Foto: Vedran Buble

POTPISNIK ovih redaka u posljednje tri godine proveo je ukupno 14 mjeseci putujući Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2018. krenuo je u novo izazovno istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Meksika, Belizea, Nikaragve i Kube pod krsnim imenom Karipski Rašomon.

>>> Karipski Rašomon (Meksiko)   1. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko)   2. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko)   3. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko)   4. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko)   5. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko)   6. dio

>>> Karipski Rašomon (Belize)       7. dio

>>> Karipski Rašomon (Nikaragva) 8. dio

>>> Karipski Rašomon (Nikaragva) 9. dio

U raljama Kukuruznog otočja

Zasigurno nikad niste čuli za Kukuruzno otočje. Do prije nekoliko tjedana nisam ni ja, a zadnjih se dana mislim da bi možda bilo bolje da nikad ni nisam. Zašto? Zato što se evo već deseto jutro zaredom budim zarobljen na tom tropskom otočju onemogućen za krenuti dalje. Ovaj gotovo zaboravljeni kamenčić u bespućima karipskog mora, sitan i beznačajan kao onaj krumpirić koji se prži u pet uzastopnih tura pomfrita, svojom me egzotičnom svakodnevicom odveo u sedmo nebo, a stara izreka kaže kako s vrha brda svaka staza vodi nizbrdo.

Istina, isto sam svojevremeno tvrdio i za tajlandski Koh Kut, zaista bogomdano mjesto za odmor, ali ovo je na koncu ipak stepenica više. Iako su po lepezi užitaka prilično slični, Kukuruzno otočje nekako je stvarnije. Dok se na Koh Kutu lokalci čine kao umjetno dodan začin, koji je tu isključivo da ugodi došljacima, na Corn Islandu oni su stvarni kao more i pijesak. Tu se rađaju, žive i umiru.

Ima i još jedna opipljiva razlika, tajlandskim morem caruju smrtonosno opasne Box meduze, a karipskim smrtonosno ukusni jastozi.

U propelercu Mister No-a

No vratimo se na početak priče da pojmite kojim se sve detaljima slagao ovaj za mene najljepši mozaik jednog tropskog otoka. Nakon tjedan dana u okolici Granade, 48 sati previše proveo sam u glavnom gradu Managvi, a onda me domaćin David odbacio na aerodrom. Unatoč tome što je karta za Kukuruzno otočje s otvorenim datumom povratka koštala tisuću kuna, nisam puno očekivao od terminala za nacionalni promet, no ovaj je bio prilika za sebe, nalikujući malom Pevecovom hangaru. Umjesto boarding pasa, u ruke su mi tutnuli izlizanu plastičnu karticu i pogurali u salu koja je nalikovala čekaonici moje obiteljske doktorice.

Začudo avion je poletio čak sat vremena ranije, no nije to bio bilo kakav avion, već moderna verzija Cessne slavnog stripovskog junaka Mister No-a. S jedne strane bio sam zaprepašten njegovom minijaturnošću, a s druge neopisivo uzbuđen što će mi se ispuniti želja provozati jednim takvim propelercem za kakve bogataši masno plaćaju. Međutim sam početak leta baš i nije bio bajan.

Lagana kakav jest, aviončić se tresao kao da će se svaki tren presložiti u kakvog Transformersa, a onda se, jednom kad smo se vinuli u nebesa, umirio poput bebe u majčinu naručju.

Najspektakularnije slijetanje u mom životu

S vremenom sam se umirio i ja, buljeći u nepregledno prostranstvo takozvane Obale komaraca, da bismo 45 minuta kasnije, bez ikakve najave, nakratko sletjeli u obalni gradić Bluefields da pokupimo još dvojicu putnika. Putujući po Nikaragvi često sam se pitao zašto je njena karipska strana tako turistički zapuštena, a onda mi je jedan jedini pogled s visine na nju dao prilično jasan odgovor. U Karipsko more tu se ulijeva nekoliko golemih tamnih rijeka pa su prva tri, četiri kilometra obalnog pojasa muljevita i neprivlačna.

No jednom kad se prođe granica do koje su rijeke u mogućnosti dobaciti svoje pipke, a ona se s visine na morskoj površini ističe kao muha u mlijeku, more se instant pretvara u zavodljivi tirkizni bazen. Jedreći među pupastim oblacima razmišljao sam kako bi bilo zgodno Balaševićevski skrenuti te rijeke malčice udesno, kad se odjednom otvorio pogled na Kukuruzno otočje. Gotovo da sam prestao disati dok smo spektakularno nisko preletjeli preko plaže, a uto su kotači nestašno
zajahali vreli asfalt u najluđem slijetanju koje sam ikada doživio.

Big Corn i Little Corn

Nakon poduže procedure (zaposlenicima treba više od sat vremena da ručno prenesu prtljagu), uskočio sam u taxi i krenuo prema luci gdje sam trebao uhvatiti gliser za susjedni otok. Za razliku od Big Corna koji je relativno ozbiljno mjestašce s bolnicom, policijskom stanicom, poštom, bankomatima i prometnim vozilima, na Little Cornu nema gotovo ničeg pa ga većina došljaka pretpostavlja velikom bratu, uvjerena kako će tamo onaj osjećaj izoliranosti i autentičnosti Kariba
biti snažniji. Lagao bi kad bi rekao da su u krivu.

Brod vozi dvaput dnevno, no zbog vremenskih uvjeta, linije su često su u prekidu. Iako dva otoka dijeli svega 11 nautičkih milja, razlog tome tragična je nesreća otprije par godina. Tad je taxi brod isplovio unatoč upozorenjima te se na koncu prevrnuo. Više od 15 ljudi utopilo se pa je od tada nemoguće izaći u kanal bez dopuštenja mornarice. Srećom, ovaj put uvjeti nisu bili ekstremni, no unatoč tome tih sat vremena rollercoastera bilo je moje najgore pomorsko iskustvo. Valovi su bili visoki i do dva metra, a skipper je jurio punim gasom kao da mu žena na Little Cornu upravo donosi prvijenca na svijet.

Pogibeljna vožnja gliserom po ogromnim valovima

Plastični čamac na trenutke je doslovce letio zrakom, a kako su nam valovi stizali ravno u pramac, nije bilo čovjeka na brodu ni prtljage pod njegovim skvrčenim nogama, koji nisu bili potpuno mokri. Naravno, nekoliko osjetljivih duša ispustilo je tečnost nutrine u more, ali smo na kraju ipak sretno stigli na cilj. Nakon poludnevnog gomilanja zrakom, kopnom i morem, odmor iz snova mogao je i službeno početi. I to u okruženju svega nekoliko desetaka turista, bez one umarajuće buke prometnih sredstava i s plažama kakve se mogu vidjeti isključivo u turističkim brošurama.

Iako sam se informirao da je Kukuruzno otočje neobično minijaturno (hrvatski pandani bili bi Veliki i Mali Drvenik), tek kad sam u prva dva dana uzduž i poprijeko prošao Little Corn, shvatio sam koliko je zapravo sićušan. Od centra otoka sve su točke udaljene najviše dvadeset minuta hoda, a za opisati kružnicu oko njega nije mi trebalo više od tri sata. Lutajući pustim bijelim plažama ponekad sam znao i po pola sata ne vidjeti žive duše, što me ispunjavalo neopisivim zadovoljstvo i osjećajem kao da se nalazim u svom privatnom tropskom raju.

Braća s mačetama koja teroriziraju otok

Najljepša plaža na otoku zove se Otto, a do nje vodi puteljak koji prolazi direktno preko travnjaka stadiona za bejzbol - nacionalnog sporta Nikaragve kojim su lokalci zaluđeni. Kako put nije osvijetljen, oni koji na Ottu dočekaju zalazak, neće se najugodnije osjećati na povratku, a čak će i domaćini priznati da noću sami nikad ne bi šetali tuda. Braća s mačetama koji su u smiraj dana dugo terorizirali prolaznike nedavno su strpana u zatvor, no unatoč tome i dalje vlada nepovjerenje jer svakog tjedna na otok stiže nova pošiljka ofucanih radnika s obale koji znaju biti prilično nasilni kad popiju.

Na Otto plaži nalazi se jedini hotel na otoku, a toliko je malen i lijepo uklopljen da nimalo ne narušava ambijent. Upravo je izostanak tih velikih betonskih resorta jedan od razloga zbog kojih Little Cornu danas tepaju kao posljednjem biseru Kariba. Naime, većina destinacija počevši od Puerto Rica i Martiniquea pa do Guadalupea i Djevičanskih otoka danas su bastioni elitnog turizma u kojima su cijene hrane i smještaja odavno su otišle u nebo. Little Corn sušta je suprotnost navedenom i predstavlja Karibe kakvi su bili prije stotinu godina.

Dnevnik ruma

Interesantno, početkom dvadesetog stoljeća Kukuruzno otočje dano je u stogodišnji zajam Sjedinjenim Američkim Državama, međutim prisustvo Amerikanaca na njima oduvijek je bilo zanemarivo. S obzirom na to da nisu bili ni od kakvog strateškog ili inog interesa SAD-a, početkom sedamdesetih predsjednik Somoza vratio ih je u vlasništvo Nikaragve. Dugo vremena njima su kročili isključivo lokalci, da bi tek u posljednjih desetak godina počeli pristizati turisti. Naravno, njih je u jednom ovakvom tropskom raju sasvim poželjno izbjegavati, slijedom čega mi je većinu vremena omiljeno društvo bila pisana riječ.

