Foto: Vedran Buble

POTPISNIK ovih redaka u posljednje tri godine proveo je ukupno 14 mjeseci putujući Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2018. krenuo je u novo izazovno istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Meksika, Belizea, Kostarike, Nikaragve i Kube pod krsnim imenom Karipski Rašomon.

>>> Karipski Rašomon 1. dio

>>> Karipski Rašomon 2. dio

>>> Karipski Rašomon 3.dio

>>> Karipski Rašomon 4. dio

>>> Karipski Rašomon 5. dio

Posljednjeg dana u Chiapasu vrijeme smo iskoristili za posjet Sumideru. Izlet je koštao svega desetak eura, a uključivao je trosatno glisiranje tim impozantnim kanjonom te možebitan bliski susret s krokodilima. Nije zvučalo loše, no s obzirom na to da sam nedavno ostavio srce u NP-u Krka, koji sam uzduž i poprijeko istražio kako bih napisao tekst za službenu turističku brošuru, zainteresiraniji sam bio za onaj dio koji se ticao bliskog susreta s krokodilima i to u njihovu prirodnom okruženju. Do sada mi je slično pošlo za okom tek u ekvadorskom rezervatu Yasuni, no tamo je bila riječ o omalenim bratićima kajmanima.

Druženje s gumenim krokodilima 

No nije to izgledalo onako kako sam zamišljao. Naime, kad smo se u nekoliko navrata zaista približili krokodilima i to na manje od dva metra, onako bezobrazno nepomični, izgledali su kao gumeni i tamo postavljeni za turiste. Na svoje sam ipak došao nešto kasnije i to nakon zbornog gunđanja (srećom, Francuzima ne treba puno). Da nam se dodvori, kapetan se približio više no što je preporučeno pravilnicima, a jednom kad je zvjerka otvorila oči i dala nam do znanja kako to izgleda kad se nepozvan ulazi u nečiji privatni prostor, nikom nije bilo do šale. Sjajan kontrast našim prestrašenim licima bilo je zadovoljno kapetanovo.

Sam kanjon bio je prilično zanimljiv ponajprije zbog toga što na pojedinim mjestima klisure dosežu impresivnu visinu od tisuću metara pa tako čovjeka vrlo zgodno podsjećaju na malenkost njegova postojanja. Ono što me pri tom bondovskom glisiranju na jedan morbidan način zabavljalo bili su balvani koji su nam plutali u susret, a koje je kapetan prilično vješto izbjegavao. Da budem iskren, nije mi bilo sasvim svejedno. Znao sam da je to posao koji dvaput dnevno radi već godinama, ali ako mu tek na tren zabljesne sunce pa ne uoči samo jedan, sudar pri brzini od 25 čvorova raznio bi nas kao maslačke.

Bondovsko glisiranje kroz mravinjak plutajućih balvana

Sumidero je na našu žalost bio posljednja postaja onog tradicionalnog, iskonskog Meksika koji nema gotovo nikakve veze s razvikanim Yucatanom, a isti pak za većinu turista predstavlja početak i kraj ove spektakularne države. Već nakon pola dana na slavnoj majanskoj rivijeri shvatili smo koliko su je zapravo ti utjecajni susjedi sa sjevera prilagodili sebi. Praktički sve cijene bile su u dolarima (njima se moglo i plaćati), restoranski meniji likovali su svakojako vesternizirani, a bijelim se došljacima rijetko tko obraćao na španjolskom. Nitko nije ni očekivao da su se potrudili naučiti pokoju riječ.

U toj divnoj, ali pomalo tužnoj sveameričkoj bajci, Cancun zauzima posebno mjesto. Riječ je o umjetnom gradiću nastalom prije svega dva desetljeća, koji se danas može pohvaliti golemim internacionalnim aerodromom s najviše letova nakon onog u glavnom gradu. Razlog su tome, između ostalog, iznimno jeftine cijene zračnog prijevoza, posebice u usporedbi s onima kopnenog koje su kao hrvatske, za što se brine lokalni Ryanair imena Volaris. Tako dvosatni let od Guadalajare do Oaxace, koji smo koristili dva tjedna ranije, baš kao i onaj od San Cristobala do Cancuna, košta svega tristotinjak kuna.

Yucatan nema veze s tradicionalnim Meksikom, Amerikanci su ga pretvorili u svoje dvorište

A čim smo sletjeli na Yucatan sudarili smo se s nešto ozbiljnijim posljedicama utjecaja gringosa (tako zovu Amerikance) od onih gore spomenutih. Naime, sve što je u ostatku države koštalo deset dolara, ovdje je bilo dvadeset i to unatoč tome što se naočigled radilo o proizvodima ili uslugama znatno lošije kvalitete. Međutim, koliko god se trudiš njegovati nezadovoljstvo na majanskoj rivijeri, kad-tad uvjerenja, i to ma kako čvrsta bila, kleknu pred njenom zločestom zavodljivosti. A sve kreće s onim satom vremenske razlike u odnosu na ostatak države zbog kojeg mrak pada tek nešto prije 19 sati.

To može izgledati kao nešto beznačajno, ali u suprotnom biste, ako vam se slasti egzotične karipske noći prikradu pa ujutro ne smognete snage ustati prije podneva, na raspolaganju imali svega nekoliko sati prije mraka. A to zna biti prilično frustrirajuće. No dobro, nastavimo s oslikavanjem prazne bojanke Yucatana. Naša prva destinacija na poluotoku bila je Playa del Carmen koju su nam u nekoliko navrata toplo preporučili. Nakon dva dana i dvije noći zaista nisam shvatio zašto. Plaže su prilično prljave, cijene ubitačne, a grad napucan do bola i to pomalo seljački neukusno pa je izgledao kao Makarska u srpnju.

Prevare na meksički način: 200 kuna kazne zbog ulaska u privatno dvorište

Koreografiju te prevarantske pozornice čiji je jedini smisao isisati i zadnji dolar bogatom došljaku lako je odgonetnuti. Evo primjera. Drugog jutra odmah sam nakon doručka odjurio na plažu u susjednu rezidencijalnu četvrt. Iako je moj suputnik Tina rekao da će smjesta krenuti za mnom, pojavio se tek nakon dva sata. Zašto? Pa tražeći puteljak kojim će se probiti do plaže slučajno je ušao u jedno privatno dvorište, gdje su ga odmah zaskočili čuvari. Pokušao im je lijepo objasniti o čemu se radi, ali nisu mu dali ni mrdnuti dok ne dođe policija. Kakva sad policija!? Što je toliko strašno napravio?

Vjerujući kako će njima moći objasniti da je posrijedi zabuna, na koncu se ipak umirio, no kada su se gospoda u kaki odorama napokon pojavila, nisu imali nimalo sluha. Koliko god Tina tupio da ne pozna grad i da je slučajno krivo skrenuo, oni su trubili svoje - narušavao je mir privatnog posjeda i mora s njima u stanicu platiti 500 pesosa kazne. "Nisam mogao vjerovati što čujem svojim ušima, 25 eura zbog toga što sam ušao u nečiji dvor! Ali nisam imao izbora. Znaš, u toj se četvrti vrlo lako zaluta u privatni posjed. Uvjeren sam da se radi o lukavom dogovoru čuvara i policije."

Bacalar na bianco

Playu del Carmen napustili smo uvjerenja kako se nadalje nećemo dati privući sličnim montažnim turističkim kulisama, a kao sljedeću destinaciju odredili smo gradić zanimljivog imena - Bacalar. Nalazi se nekoliko stotina kilometara južnije od Cancuna i  specifičan je po tom što je smješten na laguni sa sedam nijansi plave boje. Da dobro ste čuli, a i sam sam bio pomalo skeptičan. U prošlosti sam često znao posjetiti mjesta koja su opisivana kao impresivna, a takva su samo nekoliko tjedana godišnje i to kad se poklopi stotinu čudesa. Najčešće su tek blijeda kopija onih spektakularnih slika što vrište s interneta. 

No ovaj put bilo je to bezrazložno. Prilično zanimljivim smatram saznanje kako sam najtirkiznije kupanje tijekom svih svojih putovanja odradio na omalenom slatkovodnom jezeru u Meksiku. Njegovo dno bilo je mliječno bijelo, baš poput brašna, a ovisno o razini vode i kutu upadanja sunčevih zraka zaista je gotovo svake minute, i to prilično drastično, mijenjalo boju. Morao sam se uvjeriti u još samo jednu, ali jako bitnu stvar - je li riječ o pijesku ili omraženom mulju koji se ljigavo lijepi za stopala. Oprezno sam prstićima taknuo dno pa zadovoljno rastegnuo osmijeh. Bio je to pravi pravcati pijesak.

Nikad takve tirkizne

Poseban ugođaj cijelom iskustvu davala je činjenica da nigdje ne postoji plaža, s obzirom na to da su rubovi jezera prekriveni trskom i šašem. Sva su kupališta zapravo predstavljali stari drveni pontoni koji svako malo strše s obale. I dok je većina njih u privatnom posjedu nekog hostela, hotela ili luksuznog restorana, jedan se naziva javnim i na se njemu svakog dana može vidjeti desetak oduševljenih kupača. Na tom se mjesto moglo pronaći i jednog dječački zanesenog Hrvata koji se svaki put kad bi skočio s pontona hrvao sa saznanjem kako je riječ o slatkoj, a ne slanoj vodi.

Nakon Bacalara put nas je dalje vodio u mjestašce znakovitog imena - Tulum, gdje smo ostali punih pet dana. Ovaj gradić izgrađen je na glavnoj prometnici ponajprije zbog fascinantnih majanskih ruševina desetak kilometara dalje uz obalu. Znate, uvijek sam smatrao da drevni narodi nisu imali razvijen smisao za životne užitke slijedom čega su svoja obitavališta često smještali na nepristupačna i neatraktivna mjesta, no ono što sam zatekao ovdje potpuno me demantiralo. Drevni majanski Tulum smješten je svega nekoliko metara od divne pješčane plaže.

Maye su ipak bili hedonisti

Teško je reći je li ljepši ugođaj u carstvu palmi šetati drvenim puteljcima ili se pak spustiti na plažu i zaplivati s pogledom na impozantne građevine. Činjenica je da sam se kupao na punom ljepšim i uređenijim mjestima, međutim na unikatnijem zasigurno nisam. No čak i više od piramida i plaža dojmile su me se stotine iguana što su šetuckale uokolo i sunčale se po masivnim zidinama. Nisu mi te životinje nikakva novost, ali nikada ih nisam vidio toliko na jednom mjestu. Na trenutke sam imao dojam da šetam kakvim jurskim parkom modernog doba. 

Inače, Tina i ja u Tulum smo stigli točno u vrijeme održavanja karnevala. Tako su nam barem rekli pa smo uvečer brže-bolje zauzeli stol u jednom od restorana s finim pogledom, uzbuđeno iščekivajući ludu paradu. Na naše razočaranje, ispostavila se potpunim debaklom. Naime, karneval podrazumijeva tri velike platforme u zaprezi luksuznih kombija na kojima, uz neukusno treštanje muzike, desetak šarenih djevojaka bezglavo skakuće. Da bi stvar bila još bizarnija, svakih pola minuta gledatelje i slučajne prolaznike zasipali su desecima lizalica. No ako je karneval i bio bezvezarija, plaže nisu.

Krađa bicikle i tajni tulum u tulumskoj džungli za kraj meksičke avanture

Držim ih jednim od najljepših koje sam ikada posjetio, uz bok Nacpanu na filipinskom Palawanu, Los Frailes u Ekvadoru, Tayroni u Kolumbiji te Koh Kudu na Tajlandu. Iako sam se u Meksiku tijekom 40 dana osjećao zaista sigurno i nisam imao nijedan problem, Tulum se pobrinuo da ne odem bez praznih ruku. Naime, trećeg sam dana iznajmio biciklu i njome otpedalirao na plaže, a kad sam se popodne vratio na parking, bicikle više nije bilo. Iako je bila vezana lancem i to među stotinama drugih, netko ju je ukrao. Kako im je to uspjelo, nikako nisam uspijevao dokučiti.

Srećom pa mi je urođena snalažljivost, na kojoj bi mi pozavidio i sad već kultni odvjetnik Jimmy McGill, omogućila da se na kraju izvučem a da ne platim štetu. U toj pomalo trijumfalnoj atmosferi nekako se dovukao i posljednji dan na majanskoj rivijeri koji smo odlučili začiniti tajnim partyjem u džungli. Kad su nas nešto prije ponoći skupili trošnim džipom i stali se provlačiti blatnjavim puteljcima, nisam bio siguran vode li nas na party ili otimaju, no na koncu bio je to pun pogodak. Party u društvu maskiranih urođenika, u okruženju lijana i tropskog bilja, nešto je što se ne zaboravlja.