Foto: Vedran Buble

POTPISNIK ovih redaka u posljednje tri godine proveo je ukupno 14 mjeseci putujući Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2018. krenuo je u novo izazovno istraživanje svijeta.

Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Meksika, Belizea, Nikaragve i Kube pod krsnim imenom Karipski Rašomon.

>>> Karipski Rašomon (Meksiko)   1. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko)   2. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko)   3. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko)   4. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko)   5. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko)   6. dio

>>> Karipski Rašomon (Belize)       7. dio

>>> Karipski Rašomon (Nikaragva) 8. dio

>>> Karipski Rašomon (Nikaragva) 9. dio

>>> Karipski Rašomon (Nikaragva) 10. dio

Zbogom Little Corn

Nakon dugih 12 dana na Little Cornu napokon sam smogao snage prebaciti se na veliki otok, inače jedno od najjeftinijih mjesta za ronjenje na svijetu (četiri zarona s bocama koštaju stotinu dolara). A od brojnih koraljnih lokaliteta što okružuju Big Corn najatraktivniji je Blowing Rock, udaljen 45 minuta glisiranja po navijek ljutitom moru. Što je posebno zanimljivo, ta višemetarska nazubljena hrid duboko u prostranstvima karipskog mora, nema svjetionik ni kakvu drugu pomorsku oznaku, slijedom čega je pravo čudo da pored sebe nema nikakvih podrtina brodova.

Iako izvana izgleda prilično neprijateljski, jednom kad se spusti u njeno podnožje, ova hrid djeluje pitomo poput šteneta i predstavlja pravo pravcato putovanje kroz vrijeme. Naime, zemljino naličje gotovo se svakodnevno mijenja, a tamo dole, svega dvadeset metara pod površinom, više-manje sve je isto kao i prije milijun godina. I na ostalim lokacijama Velikog kukuruznog otoka podmorski život je fantastičan, međutim na Blowing Rocku on je nenadmašan. Tako sam tijekom svega dva zarona imao priliku vidjeti kornjače, morske pse, raže, barakude, ali i dupine, koji su me svojom pristupačnošću nemalo iznenadili.

U impresivnoj utrobi Blowing rocka

Naime, većina grdosija koja je klizila dubokim plavetnilom praktički uopće nije obraćala pažnju na nas, ali s dupinom je bila sasvim druga priča. Čim nas je ugledao, ovaj zaigrani dječarac morskih dubina krenuo nam je u susret, počevši skičati i izvoditi akrobacije. Bilo je očigledno da uživa u našem prisustvu, a impresivni performans protumačio sam kao dobrodošlicu u njegov raskošni koraljni dom. Nakon par minuta predstave, približio mi se na svega pola metra, a taman kad sam ga krenuo dodirnuti, odjurio je na površinu i više se nije vraćao. Bit će da sam ga uvrijedio.

No koliko god ronilački izlet na Blowing Rock bio izvrstan, moram priznati da me se ipak više dojmio moj premijerni noćni zaron. Na Jarhead uronili smo točno u suton, a kad su se četvrt sata kasnije zavjese dana sasvim spustile, od gustog mraka počela me hvatati jeza. Zaista sam se trudio uživati, međutim svaki put kad bi se odlučio pogledati ima li koga iza mene, molio sam Nebesa da zraka svjetlosti ne obasja nešto s čime se ne bi znao nositi (da sam kojim slučajem tad ugledao morskog pasa ili kakvu drugu zvjerku, vjerojatno bi mi srce stalo).

Tripping u mrklim dubinama karipskog mora

Vrhunac doživljaja bio je trenutak kad smo u meditativnoj pozi posjeli na pješčano dno te ugasili svjetiljke. Isprva mi se sve učinilo besmislenim, međutim kad su se oči domalo priviknule, preda mnom otvorio se portal u blještavo svjetlucavi svijet planktona. To je ta bioluminiscencija o kojoj sam često slušao. Kako je vrijeme prolazilo, onaj crni zastor pred očima sjao je sve jače i jače te sam imao osjećaj kao da sam u nekom zvjezdanom vorteksu. Bilo je to tripping dostojan valjda i najkvalitetnije getovske robe i da sam mogao, ostao bi tako halucinirati još satima.

Kao i svaki drugi kvalitetni vodič koji svoje klijente želi impresionirati, i naš divemaster potrudio se upotpuniti doživljaj. Iako volim misliti da imam određenu dozu one nepromišljene hrabrosti, navigacija u mraku bila mi je ipak zrnce preintenzivna. Cijelo vrijeme bio sam uvjeren da plivam direktno u neki oštri podvodni greben ili još gore, u susret kakvoj divovskoj raži ili morskom psu. A jednom kad se mašta otrgne okova racija, ritam disanja još se lakše otme kontroli. A tada, dole duboko pod morem, zabavni dokumentarci u treptaju oka prerastaju u pravi horor.

Niotkud se pojavio slinavi hipohondar

72 sata na Big Cornu bila su isključivo podređena podvodnim užicima, a kad sam četvrtog jutra trebao odletjeti na kopno, usred noći probudila me neobična bol u abdomenu. Kako bijah desecima tisuća kilometara od kuće, hipohondrični dječak koji očigledno čuči u svima nama, začas me natjerao na tanak led. Tumačio mi je - ako je riječ o manifestacijama dubinske bolesti, one bi, jednom kad avion uzleti, mogle eskalirati do fatalnih razmjera. Naravno let je prošao bez problema, no kako je dan odmicao, bol je bivala sve jačom, što je slinavac iskoristio za nove provokacije.

Lavina briga samo je čekala startni pucanj.

Iako sam, smucajući se svijetom, proživio svoj pošteni udio raznih zdravstvenih tegoba, nikada nisam zatražio liječničku pomoć, no ovaj put činilo se kako nemam izbora. Sumnjajući na upalu slijepog crijeva, odlučio sam ne uhvatiti autobus za gradić Esteli, već taksi za jedinu privatnu bolnicu u državi. Smatrali smo, prvo dječačić pa onda s vremenom i ja, kako postoji opravdana bojazan da ćemo trebati na operacijski stol, a kako je medicinska skrb u Nikaragvi na niskim granama, to ni u kojem slučaju nismo željeli iskusiti u nekoj od državnih ustanova, pogotovo ne u zabačenom planinskom selu.

Prvi put u stranoj bolnici i hvala putnom osiguranju

Na hitni prijem bolnice Vivian Pellas u predgrađu Managve primljen sam u ranim popodnevnim satima, a u tim trenucima bol je bila tako snažna da me doktorica nije uspjela ni pregledati. Kako je i ona dijelila moje sumnje, smjesta me podvrgnula brojnim pretragama. S obzirom na to da bol ni preko noći nije jenjavala, ujutro sam poslan na magnetsku rezonancu koja je pak konačno potvrdila da nema govora o upali slijepog crijeva. Na koncu je na moje veliko zadovoljstvo sve pripisano teškoj infekciji u probavnom traktu, međutim slavlje nije dugo trajalo. Vrlo brzo pojavile su se sasvim druge brige.

Trebalo je riješiti da putno osiguranje pokrije troškove liječenja. Naime ni nakon dva dana opsežne korespondencije mailom, na adresu bolnice nije stigla garancija. Situacija je postajala alarmantna, a vrhunac je dosegla drugog popodneva kad je račun prešao tri tisuće dolara. Praktički na rubu nesvjestice počeo sam zvati osiguranje, a kad sam se već pomirio da ću mjesecima otplaćivati suludu eskapadu dječaka s početka priče (ubuduće ću prije umrijeti no dati mu na važnosti), osiguranje je poslalo spasonosno odobrenje.

Opet na putu

Iz bolnice sam izjurio lopovski brzim cipelama i smjesta nastavio gdje sam stao, a sljedeća destinacija bio je Leon, grad burne revolucionarne povijesti. To vibrantno mjesto čovjeku vrlo lako uđe pod kožu i s nekoliko neobičnih detalja vješto osigura mjesto na tapiseriji sjećanja. Jedan od njih robna je razmjena koja na tamošnjem gradskom placu i dalje životari. Naravno nije to ništa spektakularno svi smo stoput čuli o tom, ali na licu mjesta vidjeti ljude kako u 2018. godini prepredeno mijenjaju boležljivu kokoš za vreću kukuruza, ipak je poseban doživljaj.

Drugi detalj snažna je sirena koja gradskim ulicama odzvanja u sedam ujutro i dva popodne. Kako sam u Leon stigao uvečer, s ludom praksom susreo sam se tek sljedećeg jutra, a jednom kad se oglasila, moja raščupana glava bila je uvjerena da se probudila u onom smrdljivom podrumu u koji je znala bježati 90-ih. Pogled na odrasle, dlakave ruke lakoćom me vratio u stvarnost pa sam s olakšanjem zaključio da miniraju obližnju zgradu. Nakon popodnevnih zvučnih repeta, zatražio sam i dobio objašnjenje. Riječ je o tradicionalnom označavanju početka radnog dana te pauze za ručak. Svašta!

Leon, dom kolegijalne mladeži

Ako sam si to nekako i mogao objasniti, odnose među dječurlijom nikako nisam. Dakle, na nekoliko gradskih igrališta u kojima su više-manje konstantno u tijeku ulični nogometni dvoboji, po sredini terena postavljena je rampa za skejtere koju su ovi koristili svaki put kad bi lopta bila blizu gola. Kad sam jednog od njih upitao zašto za ime Božje ne odu drugdje i puste momke da igraju nogomet, rekao mi je da nema puno lokacija u gradu gdje se moguće baviti sportom i da nepisano pravilo nalaže da ih svi imaju podjednako pravo dijeliti.

Nemojte me krivo shvatiti, to je potpuno pošteno, ali teško da bi prošlo na Balkanu. Prije petnaestak godina zasigurno ne, a vrlo vjerojatno ni danas, iako još malo koje dijete uopće napušta virtualna igrališta svog doma. Skejteri ili kakvi drugi momci koji su se bavili manje popularnim sportovima, uvijek su bili prisiljeni strpljivo skupljati mrvice vremena i nije postojala ni najmanja mogućnost da na centru stoji bilo što osim vratara koji navlači protivnika na nerezonski lob preko cijelog terena. Jer to je bio zakon ulice, a danas se očigledno svašta dopušta.

Uspon toboganom Cerrom Negra

No da me navrat-nanos ne proglasite statuom koja ne dozvoljava prstima vremena da ga oblikuju, promijenimo temu. Leon odnedavno nazivaju gradom skitnicom. Naime, već je jednom mijenjao svoju lokaciju, a postoji mogućnost da će morati i opet. Na aktualnu lokaciju premješten je nakon snažne vulkanske erupcije u 16. stoljeću koja je doslovno progutala grad. U potrazi za novim domom, građanstvo se otisnulo 50-tak kilometara sjevernije, ne znajući kako će se par stotina godina kasnije i kraj njega, kao najnovija poslovnica Agencije za deložaciju, niknuti novi vulkan i to jedan od najaktivnijih na svijetu.

Ako se crne slutnje obistine, neka od sljedećih erupcija mogla bi ozbiljno zaprijetiti budućnosti grada, a do tada Cerro Negro ostat će jedno od najisplativijih destinacija adrenalinskog turizma. Razlog tome njegove su šljunčane padine - idealne za aktivnost koja ne postoji nigdje drugdje na svijetu. Riječ je o takozvanom "vulcano boardingu". Tko se prvi dosjetio tome nitko ne zna, ali ono što se zna jest da se prvi ovim crnim monstrumom spustio jedan slavni biciklist. U nekoliko navrata obarao je brzinski rekord, da bi u posljednjem pokušaju pao s bicikle i umalo poginuo.0

Is it a bird? Is it a plane?

Naravno, tura prilagođena posjetiteljima nešto je manje pogibeljna. U podnožju vulkana podijelili su nam ruksake sa zaštitnom opremom te nekakve drvene boardove nakon čega je uslijedio zanimljivi jednosatni uspon. Na mjestima krajolik je zaista bio spektakularan. Raznorazni minerali ušminkali su ga u desetke nespojivih žarkih boja, ali ajde, ja sam valjda posljednja osoba koja ima za pravo suditi o usklađivanju boja. Kako bilo, jednom kad smo se dovukli do vrha, grupa adrenalinskih džankija spretno je navukla žuta odijela pa je izdaleka nalikovala specijalnom odredu za suzbijanje Ebole.

Prije samog spusta vodič je još podijelio posljednje upute, usputno izazivajući najhrabrije da skinu brzinski rekord od 80km/h. Ako sam o tome i razmišljao, gledajući stazu odozdo, jednom kad sam prišao provaliji, samo sam htio stići dolje živ i zdrav. Iako je navodno lako dozirati brzinu, ovisno o položaju tijela i snazi kočenja nogama, meni je to pošlo za rukom tek na prvom dijelu padine koja je imala nagib od 40-tak stupnjeva. Međutim kad se u nastavku ispred mene otvorio slobodni pad od 70 stupnjeva, ma koliko snažno zabijao pete i naginjao se naprijed, sve je bilo uzalud.

Na pola puta kvadricepsi su me zvjerski zaboljeli pa sam nemoćno podignuo noge u zrak i pojurio još brže. Sad je jedino bilo važno ne prevrnuti se, no nisam vidio baš ništa jer mi je šljunak luđački pljuštao u lice. Što se dalje dogodilo teško je reći, ali svjedoci su dugo poslije brujali o Hrvatu čije se vanzemaljski aerodinamično tijelo sunovratilo Cerrom Negrom kao bjeloglavi orao, zaustavivši se tek nakon 50 metara ravnice. Jednom kad sam shvatio da sam preživio, spustio sam masku s lica prekrivenog debelim slojem prašine pa gledajući kolege, kao nekad nesretni Schumi, slavodobitno podignuo palac visoko gore.

Ubrzo smo se ukrcali u kombi i krenuli natrag u Leon, a za razliku od ostalih, jedino moje lice bilo je nekako pokislo. Svega nekoliko sati kasnije, nakon dugih mjesec dana, oprostit ću se od Nikaragve koju bez puno dileme svrstavam među pet najboljih destinacija svijeta koje sam do sada posjetio. Ovdje se zaista može pronaći sve, od aktivnih vulkana, džungle i tirkiznih plaža do srdačnih ljudi, zanimljivog kulturnog nasljeđa i burne političke povijesti. Uz sve to, relativno je neotkrivena, jeftina, sigurna i jednostavna za navigaciju. Što se još može tražiti? Da, ukusna hrana.

Eto neka to bude ona zmija u raju...