I to ne neki fensi kindle nego prastaro izdanje Dnevnika ruma, u kojoj Thompson opisuje svoj novinarski staž u Puerto Ricu pedesetih godina. Da sam je čitao kod kuće, zasigurno bi mislio kakav je srećković bio kad je imao priliku doživjeti Karibe dok ih još proždrljiva ruka kapitalizma nije pretvorila u plastičnu binu za turiste, međutim na Little Cornu sve je izgledalo upravo identično kao i u knjizi. Svaki put kad bi je uzeo u ruke imao bi osjećaj da sam tamo s njim, okružen tirkiznim morem, potocima jeftinog rum, koji tako zgodno dodaju boje platnu Kukuruznog otočja te koraljnim grebenima krcatim jastozima.

Play station igraonica i fešta o`jastog

Dva neobično sočna repa s prilozima u restoranu mogu se dobiti za svega 40 kuna, međutim ja sam sanjao nešto drugo, svoju privatnu feštu o`jastog. Četiri dana tražio sam način kako ih nabaviti direktno od ribara, a onda me pomazila sreća. Nakon dugog nagovaranja jedan vozač teretnih kolica odveo me rođakinji koja me pak upoznala s majkom svoje najbolje prijateljice. Ušavši u njenu kuću, doznao sam kako je ta žena jedina osoba na otoku koja ima play station. Prije dvije godine poslao joj ga je sin iz Amerike, a od tad na njemu zarađuje bolje no dilajući jastozima koje hvata njen muž.

Sat vremena igranja naplaćuje tri kune, a toliko je bookirana da je termin nemoguće uhvatiti i po par dana unaprijed. Kaže ne smeta joj buka vrtića u kući, voli biti okružena s dječicom kad je suprug na moru, pogotovo otkad su njeni sinovi otišli trbuhom kruhom. Kako bilo, Korina mi je velikodušno prodala osam repova jastoga za svega 25 kuna pa sam ih, vrativši se u hostel, poslagao na grill i naočigled više pari ljubomornih očiju, stao gutati ne kao da sutra ne postoji, već upravo zato što
sutra postoji i što ću sve opet moći ponoviti.

Od Korine i Marie do Shanique i Ines

Dopustite mi da vam sad opišem kako otprilike izgleda moj dnevni raspored. Ustajem negdje oko osam sati pa odšetam na južnu stranu otoka gdje Maria uzgaja banane i papaju. U njenom društvu popijem voćni shake pa odgegam do male francuske kavane gdje popijem kavicu i nakratko se odam poroku surfanja internetom. Oko deset sati prebacim se na istočni dio otoka, gdje se naizmjenice kupam, sunčam i čitam zavaljen pod svojom omiljenom palmom. Natrag krećem nešto poslije podneva, taman kad se vraća struja koja je svakog dana u prekidu od pet ujutro.

Tada obično prolazim preko Shanique koja me snabdijeva jajima, sirom, lukom i kozicama za moj dnevni omlet. Nakon ručka imam običaj kratko zadrijemati na visećoj ležaljci, a onda se zaputiti na popodnevni jogging plažom Otto te novu seriju kupanja i promatranja minijaturnih trabakula što jedre oko otoka. Oko pet i pol vrijeme je za "Lighthouse", popularni restorančić s golemim kranom kao vidikovcem na kojem romantične duše ispraćaju sunce na počinak. Na povratku se još nevoljko
javim Ines koja za pet kuna prodaje goleme plastične kese pune smrznute vode.

"Just another shitty day in paradise"

Iako sam je svaki put potiho psovao, razmišljajući kako će ova prostakuša i plemkinja zgrnuti more novca na običnom ledu, bio je to jedini način kako se mogao rashladiti rum. Nakon što bi sjekirom junački izmlatio ledenu kuglu, pogostio bi se pićencem pa krenuo u restoran "Rosas" na Rondon - lokalnu verziju gregade s ribom, jastozima, škampima, batatom, krumpirom i bananom. Ukusni objed i čašica ruma na koncu bi vješto srušili zidove koje sam od jutra dizao oko sebe pa bi se pred Regge barom, slušajući lokalni bend na udaraljkama, prepustio plitkim razgovorima s kolegama došljacima. I tako iz dana u dan...

Zasigurno nikad niste čuli za Kukuruzno otočje. Ni ja donedavno, a zadnjih se dana mislim da bi možda bilo bolje da nikad ni nisam. Zašto? Zato što se evo već jedanaesto jutro budim zarobljen na ovom tropskom otočiću onemogućen za krenuti dalje. Ovaj gotovo zaboravljeni kamenčić u bespućima karipskog mora, sitan i beznačajan kao onaj krumpirić koji se prži u pet uzastopnih tura pomfrita, svojom me egzotičnom svakodnevicom odveo u sedmo nebo, a stara izreka kaže kako s
vrha brda svaka staza vodi nizbrdo...