Screenshot: YouTube

MNOGO je onih koji se danas s nostalgijom prisjećaju života u Jugoslaviji. Oni će vam reći da je sramota da su ljudi danas toliko siromašni da kradu po dućanima kako bi preživjeli. Odlučili smo zato provjeriti je li se i u toj "zemlji blagostanja" kralo i što se točno kralo.

Kad su vidjeli kako se to radi "u svijetu", i naši trgovci su uveli samoposluge. Znali su da se takav oblik prodaje neće baš složiti s mentalitetom našeg naroda, da neće biti "i vuci siti i ovce na broju", ali nadali su se da će vrijeme brzo učiniti svoje i da će samousluživanje postati neodvojivo od samoplaćanja i u svijesti i navikama kupaca. Pomislili smo: je li vrijeme imalo dosta "fore"?

"Bunker" pod mantilom

Na ovaj, ne baš cvijećem posut put, krenuli smo s Novog Beograda, iz bloka 45. Najprometniji trgovinski objekt u bloku je "Centropromov" supermarket "Sunce". Porazgovarali smo sa zamjenikom glavnog poslovođe Rajkom Bogićevićem.

Dvije, ne baš tanke knjige, uredno evidentiranih lopova (i sve do kraja članka tako ćemo ih nazivati, jer to nije ništa drugo nego krađa) nekim svojim nemuštim jezikom duboko usađuje otužan dojam: krade se!

"Najčešće kradu žene srednjih godina", kaže Bogićević. "Obično su na udaru parfemi, dezodoransi, sprejevi, puderi..."

Letimičnim prelistavanjem spomenutih knjiga u to se lako uvjeriti. Valjda se, jadnicama, čini da će vratiti mladost kozmetikom, il’ im ljubomorni muževi ne daju da troše novac na uređivanje?

"Kradu svi, od djece do staraca", nastavlja Bogićević. "U toj prljavoj raboti uhvatili smo čak i starca od sedamdeset dvije godine."

Činjenicu da im trgovci ne smiju zavirivati u džepove, ispod kaputa, pa čak ni u torbu koju nose u drugoj ruci dok metalnu košaru supermarketa prinose kasi, ovi takozvani sitni lopovi obilno nastoje iskoristiti. Ali blagajnice su pronašle prilično uspješne metode za otkrivanje "zaboravljenih" stvari, onih koje kupac nije prijavio za naplatu.

Kad netko nosi svoju torbu, uvijek ljubazno ponude da pomognu da upakiraju. Ne treba biti veliki psiholog da se izvede zaključak iz reakcije kupca, a ponekad se tako pronađe i poneki predmet. Kako to u praksi izgleda, ispričala nam je jedna od najuspješnijih blagajnica u hvatanju lopova, koja je za to bila čak i nagrađivana, Kosovka:

"Prije neki dan sam tako, pomažući jednoj gospođi da spakira stvari, osjetila u njenoj torbi nešto hladno pod rukom. Pitala sam je što je to. Odgovorila je da je kupila u drugoj prodavnici margarin. Bilo mi je čudno kako je još hladan. Pozvala sam poslovođu. Najednom joj se počelo strašno žuriti, pa je rekla da joj i to "otkucam"! Više nije bilo sumnje, a ubrzo je i dokazano da je margarin iz naše prodavnice."

Ta hladnoća bila je kobna po još jednu mušteriju. Ona je u torbu bila stavila sladoled. Kosovka je opet bila "ljubazna" i - mušterija se našla na spisku prijava za suca za prekršaje! Ali sladoled je ovdje odigrao znatno veću ulogu. Ispostavilo se da ta žena ispod mantila ima pravi mali "bunker". Oko grudi i pojasa bila je sašila vrećice i u njih je trpala ukradenu robu: girice, kobasice i drugo. "Baksuzni" sladoled bio je suviše hladan da bi ga mogla staviti uz tijelo.

Jasno je da se u najvećem broju slučajeva ne radi o "profesionalnim" lopovima. Posrijedi je izvitopereno sitnopotrošačko shvaćanje koristi. Zato se ne treba ni čuditi što se uzvrpolje kad se u njih upre oko sumnje. Događa se da plate neku sitnicu koju su nosili u košari pa, i ne uzevši je, brže bolje odjure s nekom ukradenom stvari u torbi ili ispod kaputa.

