Foto: Telegraf.rs/Screenshot: YouTube

DOK SU ostali europski narodi uglavnom preuzeli rimske nazive mjeseci, slavenski narodi uglavnom su paralelno sačuvali i vlastita imena.

Rijetko tko od Srba može nabrojati sve mjesece na hrvatskom, a bez da ih prethodno ne gugla, piše Telegraf. Zvuče im čudno i teško ih pamte, no malotko zna da su veći dio povijesti i sami koristili slične nazive.

Puno prije današnjih rimskih naziva, slavenski narodi imali su svoja imena mjeseci, no kako su ona nastala? Tako da su prilagodili svoje nazive mjeseci konkretnim prirodnim pojavama pa zato oslikavaju prirodne mijene, atmosferske pojave, klimatske odlike, privrednu djelatnost... Primjerice, januar je siječanj jer je tad sijeku drva u šumi.

Iako su živjeli udaljeni jedni od drugih, zbog takvog običaja nadijevanja imena, svi slavenski narodi imaju slične nazive za mjesece. Naravno, imena mjeseca ovisila su i o klimatskim uvjetima, a dobar primjer za to je lipanj. Naime, nama je lipanj juni dok je Poljacima gdje lipa cvate mjesec dana kasnije lipanj - juli.

Iz kalendara iznad vidi se kako su se u Srbiji koristili stari nazivi za mjesece - sečen, veljača, ožujak, travanj, cvetan, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studen i prosinac. U upotrebi su paralelno bili i narodni nazivi koji su se mogli razlikovati od staroslavenskih, ali koristili su isti princip - imena su nadjenuta po vremenskim pojavama i radovima u polju koji su se u to vrijeme godine obavljali. Ti su mjeseci redom: koložeg, sečko, derikoža, lažitrava, cvetanj, trešnjar, žetvar, gumnik, grozdober, šumopad, studen, koledar.

Kako piše Telegraf, početkom 19. stoljeća u Srbiji su još uvijek u upotrebi bili i staroslovenski nazivi bliski onima koje danas koristimo u Hrvatskoj. O tome svjedoče i zapisi u "Srpskom rječniku" Vuka Karadžića s početka 20. stoljeća koji je te nazive naveo kao "stare srpske nazive za mjesece", a to ide u prilog onima koji tvrde da se razlaz sa staroslavenskim imenima u Srbiji dogodio tek prihvaćanjem gregorijanskog kalendara 1919.