna europska ili američka rješenja sasvim pogrešni, jer ta društva imaju daleko čvršći ekonomski temelj za "kulturno uzdizanje" svojih građana.

U emisiji je sugerirano da je glazba - ma koliko kvalitetna bila - ipak nešto bez čega čovjek ipak može živjeti. Tek kada se Hrvatska po nekim drugim kriterijima približi onome što se danas naziva "europski standardi", ti isti standardi će se moći primjenjivati na hrvatsko glazbeno tržište. U međuvremenu će se svi - publika, autori, izvođači i organizacije koje zastupaju njihove interese - morati tješiti drevnom poslovicom o novcu i glazbi.

Dragan Antulov