Foto: Hina, Privatni album

PET GODINA barem dva puta mjesečno letim iz Zagreba za Berlin i natrag. Germanwingsom, izuzmem li nešto manje od godine leta Lufthansom. Isprva sam slijetao na Schönefeld, sada treću godinu na Tegel. Brandenburg, na sreću, još ne radi; na sreću, jer od Tegela mi je do doma ni petnaestak minuta vožnje automobilom. Tegel je, naime, u samom gradu: slijećete doslovno ponad krovova.

Budući da znam svoj godišnji raspored, karte kupujem za cijelu godinu unaprijed: tako kupljena povratna karta košta me kudikamo manje no benzin do Splita - u prosjeku 70 eura. Ponavljam: povratna karta Zagreb - Berlin - Zagreb, kupim li je dva mjeseca unaprijed, košta me sedamdesetak eura.

Germanwings mi je omogućio cijeli jedan novi život

Jednostavno kazano: Germanwings mi je omogućio cijeli jedan novi život. Bez Germanwingsa ne bih mogao ovako živjeti, na relaciji Zagreb - Berlin. Vožnja automobilom ne samo da bi bila neusporedivo skuplja, nego je naprosto nesnosna: u prosjeku to je 11 sati vožnje. Let pak traje sat i 10 minuta.

Dakle, ovako to izgleda: snimim emisiju unaprijed, recimo u ponedjeljak, putujem u utorak, i ostajem desetak dana, do kraja idućega tjedna. Uz blagdanske boravke u Berlinu, izuzev ljetnih mjeseci kad smo uglavnom u Hrvatskoj, nešto više od trećine godine boravim u Njemačkoj. Da nisam cijeli život radio u/na materinjem jeziku, odavno bi se to pretvorilo u stalan boravak. Ovako, živim Im Zwischenland, mada, priznajem, sve manje vjerujem da ću starost proživjeti u Zagrebu.

Ali, nije to tema, tek usput minimalno objašnjavam ta svoja putovanja i životne okolnosti, kad već stalno spominjem te letove.

Tema je, jasno vam je, jučerašnji let.

Putovanje istim avionom iste tvrtke na dan nesreće

Iz nekog nepoznatog razloga gotovo da nisam uopće spavao: zaspao sam oko 7 ujutro, ustao nešto prije 11, i u podne sam krenuo prema Plesu. Otkako putujem nisam brže obavio check-in i sigurnosnu provjeru: morao sam službenike pitati što se zbiva, jer ne kasnim - uvijek dolazim točno sat vremena prije leta - a ama baš nikoga u redu za sigurnosnu kontrolu nije bilo. Odgovorili su: ništa, tako ste pogodili, između dvije gužve.

Kad se iznova odjenem i uzmem stvari, potom carinicima predočim kartu i putovnicu (nosim je naprosto jer je imam, po navici iz dana prije ulaska u EU) i obavim sitniju kupovinu u duty free shopu, redovito se zaputim do šanka: više ne naručujem, naprosto me pitaju: Toast i colu, gospodine Bolković? Ja potvrdim, manje više gledajući ima li koji slobodan stol, i to je rutinski ritual prije boardinga.

Vrlo često, jasno, sretnem poznate, ili naprosto pristupi netko tko me zna s ekrana, pa i tih preostalih dvadesetak minuta do polaska prema avionu prođe u tren, i sve u svemu, samo ako nema gužve pred sigurnosnim labirintom, aerodrom je za me vrlo ugodno mjesto: volim (od)putovati, pa mi je od izlaska iz kuće i ćaskanja s vozačem do ulaska u avion svaka faza na vlastit način ugodna.

U avionu, jer tražim to sjedalo, sasvim mi je svejedno sjedim li naprijed, u sredini ili odozada, no, inzistiram na sjedalima C i D, dakle onima do prolaza. Ne, ne zbog pogleda na stjuardese, naprosto zbog komocije.

Odmah sam znao što se dogodilo

Najčešće tijekom leta čitam. Mrzim razgovore, iako znaju skratiti vrijeme: prije ili kasnije, a u mom slučaju to je uvijek prije, završe na hrvatskoj politici, a to je, shvaćate, upravo ono sto želim ostaviti već kod zgrade Ine. Čitam bilo što, samo da prođe tih preostalih tridesetak minuta, odbijem li uzlijetanje, slijetanje i ispijanje cole: iako nisam žedan, naručim tu colu i opet ritualno, kao što je cijeli moj život sada već sasvim prožet ustaljenim obrascima ponašanja što se opetuju postojanim ritmom, jer tako sam valjda htio, ili je tome moja narav inklinirala: kao i svaka minuta toga puta, tako mi je uglavnom isplaniran i dan ili tjedan: svaki dan ima svoj središnji događaj kojemu je sve posvećeno, bio to 2U9 ili Rotary, primjerice, i sve je organizirano oko tih događaja, koji imaju svoja precizna vremena i mjesta, za koja već svi u mojoj ne sam najbližoj okolini vrlo dobro znaju: zna se da me se smije zvati i u ponoć, recimo, ali nikako ne prije podneva, ako za to ne postoji valjan razlog. Da se vratim početku pasusa, volim letjeti bez društva, sam, sa svojim mislima i preokupacijama, navadama i rasporedom, i vjerojatno po tome nisam nikakav izuzetak.

Stigao sam dakle neobično brzo do šanka, prethodno prokomentiravši u duty free shopu čudnu okolnost iščeznuća nekih vrsta ženskih cigareta iz prodaje, i pozdravivši konobara čija je jedina dvojba bila cola u limenci ili bočici, okrenuo sam se mladiću koji me je pozdravivši odmah upitao: Jesi li čuo što se desilo?

Ne znam tu osobu, možda smo se nekoć i upoznali, ali, moj grijeh, bit će da sam je zaboravio, no svejedno, navikavši, kao što rekoh, i inače na ta izravna obraćanja nepoznatih, uljudno sam odgovorio: Što?, iako mi je odgovor već bio jasan: mladić je bio orošen znojem, očito uzbuđen, ozbiljna izraza lica, i ni trenutka nisam dvojio o čemu me pita.

Ono što nisam znao, to je da je avion koji je pao - Germanwingsov avion.

Naravno, i to sam doznao par sekundi kasnije, i tu smo na početku kraja ovog statusa: pročitao sam na brzinu osnovne informacije, ostavio sam i hranu i piće na stolu, i otišao sam pred gate 17. Sjeo sam i gledao. Gledao kako i ostali putnici gledaju. Ne u ekran koji je najavio malu odgodu polaska, nego jedni u druge. Nevjerojatan osjećaj: čuo si da je pao avion kompanije kojom upravo trebaš poletjeti, pače istim tim modelom aviona koji je pao. Odjednom, ugledao sam nekadašnjeg kolegu s ADU: studirao je montažu, ja režiju. Do njega neka simpatična djevojka, model u Londonu, živi kao i ja, između dva grada, želi biti producent i studirati u Zagrebu, on je odgovara i traži od mene da ga u šali poduprem, što meni i ne pada teško jer teško je ne biti ironičan kad je ADU posrijedi, ali, nakon svake šale stajem: zapravo, ne priča mi se o tome, mislim da li da se ukrcam u taj avion, ili da odem doma, sjednem u auto, i krenem put Berlina, pa kad stignem, stignem. Priznajem to i njima. Poznanik mi veli: Čekaj, koja je šansa da dva Germanwingsova aviona padnu u istom danu? To se nikada u povijesti nije dogodilo niti jednoj kompaniji. Nažalost, ja sam studirao i filozofiju, i nije mi bilo odveć komplicirano otpovrnuti: Da, baš zato se i brinem, jer jednom se i to mora dogoditi!

Neumjesno je govoriti o svojim strahovima

Stat ću na tren: jasno, tragedija koja se dogodila takvih je razmjera da je neumjesno govoriti o svojim strahovima na fonu tolikih žrtava, ali, u tom je trenutku zebnja, ne strah, nego zebnja toliko intenzivna - strahujemo od onoga u svijetu, zebnju izaziva ono u nama - da sve izvan nas nestaje u omaglici: prestanimo se praviti blesavima - upravo to, jer drskost je hrabrost lišena pameti - pa drsko ignorirati tu jednostavnu činjenicu zabrinutosti za vlastiti život. Pao je avion Germanwingsa, ja za desetak minuta polijećem istim takvim avionim iste te kompanije, i - što bih sad trebao, ne biti tjeskoban?

Postoji savršena riječ za tu jezu: jasno, germanska, jasno, čuvena, jasno: unheimlich. Za Freuda to je ona nelagoda i onaj strah u čovjeka koja nastaje kada se susretne s njemu tuđim i neprijateljskim silama, čije izvore međutim duboko osjeća u sebi; to je ono blisko i prisno što se odjednom ukazuje kao strano i tuđe. To je odjednom za mene bio Germanwings: pogledajte dolje, imam dokaz - prokleti cockpit u kojemu je pao pritisak još koliko jučer izgledao je silno seksi! Kao što je i sam put opisan pastoralno: kroz oblake do plavetnila. Odjednom, sve se survalo iz te kristalne vedrine u ponor užasa: 150 ljudi je poginulo!

I nema sad tu:... a ja sam za par minuta polijetao. Nego samo: 150 ljudi je poginulo.

I tu sada osjećaš strahovitu tjeskobu, jer sa svih te strana salijeću argumentacije s ruba pameti, upravo zato jer su usiljeno racionalističke - statistička je najbesmislenija, iako je savršeno točna: recimo, netko je kazao da je oko tisuću ljudi do sada poginulo u a320, pa je s obzirom na broj tih zrakoplova u službi, umnožen s brojem prevezenih putnika, to ispod nivoa statističke greške! - a čovjek nije za kristalni dvorac, on nije samo razum, ima i hranidbeno-raslinsku dušu, rekao bi Aristotel, i sve te argumentacije o broju letova i sigurnosti koja je veća nego broj saobraćajki u Golfu padaju u vodu samim time jer je avion pao u alpske gudure.

A320, a vi sada ulazite u takav avion.

I tu vas prožme jeza, kao dr. Jekylla pri pogledu na svoju ruku koja je odjednom ruka Mr.Hydea! Nadnaravna jeza, uncanny.

I, onda krene boarding, sjednete se na sjedalo 4D i čekate sat i 10 minuta da i prednji kotač dodirne tlo piste Tegela. U međuvremenu, da, nisam se osjećao ni sigurno, ni ugodno, ni dobro. Nakon pet godina letenja upravo tim avionom Germanwingsa, odjednom mi let nije bio kao vožnja željeznicom.

Sletio sam na Tegel, poslao poruku da sam sletio, nazvao Nataliu, javio se majci u Zagreb, odgovorio Rumi koja se zaista dirljivo zabrinula prateći iz Pariza događaje i pročitavši sinoć da danas i ja letim, i stigavši doma, otišavši kat iznad do Heather, pratio sam na njemačkim programima vijesti.

Klinci iz škole. Nogometaši koji su u zadnji tren odustali od leta. Dvije bebe. Šest članova posade. 150 mrtvih. Stravično.

Znam da je u svijetu u kojemu se dekapitacije režiraju u holivudskom idiomu, u Hrvatskoj u kojoj je sve svima besmisleno jer zapravo ljudi imaju pravo, sve već odavno i jest besmisleno, svaki spomen ovakve nesreće predstavlja patetično pretjerivanje, ali meni je palo samo jedno na pamet, kao mogući odgovor na takvu, idealtipsku horvacku kenjažu: mislim da bi avio-kompanije, kad već ne mogu proizvesti avione iz kojih bi svi s padobranima iskočili u slučaju kvara aviona, trebala putnicima, kao špijunima, podijeliti tablete cijankalija, umjesto da stjuardese zaista besmisleno mašu rukama pokazujući gdje su izlazi i kako valja staviti beskorisnu masku; da barem izbjegnemo agoniju, ako se već desi da ne možemo smrt.