Lopov, koji krade s velikim strahom, jer je amater, a takvih je najviše, zna napraviti posao i čistačicama. Tako se neka žena, stojeći pred Bogićevićem u njegovoj kancelariji, kad joj je ovaj zaprijetio policijom, toliko uplašila da se, "sirotica", i smočila. Kradu žene i čarape. Ali to je na kasi gotovo nemoguće uhvatiti jer ih ne uzimaju s kutijom, već ih izvuku. Svakog mjeseca, na štandu s čarapama, nađu po nekoliko praznih kutija.

Organiziran prepad na - kavu

Na početku je, na udaru, najviše bila kava, pa su je premjestili na suprotan kraj od ulaza, tako da je sada u nadležnosti gotovo isključivo profesionalaca. Nedavno je jedna organizirana grupa lopova posjetila ovaj supermarket i iz njega iznijela deset kilograma kave, ne plativši je. Srećom, na vrijeme su primijećeni i ovdašnji čuvar pojurio je za njima. Umakli su taksijem koji ih je čekao, ali su se prethodno oslobodili "balasta" - kave.

Nevolja su roditelji s malom djecom. Kupe djeci sladoled ili kiflu, a ova su nestrpljiva pa ih počnu jesti odmah; obično ih pojedu prije nego dođu do kase. Roditelji poslije zaborave, namjerno ili nenamjerno, platiti.

Hendikep ovog supermarketa je što nema takozvanu špijunku - sobicu na katu iz koje se cijela prodavaonica vidi kao na dlanu. Ali zato postoje dva čuvara koja budno paze na svaku mušteriju. Čak i kad primijete da je netko nešto stavio u džep ili torbu, interveniraju tek kad prođe pored kase i ne plati. Nitko neće biti proglašen za lopova prije nego se to dokaže.

Zato se mogu naći kobasice na štandu s parfemom ili sir među čarapama: kad lopov primijeti da ga prate, ne vodi računa kako će se osloboditi ukradene robe.

"Izgubljena" ruka - lopov

Sljedeći naš sugovornik je poslovođa "Centropromove" samoposluge "Pelješac" u Knez Mihailovoj ulici, Stanimir Gizdavić. On je dugo muku mučio s "Johnnyjem Walkerom". To je najskuplji artikal u njegovoj prodavaonici i oni su se jednostavno okomili na njega. Jedini je izlaz bio da ga premjesti pod sam plafon, tako da ga mogu dohvatiti samo prodavači pomoću ljestvica.

Ovdje imaju "špijunku" i posao osiguranja je znatno olakšan, ali nije i savršen. "Špijunka" ne može pomoći da se uhvati čovjek koji jednostavno projuri pored blagajnice i pobjegne. Nedavno je jedan tako čak udario i SUP-ovca u civilu na vratima, koji je upravo naišao i pokušao ga zaustaviti. Pobjegao je i odnio vinjak.

Imaju posla i s beznadežnim slučajevima: kleptomanima, alkoholičarima, kriminalcima. Prije nekoliko dana je jedan alkoholičar, koji se upravo vratio iz zatvora, pokušao ukrasti dvije boce vinjaka.

"Najnoviji način krađe je "štafetna krađa", kaže Gizdavić. "Dođe njih nekoliko, jedan uzme neki artikal i privuče na sebe našu pažnju stavivši ga ispod kaputa ili slično. Kasnije, kad kod kase potražimo taj predmet - nema ga. U međuvremenu ga je dao drugome, ovaj trećem, koji ga iznosi. Uhvatili smo ih kad su tako pokušali ukrasti jedan kulen."

Milica Ličina je donedavno ovdje bila blagajnica. Ispričala nam je jedan svoj doživljaj:

"Jednom mi je mušterija bio sredovječni gospodin bez ruke. Iako sam mislila da je bez ruke. Izgledao je nekako sav utučen dok mu je rukav sakoa visio prazan. Sažalijevajući ga, naplatila sam mu ono što je imao u košari. Ali samo što je uzeo kusur, dojurila je jedna kolegica i raširila mu sako. Rukom, koju "nije imao", stiskao je uz tijelo bocu pića.

Slava u službi krađe?

Dragstor u Nušićevoj ulici je, s obzirom na položaj i "protok" kupaca, na najjačoj lopovskoj vjetrometini u gradu. Paradoksalno je da je prošle godine podneseno samo sto dvadeset prijava sucu za prekršaje. Dragstor se nalazi u samom centru Beograda, radi i danju i noću, bez prestanka, 363 dana u godini (1. i 2. januara je popis), a nije ništa produktivniji od ostalih samoposluga, tako da ne mogu planirati veći broj ljudi nego što sada radi.

A sada nemaju organiziranu zaštitu, nema čovjeka kojem je posao da pazi da netko nešto ne ukrade. Sve je prepušteno prezauzetim prodavačima i blagajnicama te - savjesti potrošača (sic!). U Dragstoru se ništa ne zaključava; ključevi su plombirani (!) i upotrebljavaju se samo za vrijeme popisa. Razgovarali smo sa Stanojem Simićem, pomoćnikom rukovoditelja Dragstora:

"Kad sam jednom dolazio na posao", priča Simić, "sreo sam neko dijete na stepenicama kako nosi punu košaru robe. Kako se radilo o našoj košari , pitao sam ga gdje će s njom. Rekao mi je da mu je otac naredio da košaru odnese u auto. Vratio sam ga da potražimo tog oca. Spazivši dijete sa mnom, ovaj počne vikati na njega gdje se "izgubio". I djecu zloupotrebljavaju za krađu!

Kradu i naši miljenici iz javnog života, takozvani poznati ljudi. Jedna estradna umjetnica imala je običaj uzeti ono što joj treba za jedan dan u domaćinstvu. Poznati fudbaler, još poznatijeg beogradskog kluba, jednom je ukrao majonezu i, kako je bio pijan, pritom je i izazvao i tuču!

U dva sata noću jedan je čovjek izjurio s čajnom kobasicom pod rukom. Hrabri prodavač pojurio je za njim i, kad ga je stigao kod Doma omladine, ovaj je izvukao pištolj. Prodavač je uspio da mu ga otme i da ga privede.

Inače, krade se sve, čak i čačkalice. Najpopularnija je takozvana "lančana" krađa. U Dragstoru je to lako izvesti, treba samo prijatelju ili prijateljici dodati ukradeno preko lanca. Kao ni sve ostalo, ne zaključava se ni roštilj na kojem se peku kokoši, koji se nalazi kao u izlogu podzemnog prolaza ispod ulice Moše Pijade. Kad se otvori, roštilj stane i ništa lakše nego skinuti pile. To kad ga nitko ne čuva.

Na spisku prijava ima ljudi iz svih krajeva zemlje. Poslije velikih sportskih događaja oni doslovno "nagrnu" u Dragstor. Tada studenti masovno kradu vakuumiranu robu - za večeru. Možda je u pitanju i nestrpljenje - nije lako po sat i više čekati u redu - ali krađa je krađa.

Od svakog lopova zatraže da potpiše izjavu da je "prisvojio" robu. Poneko odbije, ali većinom potpišu tu sramnu izjavu. Možda će to malo samokritike utjecati pozitivno. Na kraju smo posjetili robnu kuću "Beograđanka". Pošli smo s nadom o obilju podataka, a vratili smo se prazne bilježnice. Direktor ove kuće je "nalijepio" veto na usta zamjenika šefa osiguranja koji je svakako jedan od najinformiranijih ljudi "po ovom pitanju". Zašto, pitali smo se tada. Nismo dobili odgovor. Zašto, pitamo se i sada. Zašto, kad ova robna kuća svakodnevno bude pokradena za tri do četiri milijuna starih dinara (podatak dobiven preko "veze"), kad, ako uzmete bilo koju stvar i vrećicu uz nju, možete da trpate štogod hoćete, kad možete da obučete odijelo i mirno išetate? Zašto? Zašto narod u robnoj kući "Beograđanka" može da dobije sve, osim - ogledala!?

Napisao: Jovan Plamenac (Zum reporter, 1978.)