"Put lubenica" - hrvatski film europskih razmjera
"PUT lubenica" je potresna priča o krijumčarenju ljudima smještena u Bosansku Posavinu. Priča govori o Mirku (Krešimir Mikić), veteranu domovinskog rata i bivšem narkomanu koji boluje od PTSP-a. Mirko, kako bi preživio počinje raditi za lokalnu krijumčarsku organizaciju te svojom barkom prevozi njihov "teret" na hrvatsku obalu Save, odakle će biti prebaćeni na Zapad. No, prilikom transporta poveće grupe Kineza, koje krijumčari u svom žargonu nazivaju lubenicama, barka se prevrće. Cijela se grupa utapa u Savi, s izuzetkom mlade Kineskinje (Sui Mei), koju Mirko uspjeva spasiti. Između njih se razvija kompleksan i kompliciran, iako platonski, odnos, što će im izazavati brojne poteškoće kad ostatak kriminalne organizacije švercera ljudima sazna da je za njima ostao živ svjedok...
"Put lubenica" je film po mnogočemu netipičan za hrvatsku kinematografiju, i jedan je od onih, mahom novijih domaćih filmskih uradaka, koji svjedoči da još ima nade za hrvatski film. Posebno treba pohvaliti glavni glumački par, Krešimira Mikića, koji je maestralan u ulozi ratnog veterana kojeg razdiru njegovi unutarnji demoni i mladu Kineskinju Sui Mei koja se savršeno snašla u svojoj debitantskoj filmskoj ulozi. A to je izuzetno zahtjevna uloga s obzirom da Mei, odnosno njena Kineskinja, nema mogućnost usmene komunikacije s okolinom zbog nepoznavanja jezika pa nam stoga sva svoja razmišljanja, strahove i osjećaje mora prenijeti jezikom mimike u čemu uistinu briljira.
Ništa manje upečatljiv nije ni neizbježni Ivo Gregurević u ulozi Mirkovog strica i korumpiranog policajca Caleta. Zanimljivo je spomenuti i da je upravo Gregureveić bio idejni inicijator ovog projekta, inspiriran pričom o grupi Kurda koja se pod sličnim okolnostima utopila u Savi, a koju je čuo prije desetak godina te još odonda imao želju snimiti film o tome. Želja mu se napokon, na zadovoljstvo poklonika domaćeg filma, ostvarila. Zanimljive su uloge odigrali i Leon Lučev, konstantno impresivni Emir Hadžihafizbegović i Zijah Sokolović kao čelni ljudi bande pokvarenih krijumčara.
Sam je film snimljen u izuzetno mračnim i hladnim tonovima, koje savršeno hvata kamera iskusnog snimatelja Vjekoslava Vrdoljaka. Film je snimljen s namjerom da bude izuzetno mračan i mučan, prikazujući likove koji žive u najgoroj ljudskoj bijedi, zatim ih stavljajući u kontrast s kriminalcima koji su si svojom djelatnošću osigurali vrlo ugodnu egzistenciju. Iako na nekim mjestima redatelj Branko Schmidt možda malo pretjeruje s upornim podctravanjem emocionalne kaotičnosti svojih junaka i pretjeranim potenciranjem neljudskih okolnosti u kojima su prisiljeni živjeti te tako ulazi u mutne vode melodramatike, film je uglavnom izrežiran izuzetno lijepo s jasnim ciljem da gledatelja šokira, možda čak i prosvjetli, o okolnostima jednog drukčijeg svijeta. Svijeta koji nam je izuzetno dalek, a opet nevjerojatno blizak.
Najveća snaga ovog filma leži upravo u njegovoj poruci, što je i sam redatelj nakon projekcije istakao. Poruci koja je sadržana već i u samom naslovu; "Put lubenica", tj. Kineza o kojima se govori kao neživim objektima, robi koju valja prodati, a tako ih se i tretira.
Vrlo je važan, štoviše, ključan element ovog filma, njegova glazbena pozadina. Glazba je već sama po sebi duboko potresna i pravi ju je užitak slušati, a uz to savršeno prati radnju te tako služi kao dodatno pomagalo za uvid u psihičko i fizičko stanje glavnih likova filma koje kao takvo dodatno ilustrira njihov stalni "pohod na nespokoj". Zanimljivo je da je upravo ta glazba djelo jednog dobro nam poznatog estradnjaka - Miroslava Škore. Škori je ovo prvi put da radi muziku za film i, ako možemo primjetiti, puno se bolje snalazi u njoj nego u svom primarnom glazbenom miljeu, te mu upravo ovaj soundtrack vjerojatno predstavlja apsolutni vrhunac skladateljske karijere.
