Svi na narodnjake!

Piše:
nedjelja, 4.10.2009. 10:36
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Svi na narodnjake!

Foto: Lampaši; Index (Arhiva); Nikša Stipaničev/Cropix

ODREĐENE teme u domaćim se medijima imaju tendenciju razvlačiti unedogled poput iritantne sapunice popularnih bračnih parova koje redovito rezultiraju gotovo nevjerojatnim interesom masa i popularizacijom ponašanja koje svi tobože preziremo iako smo duboko u sebi itekako svjesni činjenice da je najjednostavniji način borbe protiv takvih gluposti potpuno ignoriranje. Fingirati nezainteresiranost za žuti tisak postalo je popularno ponašanje domaćeg čovjeka koji u naletu osjećaja intelektualne nadmoći zaboravlja činjenicu da ne znati tko je tko na sceni apsolutnih bezveznjaka ne podrazumijeva nužno briljiranje na nekom drugom polju. Drugim riječima "ne znam tko su Gotovčevi, dakle, inteligentniji sam".

Jedna od takvih tema svakako je i problem narodnjaka u Hrvata.

Izuzmemo li Thompsona (zahvaljujući Švicarcima odnedavno poznat i kao "Hrvatska"), Severinu, nekoliko poznatih bezveznjaka i njihovu nadljudsku sposobnost da sav svoj prljav veš istovare na stranicama tabloida, narodnjaci su već godinama bojno polje velikog broja komentatora svakodnevice, kolumnista, sociologa, psihologa, glazbenika, televizijskih urednika i običnog čovjeka koji se, ni kriv ni dužan, u jednom trenutku nađe suočen s pitanjem "što mislite o narodnjacima" i mikrofonom pred nosom i to baš u trenutku kada se pokušava sjetiti je li pegla ostala uključena u struju kada je ujutro krenuo na posao. I baš kao što je to slučaj sa gotovo svakom temom koja se nađe u rukama masa, u skoro dvadeset godina neprestanog blebetanja i piskaranja nije se našla jedna čista.

Oni koji ne vole narodnjake osjećaju se pozvanima komentirati ponašanje ljubitelja narodne glazbe, a ljubitelji narodnjaka redovito imaju tu nesreću da ih predstavljaju trogloditi koji samo potiču negativne stereotipe o ljubiteljima narodne glazbe kao polupismenim čobanima koji su prije pojavljivanja u studiju iskoristili priliku da razdrlje košulju, uštipnu konobaricu za dupe i s cigaretom koja ovlaš visi na donjoj usni, poluzatvorenih očiju i s podignutom rukom grleno zapjevaju "krk u bulju kroz najlon košulju". Zanimljiva je to tema, ali od Siniše Vuce ne možete očekivati "razgovor na nivou" osim ako vam konačni cilj nije stvaranje osjećaja lažne superiornosti što je otprilike podjednako smisleno kao i osjećati se posebno živahno u mrtvačnici.

"Inače ne idem u te klubove, ali prijatelji su me nagovorili"

Posljednjih tjedana novine su ponovno preplavljene kumovanjima narodnjačkim klubovima, fizičkim obračunima u narodnjačkim klubovima, reakcijama poznatih, koncertima turbo-folk zvijezda i dolaskom Halida Bešlića koji je jadan upao u cijelu priču samo zato jer je pitanje turbo-folka ponovno pokrenuto.

Ono na što redovito nailazimo jest potreba svih tih ljudi da se opravdavaju pred javnosti koja nema apsolutno nikakvog prava propitivati nečije glazbene preferencije. "Inače ne idem u te klubove, ali prijatelji su me nagovorili" ili "slučajno smo tamo završili". Je li uistinu riječ o slučajnosti ili prozirnom opravdanju, zaista nije bitno. Sama potreba da se opravdavate potpuno je suvišna jer niti jedan drugi glazbeni žanr nije doživio nepravedniji tretman. To može biti vaš "guilty pleasure", ali nema potrebe opravdavati se jer vaš boravak na takvim mjestima vaša je osobna stvar i to znaju svi. No, iako na prvu loptu djeluje kao preuveličavanje, posjetiti narodnjački klub za sobom vuče određenu stigmu jer oko cijelog se žanra stvorila tolika fama da je u ovo vrijeme gotovo nemoguće biti poznat, završiti u narodnjačkom klubu, a da za to ne dozna cijela Hrvatska.

Ako ćemo već dijeliti glazbu na ispraznu i manje ispraznu, turbo-folk podjednako je isprazan kao i glazba Lady Gage, Katy Perry ili Pussycat Dolls. Čak štoviše, paralele između narodnjaka i R&B-a/hip-hopa nisu se povukle samo jednom. Ipak, nikad niste čuli masovno opravdavanje slušanja tih izvođača.

Slušanjem narodnjaka na sebe navlačite nepotrebnu sumnju jer vaše domoljublje moglo bi se naći pod upitnikom

Uz toliko opravdanja čovjek bi pomislio da u te klubove ulaze samo potpuni čudaci. Pod krinkom noći, zakrabuljeni mantilima visokih kragni, šeširima i sunčanim naočalama. Kao da je riječ o nekom memljivom kupleraju u koji zalaze samo dokazani pervertiti. Ipak, klubovi su dupkom puni, a koncerti srpskih zvijezda rasprodani su.

Isto tako, slušanjem narodnjaka na sebe navlačite nepotrebnu sumnju jer vaše domoljublje moglo bi se naći pod upitnikom. I to je smiješno, a još je smješnije ako takvo što propagiraju generalno liberalni mediji koji bi na takve pizdarije trebali reagirati s podsmijehom. U vrijeme velikog dolaska Lepe Brene određenim se estradnjacima (Škoro, Rozga, Žera) postavilo pitanje idu li na njen koncert, a kada su ljudi odgovorili "ne, ne zanima me njen koncert" (a vjerojatno je riječ o iskrenom odgovoru jer zaista se ne radi o posebno relevantnoj temi), počelo se spekulirati jesu li njihovi odgovori iskreni. Zašto najobičniji odgovor u ovom slučaju nije dovoljan?

Mnogi se već godinama pitaju zašto je interes za narodnjacima toliko velik, a odgovor je toliko glup i jednostavan -  zato jer vole tu glazbu. Nitko se ne pita zašto toliko ljudi voli elektronsku glazbu ili bilo koju drugu. Kao, jasno nam je zašto vole sarmu, ali punjena nam je paprika potpuni misterij. Zašto su ti najosnovniji kriteriji drugačiji za turbo-folk? Ako nacionalni element nije problem, što jest? I ako je to problem, zašto to predstavlja problem "liberalnim" medijima? Možemo laprdati i o nasilju koje se odvija u tim klubovima, ali nasilje je prisutno na svakom koraku i narodnjački klubovi nisu iznimka. Možda je ovo pucanj u prazno,  ali ako je u tim klubovima nasilja više, to je vjerojatno zato jer gužve stvaraju probleme, a ti su klubovi redovito puni.  Više ljudi, više prilika za sranje.

Sve u svemu, novi dan, novi tekst o narodnjacima.

Čovjek bi pomislio da se radi o nečem pametnom.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje