Foto: Index

POSTOJI bezbroj načina da se zabavite u srijedu poslijepodne.

Možete šetati gradom, otići na piće, u kupovinu, u kino ili na trening, Međutim, ono što nikako ne očekujete, pogotovo ako radite za Index, jest da ćete poslijepodne provesti gledajući gomilu časnih sestara kako igraju košarku.

Naime, časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove, pod pokroviteljstvom Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica, odlučile su 29. i 30. prosinca u Osnovnoj školi Mate Lovraka u Zagrebu održati Sportske igre redovnica.

Šah je dosadan, ali 'šicu rasturaju

Utorak je bio rezerviran za nešto dosadnije sportove kao što su stolni tenis i šah, ali redovnice su u četvrtak odlučile ići hardcore i opaliti po rukometu i događaju večeri - košarci.

Ukratko, niste vidjeli ništa dok ne svjedočite prizoru časne sestre koja u najkicama i s koprenom na glavi juri terenom, gađa trice i (ponekad) pogađa.

Sam prizor je genijalan i nekima možda zvuči kao šala, ali sestre su izuzetno simpatične i cijeli događaj zapravo je iznenađujuće zanimljiv čak i onima koji s cijelom pričom nemaju apsolutno nikakve veze pa se nadamo da će se igre nastaviti i iduće godine.

Riječ je, naime, o prvim igrama ovog tipa. Prijavilo se 48 sestara iz devet redovničkih družbi: Franjevke misionarke iz Asiza, Franjevke od Bezgrješnog začeća iz Dubrovnika, Kćeri Božje ljubavi, Klanjateljice Krvi Kristove, Milosrdnice sv. Vinka Paulskog, Sestre Kraljice svijeta, Služavke Malog Isusa, Sestre Naše Gospe i Školske sestre franjevke Krista Kralja.

Vjerovali ili ne, nije dosadno

Iako nitko ne očekuje lude akrobacije, cijeli događaj čak nije ni dosadan, a suprotno očekivanjima, časne sestre ne kilave na terenu već sve djeluje prilično uvjerljivo iako pojedine sestre moraju poraditi na tehnici, a i dogodine očekujemo više koševa pa i malo atraktivnih poteza.

Među njima posebno se istakla sestra Tomislava Ćavar koja je dominantna figura i na terenu i izvan njega, a s nama je kratko porazgovarala o tome kako je do igara uopće došlo i koja im je svrha.

"Prvotna zamisao je bila, budući da je ovo godina posvećenog života, baviti se nekim zamislima kako zapravo osvijetliti taj posvećeni život i drugima, a druga namjera je povećanje fizičke aktivnosti s ciljem očuvanja zdravlja", rekla nam je sestra Tomislava i dodaje da se za ovaj događaj uopće nisu pripremile i da su sve sestre na igre došle s razinom pripremljenosti koju su imale u datom trenutku.

I dok šah i stolni tenis ne iziskuju bogznakakve pripreme, košarka ipak nije mačji kašalj ako ste potpuno nepripremljeni čak ni u ovoj varijanti, kad cijela utakmica traje tek dvadesetak minuta.

Omakne li se poneka psovka?

Ipak, sestra Tomislava otkriva da neke mlađe sestre ponekad zaigraju odbojku, ali nogomet je ipak broj jedan iako sestri Ćavar nije jasno zašto su se baš odlučile za nogomet. No, u utakmici su sudjelovale i starije sestre čiji je jedini trening šetnja u slobodno vrijeme. Inače, u turniru su sudjelovale sestre na potezu od 20 pa sve do 65 godina.

Atmosfera na tribinama na momente je bila "paklena" (iako to vjerojatno nije najspretniji izbor riječi), a publika je tu i tamo, bezuspješno, pokušala započeti val. Uglavnom, publika je stvarno djelovala kao da se iskreno zabavlja, a kao što smo već napisali, sestre nisu igrale kilavo pa je tu bilo i faulova pa čak i kratkih svađa sa sutkinjom (što je redovito završavalo grljenjem).

Inače bismo u žaru tekme očekivali i pokoju psovku, ali sestra Ćavar tvrdi da toga nije bilo: "Ne, stvarno ne i to je zanimljivo... To jest, nije da je zanimljivo, ali obično se omakne ono što vam je u navici, a mi stvarno nemamo navike psovati".

Neki misle da su potpuno poludjele

Doduše, gledajući sa strane, djelovalo je kao da su duge haljine i koprene otegotna okolnost za sestre od kojih, naravno, ne očekujemo da se raspojasaju, ali ako se ovo nastavi, bilo bi dobro razmisliti o nekim lakšim uniformama.

"Zapravo nam najviše smetaju koprene, posebno kod trčanja, a mogu vam doći i pred oči. No, ako tu i tamo padne, bože moj... Ostalo nam nije prevelika zapreka. Barem meni osobno nije", govori sestra Tomislava.

Pitali smo sestru i kakve su reakcije unutar same njihove organizacije jer Crkva je prepuna tradicionalista kojima bi ova novonastala sklonost sportu mogla djelovati kao "raskalašenost": "Ima raznih reakcija, od onih koji misle da smo bolesne... Kao, imate li temperaturu? No, ima daleko više onih koji nam govore da je dobro da se netko ovog sjetio. Gledajte, ja savršeno razumijem i one koji nam se iščuđavaju, pogotovo ako se radi o onima koji nemaju nikakvog smisla za sport."

Planova za budućnost za sad nema, barem ne prevelikih. Namjeravaju nastaviti s igrama, a za prvi put su i više nego zadovoljne iako je posjetitelja moglo biti više, a i nisu naviknute na toliku medijsku pažnju.

"Uf, jučer je bilo previše novinara. Ja sam samo gledala gdje ću pobjeći jer tko zna što smijem, a što ne smijem reći, ali gdje god dođem, čeka me kamera. Kad sam se vratila u samostan, baš sam rekla 'jadni oni koji su medijski eksponirani', Užas".

Uglavnom, držimo fige da se Vatikan za iduću godinu isprsi i pljune neku paricu za dresove i opremu.

Svi znamo da imaju.