Nakon same projekcije imali smo prilike čuti i razmišljanja pojedinih članova glumačke ekipe, redatelja Branka Schmidta, te Miroslava Škore.
"Na samom početku bih htio istaknuti da Ivo Gregurević nije na ovom filmu sudjelovao samo kao glumac, već je scenarij koji sam ja napisao zajedno s Ognjenom Sviličićem, nastao upravo na njegovoj ideji. Ivo mi je jednom prilikom ispričao tu priču o Kurdima koji su se utopili u Savi, koju je čuo prije više od deset godina, i mi smo je evo, nakon toliko vremena napokon realizirali. Mene je u cijeloj toj priči više interesirao sam odnos između tih dvoje ljudi, dvoje luzera, nego cjelokupni globalni problem traffickinga. Njih oni nazivaju lubenicama, i tako se prema njima i ponašaju, bez obzira što su ti Kinezi tražili da ih prošvercaju, i za to ih plaćaju, njih se ne tretira kao živa bića", rekao je Schmidt.
Ivo Gregurević, koji u filmu tumači korumpiranog policajca, teren za ulogu je pripremao razgovarajući s nekim svojim prijateljima u policiji. "Mislim da policija u stvarnosti nije toliko korumpirana kao što je prikazana u ovom filmu. Mi se za priču filma nismo puno koristili nekim stvarnim događajima, već smo pustili mašti na volju, tako da je većina toga izmišljena."
Miroslav Škoro objasnio je okupljenim reporterima svoja iskustva sa skladanjem filmske glazbe, koja mu je, kako kaže, potpuno drugačiji medij. "Ovo je bio prvi put da radim glazbu za jedan film, to je drukčije iskustvo, potpuno drugačiji medij. Prvi put sam se susreo s činjenicom da je netko drugi, a ne ja, kapetan broda. No na kraju svega mogu reći da sam izuzetno zadovoljan načinom kako je Schimdt tu moju glazbu naljepio na film. S obzirom da na univerzalnost ove teme ja sam pokušao napraviti soundtrack koji neće biti pretjerano obojen nekim lokalnim koloritom. Izgleda da sam u tome i uspio jer smo već dobili neko priznanje na festivalu u Francuskoj, a s obzirom da ja tamo nisam bio, htio bih se ovim putem javno zahvaliti Francuzima. To svakako prenesite, siguran sam da će im biti drago", rekao je Škoro.
Priznanje o kojem Škoro govori je inače prestižna grand prix nagrada "Zlatna Antigona" na festivalu u Montpellieru, koja garantira distribuciju filma u Francuskoj, te ulaznicu za druge filmske festivale, na kojima "Put Lubenica", prema riječima redatelja "jako dobro prolazi".
Glavni glumci Krešimir Mikić i Sui Mei su bili nešto manje pričljivi. Mikić je tako na pitanje o tome kako se pripremao za ulogu i na koji se način toliko uživio u jedan tako kompleksan lik odvratio samo: "Ja se ne uživljavam, ja sam samo glumac i trudio sam se to odglumiti što bolje moguće. Ispalo je tako kako je ispalo. O problemima osoba koje boluju od PTSP-a razgovarao sam s jednim prijateljem i on mi je koliko-toliko uspio prenijeti osjećaje tih ljudi."
Mlada Kineskinja Sui Mei se prisutnima obratila ne nevještom engleskom te rekla kako joj je jako drago što je dobila priliku glumiti u ovom filmu: "Bilo mi je jako drago što sam se našla u prilici glumiti u ovom filmu i s ovom ekipom koja je stvarno izvanredna. Ova je uloga za mene bila dosta teška, sve mi je to još novo, a tu su naravno bili i problemi s jezikom. Tako da je za mene sve ovo bio jedan velik izazov."
Schmidt je zato bio pun hvale za svoju glavnu glumicu: "Vidjeli ste u kakvim okolnostima film sniman. Do kraja smo snimanja tako svi završili s nekim prehladama, bolestima, virozama. Svi osim nje, a bila je u vodi cijelo vrijeme. Ona je nevjerojatna glumica, izuzetno hrabra i uporna. Bilo je prekrasno iskustvo raditi s njom."
Ako ste željni kvalitetno napravljenog domaćeg filma, "Put lubenica" je jedno zanimljivo ostvarenje koje svakako morate pogledati. Remek djelo možda nije, ali da je dobar, dobar je. A hrvatska kinematografija za remek djela ionako još nije spremna.
P.V.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati